Našu sreću stvara ono što
smo u životima drugih
(ono što imamo – ne)

Je li Ken Honda zen-autor, kako ga predstavljaju na portalima u treaserima ili s pomoću snippeta. Na prvi pogled Honda se takvim doima zbog više razloga, no osim marketinga (a marketing poput Sezame, otvori se! otvara sva vrata, jer je upitno što nâs privlači stvarima i ljudima: oni ili marketing o njima) vrlo je dvojbeno je li ijedan od tih razloga doista pokazao vezu toga japanskoga apostola novčane sreće sa zenom. To što nasljeduje japansku kulturu, što mu tekstovi imaju meditativni ton, što ga takvim predstavlja jedna od najpoznatijih svjetskih kompanija ne čini ga zen-piscem.

Može se pročitati u literaturi da zen-filozofija novac promatra kao fenomen svijeta iluzija, bez povezanosti s duhovnim razvojem, novac nema moralnu dimenziju i samo je smetnja na putu prosvjetljenja. Bez  bitne je i bez intrinzične vrijednosti.

Hondina ključna ideja o sretnom novcu (Happy Money, naziv Hondine knjige) može se lako povezati s biblijskim poimanjem sretna bogatstva. Plaća pravednikova vodi u život (Iz 10,16). Neke se Hondine misli čine nadahnute biblijskim rečenicama.

Honda piše da novac služi za pomaganje drugima, a ne samo za osobnu korist. Tako u pismu Novac čitamo: Također želim da odmah iskusiš kako se najveća radost nalazi u usrećivanje drugih ljudi. Svaki put kad nekoga usrećiš, spremnik u tebi rast će, a ti ćeš se sve više oslobađati kontrole novca. A u Evanđelju po Luki 6,38 piše: Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna…

Honda kaže da je nutarnje bogatstvo važnije od vanjskoga pa čitamo iz navedenog pisma: Ako možeš naučiti osloboditi se kontrole novca, volio bih da pomogneš ljudima koje susrećeš u svome životu da također postanu slobodni. Tada će ti ljudi moći prestati živjeti radi novca, a i spoznat će istinsku slobodu… Moram raditi posao koji usrećuje druge ljude. U Matejevu evanđelju čitamo: Gdje ti je blago, ondje će ti biti srce. (Mt 6,21).

Zahvalnost za ono što imamo otvara srce za obilje misli Honda. Za rečenicu Kad sretan novac kruži svijetom, vraća se onomu tko ga je dao – udvostručen. Honda kao da se inspirirao Matejevom (Mt 13,12): Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će…

Hondina praksa arigato maney, zahvalnost prilikom primanja i davanja novca, puno je bliža biblijskom principu blagoslova nego bilo kojoj zen-meditaciji.

Sve što dajemo drugom potrebno je dati sa zahvalnošću (Bože, hvala ti što si mi omogući drugoga usrećiti…), ali i kad primamo potrebno je primiti sa zahvalnošću (Bože, hvala ti na tvojoj providnosti što si me se sjetio…). Tako otvaramo prostore za nove darove bilo da ih dajemo ili ih primamo. Kad [riječi] hvale, one su sa svime. (D. Dragojević).

Zahvalnost je majka svih vrlina i ona je najviša vrlina (Ciceron).Tamo gdje je zahvalnost, tamo su i altruizam, i empatija, tamo postoje i drugi… a ne samo ja.

Tko zahvalno gleda oko sebe, miri se s onim što mu se događa. Prestaje se buniti protiv sebe i protiv svoje sudbine. Treba naučiti zahvaljivati za ljude s kojima živimo. Ljudi primijete kad za njih iskreno zahvaljujemo jer naše zahvaljivanje zrači pozitivnom afirmacijom zbog koje se oni osjećaju bezuvjetno prihvaćenima. Ako se osjete bezuvjetno prihvaćenima, tada se mogu mijenjati.

Honda o novcu govori kao o odnosu među ljudima. Njegovo bi se učenje moglo sažeti u jednu misao: u svom učenju poziva na odgovornu ljubav prema bližnjemu kroz zahvalno dijeljenje. A to je jako blisko biblijskom učenju i vrlo se teško može dovesti u vezu sa zen-filozofijom i zen-duhovnošću budući da je zen usmjeren na prosvjetljenje koje se postiže meditacijskom samodisciplinom.

Prema Hondi, sreću u životu postižemo s ljubavlju sudjelujući u životu drugih; prema zenu sreću u životu postižemo prosvjetljujući sebe meditacijom.

Ken Honda, Istinsko bogatstvo 

Udruga Knjigoteka objavila je knjigu Kena Honde Istinsko bogatstvo. Knjiga ima ukupno 223 stranice.

