Zapažanja o hrvatskoj kulturi i umjetnosti, s naglaskom na književnost i medije

knjiznica Image by nuraghies on Freepik

Nedavna tribina Trećega programa Hrvatskoga radija s radnim naslovom „Kultura i antikultura”, održana 2. svibnja u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, potaknula me je staviti na papir koje zapažanje o dominirajućem i ponavljajućem, sužavajući temu na muke po književnosti i medijima. Slučajno, te muke i Ministarstvo kulture i medija imaju istu kraticu – MKiM. I promatrane su istodobno iz rakursa novinara i književnika. Točnije, proživljene su. Nisu zato nužno točne, univerzalne ili obvezujuće na konsenzus. Ali ih svjedočim.

Glavna karakteristika svih tih muka jest bitka za mrvice iz državnoga proračuna i glavnostrujaška medijska naklonjenost tzv. progresivizmu (čitaj: autorima lijeve provenijencije). U MKiM-u postoji dokument s 41 stranicom pod naslovom „Nacionalni plan razvoja kulture i medija od 2023.-2027.” koji ovlaš pokriva područja od razvoja kulturnoga stvaralaštva, produkcije i distribucije, preko unaprjeđenja statusa novinarske profesije, medijskoga sektora i poticanja pluralizma te učinkovite potpore kulturnom i medijskom sektoru.

Strategija i planovi glede književnosti svode se na godišnje raspodjeljivanje sredstava kroz razne natječaje za autore, izdavače i knjižnice (to je pak posebna priča), mahom uglavljene ulančanim interesima većih, moćnijih izdavača, odnosno promoviranja njihovih autora. Ili, da preciziram – ako niste „Frakturin” autor i ako vam Kruno Lokotar nije urednik – teško ćete upasti u dalekozor javnoga mnijenja. To ne znači da spomenuta kuća i autor objave svaki rukopis koji im dođe pod ruke, ali kroje što, kako, kada, poduprijeti (više od drugih izdavača) novcem mjerodavnoga ministarstva. S naklonjenim medijima održavaju imidž poželjnoga, trendovskoga. Jednom riječju: vladaju.

Prednost u mnogočemu imaju članovi Hrvatskoga društva pisaca (HDP) u odnosu na one iz Društva hrvatskih književnika (DHK), među koje spada i potpisnik ovih redaka. Jedina nagrada (moguć je ispravak netočnoga navoda) koju je među HDP-ovcima osvojio član DHK-a bio je „Kamov” 2022. dodijeljen Tomislavu Ribiću za pjesničku zbirku „Dve rali zmeržnjenoga jognja”. I dojučerašnji tajnik DHK-a Marko Gregur, koji je u međuvremenu postao član HDP-a, ovjenčan je 2021. nagradom „Fric” za biografski roman „Vošicki”. Međusobna suradnja, prijateljstva i potpora ne izostaju između dvaju društava. Ali financije i nagrade – odlaze debelo na stranu onih iz HDP-a. U ovoj državi bolje ćete proći kao član „naprednoga” HDP-a nego „nazadnoga” DHK-a. Dovoljno je pogledati popis dobitnika Nagrade „Ksaver Šandor Gjalski” unatrag sedam godina. To nije kritika, dapače, već kompliment da se gledalo šire i neopterećeno članstvima, barem u jednom književničkom društvu.

Ali što svejedno ispadne unatoč širokogrudnim nagradama? Vladavina jednostranosti.

