Sven-Erik Rise: Hayastan – Zašto volim Armeniju
Ne događa se često da iza naslova neke knjige ili teksta stoji sadržaj koji naslov u potpunosti opravdava, a knjiga čitatelja potpuno zaokupi i 'na prvu' ga poveže s (nepoznatim) piscem. Takvo jedinstveno iskustvo dogodilo mi se prije nekoliko mjeseci, ni manje ni više nego u knjižari/suvenirnici Muzeja genocida – Tsitsernakaberd, u Yerevanu u Armeniji, gdje sam boravila istražujući određene povijesne okolnosti i poveznice između Armenije i Hrvatske iz prve polovice 20. stoljeća.
Premda zatečena zbunjujućom spoznajom da me jedna daleka, strana i nepoznata država/zemlja/teritorij, potpuno zaokupila, i ne tražeći neko razumno objašnjenje za to, odgovor je sasvim neplanirano došao k meni. Naime, na policama knjižare Muzeja genocida, među brojnim knjigama na više stranih jezika, pogled mi se zaustavio na naslovu: 'Hayastan – Why I love Armenia'. Autorovo ime – Sven-Erik Rise – ništa mi nije govorilo.
Kroz glavu mi je proletjela misao: „O, ima još nekog na svijetu kome se dogodilo nešto što i meni!… ili možda ipak ima puno ljudi koji isto toliko vole Armeniju i o tome pišu, no ja za to nisam znala.“
Kupila sam knjigu ne pogledavši njezin sadržaj, i ne otvorivši ju niti prelistavši.
Sven-Erik Rise, Norvežanin, gimnazijski je profesor povijesti, a u knjizi 'Hayastan – Why I love Armenia', opisuje svoju nevjerojatnu životnu priču prožetu Armenijom.
Armenija, (slučajno ili ne?) država je o kojoj malo ili ništa (ne) znamo, unatoč činjenici da su armenska povijest i kultura temelj cjelokupne povijesti čovječanstva.
Malo je poznata, gotovo skrivena, povijesna činjenica o genocidu nad Armencima u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća. Nevjerojatno je kako se u današnjem svijetu tehnoloških mogućnosti povezivanja i širenja informacija u stvarnom vremenu, uspijeva kontrolirati da određene pojave, činjenice i događaji ne dobiju zasluženu pozornost.
Sven-Erik Rise odrastao je u Norveškoj uz vrijedno iskustvo iznimno dobroga prijatelja iz djetinjstva. To možda i ne bi bilo potrebno posebno isticati da taj njegov najbolji prijatelj nije podrijetlom – Turčin.
Genocid nad armenskim narodom počinili su Turci.
U sjećanju Sven-Erika, ostala je duboko utisnuta priča o jednoj dalekoj i prelijepoj zemlji koju mu je u djetinjstvu baka često i s posebnim ushićenjem čitala. Imao je trinaestak godina kada je na televiziji čuo vijest o turskoj invaziji na Cipar (ljeto 1974.) i protjerivanju armenskih redovnika u planine Karpas, te je zapamtio očevu uzrujanu i zabrinutu reakciju na opis viđenim, kada mu je po prvi put spomenuo genocid i 1915. godinu, te mu ponudio pročitati knjigu’Četrdeset dana Musa Dagha' Franza Werfela. Dok su Svenovi vršnjaci čitali stripove i romane, Sven je bio osupnut spoznajom i opisom o razmjerima stradanjima armenskoga naroda.
Sjeme suosjećanja bilo je posijano, a Svenova znatiželja vodila ga je u potragu za ljudima koji će mu znati i moći ispričati više. Jedan od nekoliko ključnih susreta dogodio mu se pri susretu s negdašnjom školskom kolegicom, umirovljenom učiteljicom turskoga podrijetla. Njezina reakcija, a potom suze i riječi kojima je opisala stradanja Armenaca iz 1915., te ga obvezala širiti glas o istini o Armencima, bile su okidač za svaki Svenov sljedeći korak, vodile su ga i pratile u godinama koje su dolazile.
Životni putevi i studij razdvojili su dvojicu najboljih prijatelja iz djetinjstva, a ponovni susret – u Turskoj – izazvan pod gotovo nevjerojatnim okolnostima nakon gotovo tri desetljeća, osim neizrecive radosti, unio je i zrno opreza, dvojbi, pitanja, te odgađanja traženja odgovara kako se prijateljstvo iz djetinjstva ne bi narušilo.
No odgađanje je pojačavalo potrebu potrage za istinom.