Koje je to istinsko bogatstvo? Ono koje nema cijenu, samo vrijednost. [O. Wilde: Nowadays people know the price of everything the value of nothing. Danas ljudi znaju cijenu svega, vrijednost ničega.] Dakle, duhovno, ono koje se ne može naslijediti, nego se uz nečije mentorstvo može razvijati. Ne može nam ga nitko preoteti, ono je smješteno u našu duhovnu banku koje nikakav AI ne može ukrasti.

Djelo se sastoji od  Prologa i devet pisama znakovitih naslova: Sinkronicitet, Odluka, Intuicija, Djelovanje, Novac, Posao, Neuspjeh, Odnosi i Sudbina. Pisma je napisao djed Taizo Sato svomu unuku Keiju. Honda sa sposobnošću supervizora spektralnih književnih senzora fino nijansira polja sinkroniciteta, intuicije, sudbine… i iako se crta ne može povući dokle sežu navedena polja, autor nas vodi dovoljno daleko da se osjećamo moćni s novim spoznajama na kraju tog puta s njim. Pisac u pismima pokazuje sedimentiranu mudrost, nalik na mudrost pradavnih mudraca koji su život posvetili mudrosti. O takvoj mudrosti piše Sándor Márai i precizno je razlikuje od pameti.

Pamet nije isto što i mudrost. Pamet je vještina i okretnost uma i živčanog sustava. Mudrost je istina, mir, prihvaćanje, objektivnost i sklad. Pametni ljudi nikada nisu mudri jer su previše nemirni, opijeni vlastitom inteligencijom. Mudri, međutim, posjeduju i pamet, ali su iznad toga jer nemaju potrebu išta dokazivati. Treba izbjegavati društvo pametnih, jer će te samo uzrujati i na kraju povrijediti. Traži društvo mudrih. S pametnima se može razgovarati, ali s mudrima možeš dijeliti tišinu. I najbitnije: pametni su okupirani svojom pameću i u nju zatvoreni, mudri široko otvoreni prema životu. (Usp. Sándor Márai, Knjiga o travama, 77. O pameti i mudrosti).     

Kako Honda piše? Jednostavnim i bistrim stilom koji skriva ljepotu japanskih majstora haiku-stihova, M. Basha, K. Isse, J. Bussonija… I teme o kojima autor piše napisane su toliko razložno da im se teško ne izložiti i ne primijeniti ih. Evo, parafraziram misao kako je od svih površina svijeta, najzanimljivija površina ljudskoga lica.

A od svih dubina svijeta najdublja je ljudska duša.

O dubinama duše, duha i srca piše Ken Honda. Blagoslov je da ih svatko za sebe treba istražiti. Otkrivajući ih, možda će biti zapanjen onim (dobrim!) što otkrije.               

Dakle, naslov je prvog pisma Sinkronicitet (grč. sýgkhronos – istodoban, sýn – s(a), chronos – vrijeme, 'točno podudaranje u vremenu dviju ili više pojava'). Neki sinkronicitet nazivaju Božjom milošću (kao da nešto postoji izvan Njegove milosti!) drugi sudbinom, no na ovom svijetu ne postoji tako nešto kao jednostavna slučajnost. U životu postoji niz događaja koji bi se mogli smatrati slučajnim. Iz više perspektive ti slučajni događaji nalikuju na prekrasnu tapiseriju u kojoj se oni svi spajaju u tkanje.

Pčela vidi cvijet, ptica plod, trgovac korist, slikar ljepotu stabla… onaj tko gleda očima duše, tko vidi uzrok života, međusobnu povezanost prirode i dublji smisao postojanja, taj nadilazi pojedinačne perspektive i obuhvaća sve vidove stvarnosti. To je pogled očima duše, to je viša perspektiva.

Sve se u našem životu događa s dubokim razlogom, ništa manje dubljim smislom i svrhom da bismo bili sretni. U trenutku svjesnosti sinkroniciteta obuzima nas raspoloženje nalik na ushit. Honda otkriva i trik za uočavanje sinkroniciteta, potrebno ga je u knjizi pronaći, napominje kako uspješni ljudi posebice obraćaju pozornost na ove usputne male slučajnosti i koriste se njihovim prednostima. Manje uspješni prolaze kroz preplavljenost sinkronicitetom i njegovim zaboravom te ne izoštravaju ni svoju intuiciju ni svjesnost što se oko njih događa. Ne koriste se prednostima sinkroniciteta i da zbog njega odmah nešto promijene, već se prepuštaju stihiji neodlučivanja. Pasivno prežvakavaju neodlučivanje!        