Dobar primjer te vladavine jest i svojevrsno kanoniziranje suvremenih autora, uglavnom članova HDP-a, u knjizi „Područje signala: Mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj 2000. – 2020.” Jagne Pogačnik. Iako službeno u naslovu ne stoji riječ antologija, riječ je o izboru iz kojega će hrvatski građani 2070. moći uvidjeti da su početkom dvijetisućitih većinom (u Hrvatskoj i tzv. regiji bez koje očito ne idu mapiranja) vrijedni pozornosti bili članovi nakladnika knjige HDP-a, posredno i oni koji objavljuju u V.B.Z.-u koji je supotpisnik tom „Području signala”. Poštenije bi i točnije bilo da takvo djelo nosi podnaslov „Mapiranje HDP-ove i V.B.Z.-ove proze 2000.-2020.”. Ovako se stječe dojam da je malo što izvan članstva u jednom društvu bilo književno vrijedno u prethodnim desetljećima. A što da je bilo obratno? Da je kojim slučajem sličan pothvat objavljen u DHK-u, naišao bi na medijski linč. U slučaju izostavljanja druge strane, osim Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića kao iznimke kod Pogačnik (oni su, barem na papiru, članovi DHK-a među 32 izabrana autora) sastavljači tog alternativnoga izdanja, nazovimo ga „Nije signal samo trend”, bili bi zgaženi s desetak sočnih pridjeva u vodećim medijima. Očito, vidljivost i kanon moguće je postići, prema imenima iz knjige autorice Pogačnik, jednostavnim, gotovo partijskim receptom. Receptom koji postaje „naša pita” za sve sljedeće rođendane. I tko te što pita više. Usprotiviti se, kritizirati, kazati da je riječ o falsificiranju povijesti hrvatske književnosti od FAK-a do vječnosti, evo, i dok pišem, djeluje kao interesna pobuna člana DHK-a. A nije. Već obična želja da ono najbolje bude uvršteno i nazvano antologijom, makar ostala i skrivena u predumišljaju. Zar doista nema područja signala izvan Basaričekove ulice u Zagrebu? Jesu li tako loši „oni drugi” književnici kada se čovjek spusti s Gornjega grada? Što je s Aralicom, Cvetnićem, Jelačićem Bužimskim, Gavranom, Hitrecom, Matanović, Milinovićem, Pavličićem, Peričićem, Sabljakom, Tomašem, Tribusonom? Napisao sam namjerno one iskusnije koji su pisali kvalitetna, nagrađivana i utjecajna djela i prije, a i u 2000-ima, ma kako ih zaobilazili „signali”. Toliko o objektivnim novim kritičkim alatima. Dublja je problematika ovoga primjera, vrijedna zasebnoga raščlanjivanja.

Ako se godina svede na prosječni plan prosječnoga književnika, ona prođe u iščekivanju ljetnoga natječaja MKiM-a za poticanje književnoga stvaralaštva. Šifriranom prijavom oglednoga arka, dviju recenzija i ostalih dokumenata uz rukopis u nastajanju, podnositelj niz mjeseci iščekuje vrjednovanje poslanoga. Lako je primijetiti, sredstva se uglavnom dodjeljuju već medijski vidljivijim književnicima, no ono što više boli jest izostanak kriterija – zašto je neki rukopis prihvaćen, a drugi odbijen. Prethodnih godina još se i znalo naći povremene opaske iz rada povjerenstva (čiji se članovi izmjenjuju na godišnjoj razini), no to se negdje, neznanim razlogom izgubilo. Da, moguće je žaliti se MKIM-u zbog nerazjašnjivih kriterija, ali piši-kući-propalo, primit ćete suhoparan, automatizirani odgovor. Iskreno, s iskustvom i prihvaćanoga i odbijanoga autora – neosporivo je turobna pozicija književnika. Književnik ne može živjeti samo od svoje književnosti. Neovisno o tromjesečnim, rjeđe polugodišnjim, najrjeđe jednogodišnjim potporama u iznosu od tisuću eura mjesečno. Dakako, nije književnik sveden na jedan natječaj, ali je natječaj dobar marker – kako stvari idu.