Kao povjesničar i istraživač, i kao čovjek iznimne znatiželje i strasti prema upoznavanjima i otkrivanjima novih ljudi, susreta i spoznaja, Sven-Erik Rise je proputovao više od stotinu zemalja svijeta. No tek ga je jedna zemlja potpuno osvojila, ostavila daha. Nije slutio da će ga njezina povijest, ljepota i ljudi oduševiti iznad svih očekivanja.
Vođen profesionalnošću i stručnošću, opisujući povijesnu zbilju i danosti, Sven-Erik Rise u knjizi iznosi činjenice, dokumente i stručna objašnjenja, spretno ih i paralelno ispreplićući sa svakodnevnim doživljajima i susretima s ljudima – Armencima, koji (mu/nam) iz prve ruke potvrđuju i dokazuju znanstvene spoznaje.
Godine 2015., Armenija i Armenci – čija dijaspora broji više od dvije trećine stanovnika matične domovine – obilježavala je stotu obljetnicu genocida nad Armencima. Sven-Erik za tu se obljetnicu pomno pripremio, sudjelujući na brojnim svjetskim povijesnim kongresima, slušajući, učeći, upijajući, promišljajući, razmatrajući i donoseći zaključke.
Armeniju je odlučio posjetiti upravu u toj, 2015. godini, u mjesecu travnju u kojem se obilježava Dan genocida nad Armencima. Odlučio ostao tri tjedna i obići najvažnija mjesta Armenije i Arcaha. Arcakh/Nagorno Karabah, desetljećima je bio odgađani, još početkom 1920-ih zakompliciran politički problem. Nakon ratnih zbivanja iz 2020., u rujnu 2023., Armence su iz Arcaha protjerali Azerbajdžanci, uhitivši pritom i zatvorivši članove Vlade, među kojima i g. Rubena Vardanyana istaknutog humanitarca – čovjeka koji je ostvario čitav niz velikih projekata u Armeniji i svijetu, ostavio sve i vratio se u Arcah, u kojemu je, zajedno sa svojim sunarodnjacima devet mjeseci živio u potpunoj izolaciji od čitavoga svijeta.
Armenija je zemlja – mjesto/tlo, na kojemu se zaustavila Noina arka, na planini Ararat, na visini od 5126 n/m.
Armenija je prva kršćanska država na svijetu, koja je prihvatila kršćanstvo 301. godine i proglasila ga državnom religijom.
Posjetiti ključna mjesta iz armenske povijesti, zapravo povijesti čovječanstva, posebno je iskustvo. U Svenovu slučaju, ono se nije dogodilo u organiziranoj ponudi neke turističke agencije, nego u spontanim susretima s običnim, redom iznimno srdačnim i gostoljubivim ljudima spremnim pomoći u svakom trenutku. Sven-Erik ih je sve redom susretao po prvi put u životu u svakodnevnim situacijama. Oni su mu bili vodiči, hranili ga, nudili mu smještaj i svaku drugu, u stranoj, dalekoj i nepoznatoj državi nužnu pomoć, ne tražeći apsolutno ništa zauzvrat. Naprotiv, pozvali su ga da im opet dođe.
Armenci govore drevni armenski jezik, koji je samostalna grana među indoeuropskim jezicima, i pišu svojim jedinstvenim armenskim pismom. Premda je jedan, ako ne i jedini narod prvih civilizacija, koji je opstao do danas, ostao je zaobiđen, kako u javnosti, tako i u obrazovnom sustavu. Poznate su nam prve civilizacije u dolinama velikih rijeka: Sumerani, Babilonci, Asirci, Parti, potom Egipat, Grčka, Rim… no Armenija, koja je, uz već spomenuti Ararat i Noinu arku, usput budi rečeno, smještena između četiriju rijeka, među kojima su općepoznati Eufrat i Tigris, ne spominju se. Poznavatelji Biblije razumjet će aluziju.
Suzdržana distanca koja se između dva prijatelja iz djetinjstva neminovno dogodila upravo tijekom genocidu posvećenog Svenova boravka u Armeniji, prethodila je nevjerojatnom obratu na sam dan obilježavanja 100. obljetnice genocida nad Armencima, 24. travnja 2015. rano ujutro u Tsitsernakaberdu.
Tsitsernakaberd je brdašce smješteno na jugozapadnoj strani Yerevana.
Promatrajući grad, primjerice s Cascada, zgrade Nacionalne televizije, ili pak nekog od gradskih nebodera, otvara se neopisiv pogled na grad, nad kojim bdije veličanstvena planina Ararat, kao simbol početka i iskona, a do njega Muzej genocida/Tsitsernakaberd i spomenik milijunima ubijenih i raseljenih Armenaca iz najnovije povijesti.
