Uz predstavljanje zbirke pjesama „Da te mogu pismom zvati“ Frane Bilića

Prva zbirka pjesama Frane Bilića „Da te mogu pismom zvati“ predstavljena je u četvrtak 15. veljače pred tristotinjak posjetitelja u hotelu „Dubrovnik“ u Zagrebu. O pjesmama su govorili skladatelj Dušan Šarac, akademik Josip Lisac i Ivica Vigato iz Ogranka MH u Zadru, a zahvalne riječi uputio je i sam autor Bilić. Njegove pjesme izvodili su klape „Sebenico“ i „Nostalgija“, Ivo Pattiera i Toni Eterović, Emil Miletić i Ivana Tolić, dočim su ojkalicu pjevali i članovi Kulturno-umjetničke udruge Miljevci. Stihove su krasnoslovili akademski glumci Franka Klarić i Joško Ševo, a program je vodila autorova kći Cvita Bilić.

Svojevrsni je raritet objavljivanje premijerne zbirke nakon više od četiri desetljeća ozbiljnoga pjesničkoga pregalaštva. Frane Bilić, rođen 3. siječnja 1957. u Pakovu Selu kod Drniša, zadovoljavao se uglazbljivanjem vlastitih stihova, jer su mnoge od pjesama, poput naslovne „Da te mogu pismom zvati“, ušle u pučke uši toliko da se gotovo smatraju narodnima, kao i „Ostala si ista“, „Dalmatinske oči plave“, „Nokturno na škoju“, „Šibeniče, ti si stina“, „Timbar vire“, „Dalmacijo, kad te more budi“ i ostale. Uz suradnju s Arsenom i Matijom Dedićem, Joškom Ćaletom, Antom Barbačom i drugim majstorima šibenske šansone ime i prezime Frane Bilića odavno je prepoznatljiva pjesničkoga rukopisa. No zbirka uz ljubavne (uglazbljene) pjesme otkriva i vrsnoga zavičajnoga poetu, vjernoga rodnomu Pakovu Selu i šibenskim kaletama, upregnuta da se ne zaborave stari običaji, svjesna izumiranja sela, samim tim i govora uz koje je odrastao, jer vrijeme čini svoje, što je najbolje iskazano na primjeru „okruge“, ukosnice dalmatinskih žena u prošlim stoljećima, koju danas malo tko nosi i razumije protkanost identiteta Dalmatinske zagore u jednoj jedinoj riječi. „Frane Bilić istaknuti je hrvatski pjesnik, i to štokavski dijalektni pjesnik. On piše na šibenskoj novoštokavskoj ikavici i idiomima istoga tipa sve do područja Drniša. U tu se dijalektalnu poeziju uklapa i poneka osobina hrvatskoga standardnoga jezika“, zapisao je u pogovoru dr. Josip Lisac. Zahvaljujući upornosti Ogranka Matice hrvatske u Zadru, s kojom niz godina autor Bilić surađuje u „Zadarskoj smotri“, javnost je napokon dočekala zbirku podijeljenu u četiri ciklusa: „Da te mogu pismom zvati“, „I druge pjesme“, Razglednice iz Zagore“ i „Dragi zapisi“.

Posebnu pozornost izazivaju zavičajne pjesme u trećoj cjelini, posvećene zaseocima, ogredicama, svetomu Frani, jeci u kamenu, pršutu, crljenoj kapi, drniškoj pijaci, mozaiku djetinjstva, spomenaru naših starih od kojih ostade tek pusto čekanje „babe s narančama“ na pustim autobusnim stanicama, nepovratno izgubljeno, a opet, sačuvano u stihovima. „A ova Franina zbirka ima u sebi onaj iskonski kameni naboj, zov daleke prošlosti, dileme maloga čovjeka, ljubav, tragikomediju, doskočicu, poskočicu, serenadu. Sve Franine pjesme su uglavnom rimovane, dakle pogodne za uglazbljivanje, onda nije čudno da su mnoge poslužile brojnim skladateljima za njihove uspješnice“, zapisao je Dušan Šarac, podsjećajući da je naslovna „Da te mogu pismom zvati“, u izvedbi klape „Maslina“ 1998. na Večeri dalmatinske šansone u Šibeniku, punih pet godina bila prilično nepoznata široj javnosti, a onda je njezin put strjelovito krenuo, tako da je danas u dalmatinskim selima (i šire) gotovo neizostavna na posljednjem ispraćaju pokojnika, gotovo kao Domjanićeva „Fala“ u sjevernim hrvatskim krajevima. Ne čudi stoga da i maestro Šarac uvrštava Bilića u red glasovitih pjesnika Drage Britvića, Krste Jurasa i Pere Picukarića; njegovo poetsko svjetlo, pa i zbog autorove samozatajnosti, skromnije se probijalo u javnost, no zasjalo je napokon i – ukoričeno. Svoje stihove Bilić je recitirao još u davnom, nagrađivanom dokumentarnom filmu o Pakovu Selu, i tada je djelovao kao razbarušeni pjesnik razasutih stihova, nemaran hoće li mu se koji izdavač smilovati i objaviti knjigu. On je samo pisao, čekao i dočekao svoj trenutak. Nadahnut kamenom, škrapama, (ne)uzvraćenim ljubavima, bio je sretan što mu stihove pjevaju Tomislav Ivčić, Vinko Coce, Mišo Kovač i drugi velikani hrvatske zabavne glazbe. Pisao je aforizme (Brale iz Zagore), radio na službeničkim mjestima, ne otimajući se zovu poezije, ali puštajući vremenu da ju pročisti, okljaštri od viška i pripremi za tisak već prilično blizu svojoj sedamdesetoj godini. Možda će koga starija dob premijerne zbirke podsjetiti na Dragu Čondrića i njegovih „Sedam biblijskih poema“, jer je u Bilićevoj refleksivnoj poeziji također mnoštvo biblijskih motiva, hvalospjeva Gospi Visovačkoj, sv. Nikoli Taveliću, pokrovničkom, nekad zajedničkom groblju s Pakovim Selom, sa snažnom duhovnom porukom i sabranim sjećanjima na blagopokojnoga šibenskoga biskupa Srećka Badurinu. Među pjesmama posvećenima rodbini i susjedima ističe se „Lelek nidara naših“ u spomen na poginuloga hrvatskoga branitelja Nikolu Cigića.