S druge strane, izvan bitaka mahom članova DHK-a i HDP-a (ima vrsnih i nagrađivanih autora izvan obaju društava), živimo doba kada se svatko može nazvati književnikom. Bez potpore mjerodavnoga ministarstva, s vlastitim plaćanjem troškova, pojedinac može prelomljeni rukopis otisnuti u obližnjoj tiskari. Dovoljno je potom kao samizdat zatražiti ISBN i CIP iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice (NSK), odnijeti ukoričenih devet primjeraka u nju, i eto književnika. U razgovorima s kolegama, razmišljamo bi li eventualno NSK mogao poslužiti kao svojevrsna brana da se baš ne objavljuje sve što (samo) nalikuje na knjigu. Morao bi postojati jači štit. Čudo je gdje stanu sve objavljene knjige, oko dvije tisuće njih godišnje, kako je nedavno istaknula književnica Lada Žigo Španić. Golem broj.

Kako do medijske vidljivosti ili što politika ima s tim?

Do medijske pozornosti lakše je doći ako napisano šablonizirano književno (i ne samo književno) djelo ima sve potrebne sastojke: obezvrijeđene tradicionalne vrjednote (jer o njima pišu konzervativci), relativiziran Domovinski rat, slika svijeta u kojemu nitko nije dobar, u svakoj obitelji i crkvi čuči pedofil, zlostavljač, silovatelj, ubojica. Više ništa nije dobro, lijepo i sveto, kako se uporno protiv vjetrenjača bori kazališna kritičarka i profesorica dr. Sanja Nikčević. I sve je dopušteno. Doista jest. Pa i ono predvidljivo, ukalupljeno, već viđeno. Kao da je ključ ideologija, a ne vrijednost teksta. Ideja određuje putanju. Vjerojatno tragikomična, ili komitragična točka nastaje tada kada se isprobana šablona nazove hrabrošću, senzacijom, čudom, „nečim posve drugačijim”, da ne zaboravimo montipajtonovce čije su teme otprije pola stoljeća aktualne, toliko da postoji bojazan – njihova revaloriziranja i bunkeriranja zbog političke nekorektnosti.

Nije hrabrost pisati po šabloni. Hrabar je hrvatski književnik iz Zemuna Vladimir Bošnjak, koji iz Srbije piše knjige koje tematiziraju i Domovinski rat. U Hrvatskoj je poželjno u literaturi pljuvati po hrvatskom – zajamčena je tzv. slava, neovisno o književnoumjetničkoj vrijednosti. I nije samo u književnosti.

Osim doba trendova, stabala „ovo morate vidjeti” kojima šuma ukupnosti kulture postaje sve složenija, džunglastija, živimo u duboko podijeljenom društvu, za koje je teško ustvrditi da se njegova slika zrcali u kulturi. Jer ona je, uza sva politička previranja, bila i ostala na margini. Kada se već dotičemo trusnoga političkoga tla, nedopustivo je snižavanje kulturne razine javnoga govora i rasprava u međuinstitucionalnim obraćanjima, koje više nije iznimka, već pravilo zbog kojega će svatko sljedeći na visokoj poziciji moći nastaviti zacrtanim, nekulturnim sferama svojega prethodnika. Nije ovdje riječ samo o predsjedniku RH, već o političkoj komunikaciji uopće. Ne treba se stoga čuditi kada se najniži, prostački rječnik uvuče i u izvanpolitičke pore.

Naznačena politička državna strategija i nevažnost kulturnoga resora s nešto više od jedan posto udjela u proračunskoj torti (oko čega nastaju naznačeni problemi, da, sve stane u jedan posto, nedovoljan i za mladence od marcipana), ima dodatnu začkoljicu. Uz govore o pet stoljeća od smrti Marka Marulića u njegovoj godini, ili proslavi stoljeća i pol od rođenja Ivane Brlić Mažuranić, svjesni su politički lisci da je hrvatski identitet baštinjen i na kulturnim dostignućima. Za razliku od prirodnih, tehničkih i medicinskih znanosti, kultura je područje podložno političkim nadmetanjima, prema potrebi za biračkim bodovima. Samo bavljenje kulturom nije isplativo, ali u hrvatskim prilikama zahvalan je poligon za ideološke, društveno-političke i religijske sukobe.