Da se izbjegne stajanje u neodlučivanju, potrebno je nešto odlučiti. Naslov je drugoga pisma Odluka. Ništa se neće dogoditi ako nismo odlučili nešto poduzeti. Ako stalno nešto odgađamo, nećemo doživjeti život razigrana srca. Život se pokreće kad se nešto odluči. Budućnost koju želimo počinje se rađati u trenutku odluke. Ako je ne donesemo, ona nikad neće postati stvarnost. Svjesno odlučivanje viša je razina života u odnosu na puko promatranje njegove površine.

Odlučiti da budućnost ne bude puko proširenje sadašnjosti, nego ona koja postoji na putu u potpuno drugačiju dimenziju čini se vrlo privlačnim, neka to bude najbolja budućnost, a ne dovoljno dobra kojoj je većina sklona.

Treba znati da je najbolja budućnost uvijek izvan naše trenutačne svjesnosti. Čini se da bi ovakva mogućnost mogla izazvati strah, previše rizika, ali Najveći rizik od svih jest ne napraviti nikakav izbor i ništa ne poduzimati. I najvažnije: odluke će postati stvarnost ako ih detaljno zapišemo. Ne zapišemo li ih, vlasništvo su vjetra.

Kako riješiti tjeskobu i strah koji se javljaju u procesu odlučivanja? Potrebno je shvatiti da su strah i tjeskoba prirodna stanja prije donošenja odluke. Kad to osvijestimo, strahovi nas manje uznemiruju.

Drugo je da se usredotočimo na uzbuđenje koje je iza [ne poslije ili nakon] straha. Ako to uzbuđenje nadjačava strah, on će uskoro nestati.

I treće, možda najbitnije: Što je odluka stresnija, to bi brže trebalo odlučiti! Kad god osjetimo da je teško odlučiti, trebalo bi trenutačno izabrati.

Navika trenutačna odlučivanja omogućuje da napustimo stanje zaglavljenosti na početnom položaju.  Većinu vremena u životu gubimo ruminirajući u stanjima oklijevanja i nečinjenja, a glavnina, mnogi misle i devedeset posto!,  brine se zbog onoga što neće se dogoditi.

Evo recepta: Ako nisi siguran što učiniti, samouvjereno skoči prema strašnijoj mogućnosti.

Ništa nije važnije za naše zdravlje i sreću od kvalitete odluka koje donosimo. 

Intuicija (ili glas Božji u nama) naslov je trećega pisma. Intuicija ima proročki karakter jer je ona 'sposobnost predviđanja i shvaćanja prije naknadnih spoznaja i procesa mišljenja'.

Kao i sinkronicitet i intuiciju mnogi ne čuju, jer se nisu naučili slušati njezin glas. Honda piše da su tvoje srce i tijelo oblikovani … da točno znaju što je za tebe najvažnije. Stoga, kada zanemariš svoju intuiciju, to je kao da tvoje srce i tijelo ispuštaju krik boli. Vjerujem da je to razlog zašto ljudi koji nastave patiti radeći posao koji mrze, na kraju se fizički razbole ili budu depresivni [podebljao R. Ć.].

Intuicija ili glas srca dolazi iz najdubljih slojeva nutrine, a manifestira se kao obilje informacija koje mnogi ljudi zanemare jer nisu vježbali primanje informacija intuicijom. Ili žive zarobljeni rezultatima razmišljanja drugih, dogma… i dopuštaju da oni stišavaju glas intuicije. Iako se može činiti nategnutim, ali nismo isprobali da bismo tako prosuđivali, najjednostavniji način da uključimo intuiciju jest da glasno kažemo: „Intuicijo, uključi se!“ Intuicija posjeduje jasnoću i emociju i nema dvosmislenost kao što ima puka misao koja nema nikakvu emociju. 

Osjećamo li se strah, to je sasvim u redu osjećati jer nas intuicija poziva da zakoračimo u novu fazu od koje prirodno možemo biti uplašeni. Tada je potrebno upitati svoje srce: „Je li ovo intuicija ili samo strah?“ Autor kaže da ćemo odmah prepoznati je li to strah ili ne.

Najlošije što nam se može dogoditi jest ne poduzimati ništa i ostati zaglavljen u mjestu.

Potrebno je, dakle, vježbati slušanje glasa intuicije, vježbati da se taj glas slijedi.

Glas srca pruža cjelovit uvid u stvari, puno dublji i opsežniji od onoga koji nam pruža kalkulantski mozak.

U pismu Odnosi pisac na kraju navodi rečenice čije je značenja osvjdočeno usvojio. Evo nekih:

Tvoje je najbolja budućnost uvijek izvan tvoje trenutačne svijesti.
Tvoje srce i tijelo oblikovani su da točno znaju što je za tebe najvažnije.
Svaki put kad nekoga usrećiš, spremnik će u tebi rasti, a ti ćeš se sve više oslobađati kontrole novca.
Svrha je života ponuditi se cijelim srcem tuđoj sreći.
Čin davanje ono je što te ispunjava iznutra.