Taj pogled, koji doslovno zaustavlja svaki, i najmanji pokret i disanje, urezan u svijest promatrača, istovremeno prostire temeljna, iskonska i duboka životna pitanja.
Toga kišnoga jutra, dirljivo promišljenom gestom i iznenađenjem, prijatelj Turčin, našao se pored prijatelja Sven-Erika na Tsitsernakaberdu u Yerevanu u Armeniji.
U cvijeću koje je ispunjavalo prostor oko vječne vatre i simboličan izlomljeni krug izgubljenih armenskih povijesnih pokrajina, našao se i njegov buket.
Dirljivi susreti i događaji prožimali su Svena tih i toga dana, no ovaj je zacijelo najpotresniji i najdojmljiviji.
A Sven-Erik ispunio je obećanje dano svojoj kolegici Turkinji: svijetu reći, proširi, pronositi i obznaniti istinu.
Sven-Erik Rise u svome domu u Norveškoj, u vrtu, 'ima' Malu Armeniju: replike najpoznatijih spomenika i prirodnih obilježja, jezera, planina, biljaka, cvijeća, voćaka… zacijelo unikatan primjer 'države-vrta' na svijetu. Zvono njegova mobitela melodija je himne Republike Armenije. Sven sebe naziva 'Armencem po izboru', te se mnogima u Armeniji predstavljao kao Tigran, u spomen na velikoga armenskoga kralja Tigrana Velikog. Naime, Armenija je u doba vladavine Tigrana Velikoga (95. – 66. pr. Kr.) bila jedna od najvažnijih kraljevina na području između Crnoga mora, Sredozemlja i Kaspijskoga jezera, a i danas mnogi Armenci nose to ime.
Sven-Erik opisuje susrete s Armencima kroz pjesmu i ples, koji su sastavni dio armenske kulture i povijesti i do danas, gotovo u nepromijenjenom obliku, prisutni u svakodnevnom životu. Armenci su ljudi puni radosti, temperamenta, topline, srdačni, vedri, nasmijani, raspjevani i rasplesani, koji se vesele životu i blagodatima koje ime je Bog darovao u hrani jedinstvenoga okusa, nepreglednim količinama vode, rijeka, izvora, voća, vina, kruha – lavaša, zahvaljujući zraku, vodi i suncu koje na Armenskoj visoravni ima sasvim drugačiju kvalitetu, miris, okus i zrak koji sva živa bića ondje udišu. Katedrala u Ečmiadzinu, armenskom Vatikanu, jedna je od prvih kršćanskih crkava, utemeljena po sv. Grguru Prosvjetitelju. Armenska Apostolska Crkva jedan je od ključnih čimbenika koji je sačuvao armenski narod i njegovu snagu, bodrila ga i poticala na ustrajnost, opstojnost. Armenski je narod, naime, jedan od rijetkih drevnih naroda koji je do danas, unatoč tolikom progonu i pogromu, ostao i opstao. I ne samo opstao: Sven-Erik svjedoči da su Armenci ljudi jedinstvene gostoljubivosti, susretljivosti, srdačnosti, koja se nigdje u takvom obliku na svijetu ne susreće. Armenski se čovjek vodi onom biblijskom: nikad ne znaš hoćeš li ugostiti anđela, zato svakoga gosta primaj srdačno i gostoljubivo. Dijaspora pokazuje snagu, snalažljivost, sposobnost preživljavanja u najtežim situacijama, prilagođujući se i prihvaćajući sredinu u koju dolazi, koristeći svoje sposobnosti na dobro cijele zajednice. Školovani su, ugledni, pritom uvijek svjesni svojih korijena i svoje matične domovine koju izdašno pomažu, ulažu u njezin razvoj i obrazovanje.
Mnogo toga što danas jedemo i/ili rabimo u svakodnevnom životu, podrijetlom je iz Armenije.
Knjiga se čita 'u jednom dahu', pisana je pitkim i razumljivim stilom, ispreplićući znanstveni pristup sa svakodnevnim putopisnim doživljajima, avanturama, duhovitim i emotivnim susretima s Armenijom i njezinim ljudima. U njoj upoznajemo bogatu armensku povijesnu i kulturnu baštinu, koja je opstala usprkos činjenici da je tijekom povijesti bila sustavno uništavana. To su desetci tisuća knjiga pohranjenih u knjižnici Matenadaran, stotine hačkara – u kamenu, gotovo čipkastim ornamentima isklesani križevi diljem Armenije, stotine crkava iz prvih stoljeća kršćanstva, jedan od najstarijih jezika, vlastito pismo jedinstvene ljepote, oblikovano u 5. st. od sv. Mesropa Maštoca, na temelju još starijeg pisma. Armenski narod, narod je iznimne darovitosti i inteligencije (šah je jedan od školskih predmeta); narod iznimno ponosan na svoju tradiciju i povijest, koju stoljećima prenosi dajući veliku važnost odgoju i obrazovanju.