Postoji li u Hrvatskoj antikultura? Postoji. To je vjerojatno većina onoga što se danas predstavlja kao poželjna „nova“ ili „suvremena“ kultura. Čini se da je igra osmišljena ovako: ako se ono što radiš ne uklapa u kulturu prema općim i ustaljenim pravilima, izmisli svoja pravila i proglasi njih općevrijedećima, ili jednostavno reci da nema pravila. Izostanak objektivnoga kvalitativnoga vrjednovanja uvjetovan je i biološkim odumiranjem sijedih glava koje su mogle (barem otkako je suverenosti i višestranačja) dati smjernice, bistriti umjetnika za bolje pokušaje. Bez gledanja na članstva, izdavače, ideološku usmjerenost. Nazivali smo ih uzorima i autoritetima. Je li to utopija u današnjem hrvatskom umjetničkom stvaralaštvu?

Hiperprodukcija (ne)kulture

Živimo vrijeme hiperprodukcije djela i nagrada, nimalo provučenih kroz mjerodavno sito i rešeto. Još gore, katkad nema ni djela, samo su nagrade. Uz marketinšku mašineriju, podržanu odnosima s javnošću, kao i plaćenim oglašavanjem, moguće je od pozirajuće starlete i dnevne instagramuše stvoriti privid važnosti, održati njezino ime (ili njegovo, da budemo neutralni, ima i muških eventuša, tzv. događajnika) postojanim u svijesti medijskoga potrošača. Vrlo je mali korak dok se i to ne proglasi kulturom. Ili već jest? Tko više medijski podgrijan – više i „kulturan”.

Kulturni rat vodi se u polariziranom društvu između medija i stvarnosti, točnije između nametanja dehumanizirajućih stajališta (pod krinkom uopćenoga progresa) i skrovitoga, nenametnutoga stvaranja onoga što, u izostanku autoriteta, nitko drugi osim strašnoga medijskoga suda ne može ocijeniti vrijednim, kulturnim, umjetničkim.

Vjerujem kako bi se snažnijim kulturnim politikama, osobito ili unatoč diktaturi tehnologije, moglo postići da više od 38 posto hrvatskih građana pročita knjigu godišnje. Nedopustiva je (ali stvarna) deliterarizacija društva, utopljenoga u čitanjima medijskih slikovnica, koje usporavaju razvitak kritičkoga mišljenja, neovisno o ideološkim ili svjetonazorskim uvjerenjima. Nisam prorok mračne budućnosti, ali nenačitan čovjek, posljedično i nenačitano društvo, bit će još podložnije manipulacijama, podvaljivanju „kulture” pod mrežne poveznice i na stranice kojima kultura ne pripada. Kulturne rubrike i vijesti iz kulture iščeznule su sa stranica dnevnih novina, dolaze u televizijskim prilozima i vijestima u sitan sat, na specijaliziranim kanalima, i to kako se tko izbori jer to uvelike ovisi o gospodarima hrvatske kulture.