Začudan je svat Frane Bilić, analitični promatrač svakodnevice, pjesnik koji će u dahu recitirati o ojkalici, berekinu, baletanu, kazališnoj kavani, gastarbajterima, iseljeničkim i povratničkim sudbinama. Sve stane u onu završnu: „Dok je svita bit će i Pakovčana“. Kao vjerni kroničar, razapet između pakovačkoga zaseoka Bilići i stanovanja u neboderima šibenskoga Šubićevca, na razmeđi sela i grada, svjestan sve manjih razlika u dobu informatičke revolucije, pjesnik se vraća korijenima koje nikada, ni riječju ni djelom, nije ni napustio ni zapustio. Svaki čitatelj Bilićeve poezije otkrit će intimna pisma pokojnoj majci, didovima i babama, promišljajući čuđenje koje bi ih dočekalo po uskrsnuću kada vide u što se svijet pretvorio. Topla je Franina posveta siromaštvu drevnoga komina uz bogatstvo duše, življenju u plemenitijem dobu „kada kuća nije bila tisna ni čeljad bisna“, čak i onim najtežim, ratnim vremenima (i Drugoga svjetskoga rata i Domovinskoga rata). Ništa pjesnik ne izriče s mržnjom i gorčinom, on tka svoje stihove od prebiranja po nostalgijama, tražeći posljednji trag zajedničkoga škropljenja vinograda s didom, kako bi u njegovom odsjaju otkrio i ono što sam prenosi svojim unucima – nepresušno blago zavičaja.

Tomislav Šovagović

_____________

Frane Bilić (iz zbirke „Da te mogu pismom zvati“, Ogranak MH u Zadru, 2023.)

KAMEN

Kamen
Moj znamen
Moj oganj
Moj plamen
Moja milina i tišina
Baština i sudbina
Kamen
Moj mir i moj vir
Moja noć i dan
I ime i slime
Od njega je vrime
Od njega je temelj
I dar
Za čelo i dlan
Od njega je sve što ga po žulju poznaje
Moja rič i poj
Krv i znoj
Kamen je moj
I riva i kala
Crkva i katedrala
Po njemu sam cili svoj
I kuća od njega svih je kroj
I svega je znamen
I svega je znamen
Moj kamen

NE PERI OD MENE RUKE

Uvik kad poželim
Nike stare ruke
Ja još zatreperin
Ka voda od bure

A misli zaplove
Ne mogu ih smirit
Moja duša zove
Oće se pomirit

Ne peri od mene ruke
Moja ljubav živi, traje
A život ne valja ništa
Bez tebe mi uteka je

Ne peri od mene ruke
Smiri srce u njidrima
U mirne me vrati luke
Da me bude, da me ima

NOKTURNO NA ŠKOJU

Ne damo se sviti
Garni puni dima
Bože šta će biti
S našim putevima
Minula su lita
Sve nas manje ima
Sve se riđe cvita
Sve je duža zima
A sunce na buri
Dršće i treperi
Vrimenu se žuri
Sve je u neveri
Mila moja mati
Sve šta sam ti ima
Doniti i dati
To je samo zima

RAZGLEDNICA IZ ZAGORE

Put je bili
Stina siva
Zvoni podne
Cvrčak piva

Zvoni podne
Cvrčak piva
Iđe čovik
I beštija

RUKE

Od soli i stina
Rađanja i suda
Polaj i komina
Od čežnje i truda

Grijale su drage
Nosile i dale
Davale su snage
Primale i slale

Ruke, ruke vridne
Sanjan još u snu
Kako nose bidne
Maslinu i kruv

Ruke, ruke vridne
Sanjan ruke te
Siromašne i bidne
Dale su nan sve

Sva lipota svita
U njih stane dvije
I sve što procvita
U njima sazrije