Knjiga sadržava, za sve zainteresirane čitatelje, pedantan popis relevantne literature. Kroz cijelu knjigu provlači se i ističe povijesna činjenica genocida nad Armencima, te potvrde o sustavnom globalnom izbjegavanju i zatomljivanju istine, kao i izdašnom financiranju 'politike skrivanja' Armenije iz svijesti i misli cijeloga svijeta. Sven-Erik Rise i sam je nesretan i razočaran što i njegova vlastita domovina Norveška nije priznala genocid nad armenskim narodom, unatoč činjenici da je dvoje Norvežana, istinskih heroja s početka 20 stoljeća, u vrijeme genocida spašavalo preživjele Armence i njihovu siročad: Bodil Biorn (1871. – 1960.) i Fridtjof Nansen (1861. – 1930.).
Nakon početnog uvoda, predgovora i prologa, knjigu čini osam dijelova s različitim brojem poglavlja u njima, a svako poglavlje započinje pomno probranom rečenicom, sentencom, poslovicom ili mišlju. Završava preporukama literature i filmova o Armeniji, najvažnijim događajima i ljudima, te vizijom i željom za njezinu budućnost. Sven-Erik Rise knjigu zaključuje zahvalom svima koji su pomogli pri njezinu izdavanju, opsežnom bibliografijom i epilogom. Obiluje brojnim fotografijama, ilustracijama, slikama, zemljopisnim kartama, dokumentima, a autor ju je izdao u vlastitoj nakladi 2018. na norveškom i engleskom jeziku. Prijevod na armenski bio je u pripremi, no zastao je u vrijeme rata 2020. Sven-Erik napisao je i knjigu o Arcahu, na norveškom jeziku.
Nakon čitanja knjige 'Hayastan – Why I love Armenia' – ne može se ostati ravnodušan. A nakon posjeta Armeniji, ona je pronađeni dragulj, biser, blago otkriveno i pronađeno u škrinji povijesti. I, kao u Svenovu slučaju, postaje životnom opsesijom i poslanjem.
Zahvaljujući g. Arturu Bagdasarovu, Portal HKV-a jedinstven je po informiranju hrvatske javnosti o Armeniji, ali i zanimljivim, još neistraženim kulturnim i povijesnim poveznicama između Armenije i Hrvatske.
Hvala Svenu iz Norveške.
Eva iz Hrvatske.
Povezani istim osjećajem – za Armeniju.
I da; odgovor na pitanje u naslovu knjige, Sven-Erik odgovara:
Zašto tako ludo volim Armeniju?
Kada sretneš ljude čija je povijest patnje istovjetna onome kroz što su u Europi prošli Židovi, i koji još uvijek pate kao rezultat brutalnog odbojnog pristupa susjednih zemalja, to ostavlja dojam. Dubok dojam.
A o poslanju koje je dobio od kolegice – učiteljice Turkinje, Sven svjedoči:
Večer je prošla nevjerojatno brzo. Ona je bila umorna. Ne u svom tijelu, kako je rekla, nego u duši. Sitne suze caklile su se iz kutova njezinih očiju. Neposredno prije nego što je otključala vrata, okrenula se prema meni, primila me za ruku i rekla: Sven-Erik, mislim da si prava osoba koja će ispričati ove stvari. Mislim da imaš misiju. Učini meni i Turskoj uslugu. Neka svijet dozna.
Priča koju mu je baka u djetinjstvu pričala glasi:
I Bog je podijelio Zemlju tako da svaki narod ima svoj dom.
No, preostao je jedan mali dio.
U njega je smjestio najljepše ljude koje je stvorio - najljepše i iznutra i izvana.
Bila ih je nekolicina, no bili su jako marljivi.
Bili su dobri i voljeli su život.
Bog im nije dao ni vječni život, niti ih je lišio zavisti drugih naroda.
Kroz svoju povijest, njezini su se stanovnici suočavali s brojnim izazovima.
Jedno je sigurno: Bog je blagoslovio taj narod snagom i izdržljivošću.
Zemlju koju će obrađivati blagoslovio je iznimno dobrim uvjetima, kako bi na njoj rasli najsočniji i najukusniji plodovi.
To je bilo Božje mjesto odmora na Zemlji.
Tu se Bog odmara, živeći među svojim ljudima.
Eva Kirchmayer Bilić