Važno je primijetiti da književni i medijski autori glavne struje često izigravaju žrtvu, točnije, prikazuju se alternativcima – oni drukčije misle od tobože tupavih neznalica, imaju svoj karakter. Kao da nema svatko svoje mišljenje i karakter. Ti gospodari hrvatske kulture pišu kao siromašni mučenici, osigurani u svojim portfeljima. Njihove sveprisutne glave stavit će „balvane na cestu” i glumiti ministarstva ugroženih. Govorim i o književnicima zaštićenima kolumnističkim koprenama (Goran Gerovac, Miljenko Jergović, Jurica Pavičić, Ante Tomić...), kojima oni napadnuti od njihovih konačnih presuda – ne mogu lako uzvratiti. U nekim slučajevima pojedince nekršćanski poliju kantom izmeta ili im kršćanski okrenu drugi obraz. Čekajući da gospodari krenu po starom. Površnoga čitatelja i još površnijega mislioca mogu uvjeriti da je noć dan, da su za svoje ideale spremni položiti život. Oni su vladari koji docirajući drugima, vrišteći iz mainstreama, uvjeravaju da su pankerska opozicija. Ne možeš vladati i biti anarhija. Ne možeš pokapati tekstovima iz tjedna u tjedan, a praviti se onemoćalim starčićem. Ne možeš biti antologija i alternativa. Zapitaju li se spomenuti kolumnisti, neugodni i nezgodni, jesu li i sami pridonijeli onomu što kritiziraju iz vrlo udobnih pozicija? Ta desetljećima drže „omiljenu” im hrvatsku državu u uvjerenju da je istina njihovo vlasništvo, da bolje pišu od manje poznatih novinara i književnika, prešućivanih i njima samima, utjecajnima. Kako bez antičkoga kora pristupiti tim glasnim bogovima i reći da postoji svijet novinarstva i književnosti izvan njihova – afirmativniji, tiši? Je li i trajniji? Nažalost, nisam siguran, jer oni glasni određuju čija (njihova) imena prolaze, čije lice zvuči i ruke pišu dovoljno poznato. Istina, umjetnost nije mjerljiva poput športa, kako zapisa slikarica i pjesnikinja Ljiljana Matković-Vlašić, no kada se u areni nameću jedna te ista imena – kako čuti za druge „natjecatelje”, prepuštene zaboravu vremena?

Opća kultura i izbor puta

Je li snižena razina opće kulture, uza sva tehnološka dostignuća? Primjetno je da mlađi naraštaji ni svim klikovima svijeta ne mogu komprimirati (ne)pročitano. Dublji razlozi leže u odgojno-obrazovnom sustavu, oponašanju roditeljskoga primjera, usađenim navikama, zainteresiranosti za različita društvena područja. Promišljajući o općoj kulturi nasuprot općoj nekulturi (i tu je izražena antipodnost pojavnosti), u nedavnom razgovoru s akademikom Borisom Senkerom, bistrili smo zašto je prilikom izbora zvanja, s naglaskom na društveno-humanističke znanosti, slabije predznanje u odnosu na predmobitelske i predinternetske naraštaje. Podsjećam na primjer, iznesen i u „Hrvatskim kronikama” Hrvoja Hitreca, da je samo jedan od sedamnaest kandidata za studij režije znao tko je bio Fabijan Šovagović. Akademik Senker istaknuo je činjenicu da se režija u doba Branka Gavelle nije ni mogla upisati bez diplome ili apsolventure na drugom fakultetu. Ne podcjenjujući Z ili ikoju generaciju 21. stoljeća, nepojmljivo je upisivati Akademiju dramskih umjetnosti bez osnovnih biografskih znanja o domaćim i svjetskim glumačkim i redateljskim velikanima, bez poznavanja grčkih tragedija, ukratko, bez čitanja. Jesu li krivci tehnologija, Bologna, netko treći? Nije ovdje samo potka budućih redatelja, već obično pitanje u prvom licu  – zašto idem studirati odabrano? Znam li što o prethodnicima, koji su me uzori i nadahnuća vodili, oplemenili? Vrijedi iskušati za sve brucoše. Bili bismo veoma problematični, blago rečeno, profesorima novinarstva ne znajući za Veselka Tenžeru, Božidara Novaka, Živka Kustića, Ivu Mihovilovića, Dragu Bobića, Tanju Torbarinu, evo nasumce niza novinara-urednika iz različitih društvenih pozicija u bivšoj (i novoj) državi. Teza akademika Senkera jest da problem nastaje ako se iz fakultetskih ustanova iziđe s istom razinom (ne)znanja. No što pojedinca dovede u zgradu izabrane ustanove, uživanje i poštovanje prema komu ili čemu?