Koji je smisao rečenice koja govori o usrećivanju drugoga i sve višem oslobađanju kontrole novca.

Usrećujući drugoga, živeći za njega, dajući mu dio svoga života (vremena, pomoći, novca…), može se dogoditi, ali ne mora, da drugi bude sretan iznutra, a ne samo mehanički na površini (Zoran je primjer za ovo Deset gubavaca iz Biblije, Lk 17,11-19 gdje su devetorica ozdravila od gube, na površini, ali to nije smekšalo njihovo srce. Jednomu Samrijancu srce je omekšalo i on je došao zahvaliti Isusu.). Ako smo sposobni vidjeti sreću drugoga, za koju smo i mi samo djelićem zaslužni, i osjetiti je u vlastitoj nutrini, tada nas ispunjava plima punine, okusa i trajanja koji se ne mogu postići novcem ni drugim materijalnim sredstvima. Zašto je tomu tako? Pomaganje drugima dio je Božjeg plana koji je na djelu, odjelotvoruje se Božji naum da smo braća u Kristu. Evo što o tome kaže prorok Izaija (58, 7-8):

„… podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut' poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti [podebljao R. Ć.].“

Zadnje je pismo Sudbina. Honda razlikuje sudbinu od usuda. Usud je predodređen jer se život i okolnosti u kojima smo rođeni ne mogu promijeniti. I nije samo to usud. Potres u kojem smo se zatekli, pomoć nepoznata čovjeka koju smo primili, rat koji trpimo, susjedi s kojima živimo… Težina našega vlastitog usuda utječe na nas a da toga uopće nismo svjesni. Primjerice, ako nismo u potpunosti svjesni sile kojom smo pogođeni, tada naš život kontrolira usud.

Ono što možemo izabrati jest naš odgovor na okolnosti usuda i oblikovanje vlastita život u njima. Odgovor na okolnosti usuda i oblikovanje života u njima to je već sudbina. U odabiru sudbine ključna je naša slobodna volja. Kako to izgleda, može se očitati u knjizi Lorraine Day, Kako sam pobijedila rak:

Poslije samo 5 minuta razgovora s bolesnikom od raka mogu kazati hoće li on ozdraviti ili ne. Ako se žale i gunđaju, usredotočuju se na svoje slabosti, krive druge ili Boga za svoju bolest, za njih nema prilike da ozdrave. [U bolesti oni su izabrali biti žrtvom bolesti. Predati se i čekati kraj. Može li u takvoj situaciji biti ikakva ozdravljenja.] Ozdravit će ona osoba koja daje sve od sebe kako bi ozdravila, koja ima dobar, pozitivan duh i koja će sa 100 % predanosti nastojati da provede Plan ozdravljenja. [Onaj tko je odlučio biti učenikom, učiti u situaciji u kojoj jest i tko je odlučio vjerovati da se može boriti, postoji mogućnost da ozdravi.] 

Rak i ne mora biti usud, ali se još ne zna što aktivira stanice raka u našem organizmu pa se uvjetno može prihvatiti kao usud. Kako ćemo reagirati na njega, to nije usud. To je sudbina. Možemo izabrati: put prema ozdravljenju ili put žrtve prema propasti. 

Baš kako stoji u Ponovljenom zakonu (30,19): „… pred vas stavljam:  život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj…“

Istinsko bogatstvo jedinstvena je knjiga čija se neponovljivost ne vidi samo u izboru tema, nego ponajprije u načinu njihove obrade. Rijetkost je pronaći svih devet tema u jednoj knjizi obrađenih tako da nas autor vodi izvan poznatih polja u kojima smo živjeli sa sinkronicitetom… intuicijom… neuspjehom… sudbinom.

U njoj snažno živi Audenova misao: „A real book is not one that we read, but one that reads us.“ (Prava knjiga nije ona koju mi čitamo, već ona koja čita nas.) Istinsko bogatstvo razlistava naše misli i osjećaje, proširuje ih i produbljuje, a mi se, čitajući knjigu, otkrivamo.

Honda nam pomaže bolje razumjeti sebe, svoje nikad do kraja otkrivene dubine srca, duha i duše, ogoljujući nas od predrasuda, stereotipa, neznanja. Razumjeti sebe da bismo mogli pomoći drugima, a ne da bismo se prosvijetlili i to bilo jedino čemu treba težiti.

Zastajkivanje nad autorovim rečenicama nije samo proučavanje nizova riječi i rečenica, to je susret učitelja i učenika u kojem učitelj želi da učenik postane – učiteljem.

Rudolf Ćurković