Prilagodba trendovima, da se vratimo crvenoj niti teme, ono je što hrvatsko društvo dijeli na „naše” i „vaše”. Kada se, kako je dobro primijetio Matija Štahan, dogodi novi sukob na književnoj ljevici, imamo problem što danas nema Miroslava Krleže. Na ljevici imaju sebe dok se međusobno ne oglođu. Jedino sami sebe mogu otkazati. Doajena Ivana Aralicu, čiji je ulomak novoga romana, upravo o Krleži, nedavno objavljen u „Vijencu”, od FAK-ova vremena pripadnici glavne struje smatraju natražnjačkim, ognjištarskim. Biološka je dob nevažna u umjetnosti, no ne pišem ovo samo zbog iste godine rođenja Ivana Aralice i Clinta Eastwooda, već duboka uvjerenja da si u prevladavajućoj struji nepodoban ako poštuješ obojicu.

Kao da postoji kulturološki i ideološki imenik koji lijevi autori uzimaju k sebi i ne daj Bože da tko može pristupiti, ili jednostavno izrezati slova različitih veličina, stilova i estetika kao u „Nazovi M radi umorstva”. Da samo jedan od tih, nazovimo njihovih pisaca i kolumnista bez umorstva, posvjedoči, primjerice, vjeru u Boga, počne promicati kulturu života od začeća, kritizira rodnu ideologiju, odmakne se od jugoslavenstva – već će sutra biti izbrisan. Bit će mu potrebno mnogo tekstova i priloga da ga frakturirani mediji uljepšaju, da ne ode sve u dim, bez „rim tim tagija”.  Pritom će stvar ovisiti i o tom tko uljepšava, tko to tamo dimi. Eto, neka jedan od njih istupi s rečenim svjedočanstvima, bilo bi zanimljivo pratiti što će uslijediti, kako će od „signaliziranoga” postati „klečavcem”, izopćen poput biblijskih gubavaca. Izgubljen u progresu.

Neka bude ponovljeno, nije vrsna književnost (umjetnost) lijeva ili desna. Antun Gustav Matoš rado je čitan i stotinu deset godina poslije smrti. Kojemu bi književnomu društvu pripadao, koga bi stručno popljuvao? Možda baš autora ovoga teksta jer ne razumije suvremeni puls čovječanstva, uniženoga i uokvirenoga? Uz izostanak pokojnih, a tek ponekoga živoga kritičkoga autoriteta, kakav je npr. Strahimir Primorac, tu je i sud publike – naizgled apstraktan, pod snažnom medijskom i marketinškom menadžerijom.

Svaki čitatelj, gledatelj, slušatelj ima pravo izabrati onu kulturu (umjetnost) koju smatra najbližom svojemu habitusu za bijeg u pobjedu duševnoga mira. Ima pravo vjerovati ili ne vjerovati u Boga.

Svaki umjetnik ima pravo izabrati vlastiti put. Pozvan je djelovati prema nutarnjemu pokretaču, prema svojemu talentu i slijedeći svoj stil, bez kočenja i ne pretvarajući se da je netko drugi – pišući, pjevajući, slikajući, plešući. Umjetnik s dominantnim ideološkim okvirom, već opisanim, izgradit će karijeru u Hrvatskoj.

Ipak, pravednost ili nazovipravednost kulturnoga rata, zaključimo, leži u spoznaji da nema konačnoga pobjednika, jer ne presuđuje sadašnjost nego budućnost. Uza sve podjele, privremene i prolazne, istinsko umjetničko djelo trebalo bi nadživjeti svojega autora i tako dokazati svoju vrijednost. Samo, Hrvatska, imamo problem ako već danas jednostrano odabiremo imena za sutra. Tko to procjenjuje? Po kojem kriteriju? Muka je to po kulturi i medijima, muka.

 

Tomislav Šovagović

Pet, 14-06-2024, 14:51:41

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.