Bodljikave pripovijetke II

Pročitavši priče auktorice Nevenke Nekić dvije su me misli prve zaokupile: da je ovdje riječ o potpunoj slici socijalizma. Onog hrvatskog, ruskog, jugoslavenskog, mađarskog, kojeg hoćete. Precizna slika apsurda (D. Buzzati), gluposti režima i ideologija i obveznog zlosilja nad „neprijateljima“ (C. Miloš) a sijanja straha nad svima (Solženjicin). Drugo što me zaokupilo bio je sadržaj, sukus pisanja, modus. A tome načinu možda je najbolji amblem dao progonjeni Ivan Raos: žalostan osmjeh. Jer u auktorice nema gorčine, nema jalovo nametnute osude, ali ima smijeha koji nije superiorno iskićen. Ima osmjeha koji je žalostan jer je vrijeme bilo u najmanjem tugaljivo. Ima mnogo humora koji je prebrodio nevrijeme. Slike koje auktorica donosi nažalost su oporo vjerne i duboko proživljene. One su hrvatska osovina postojanja, one su vjera u vjeru, u istinu, u jaču stranu života koja mora pobijediti, koja će pobijediti i koja jest. Koja je osvojila današnji život a tutnjilo socijalizma je propalo. Ma koliko ogavnih repova ostalo za tom povijesnom krvavom nemani.

Na kraju knjige drugačija je i veća priča o gospodinu Mirotvorskom. Zagonetna i neriješena kao politička napetica i preko samoga kraja. Uz tajnovite pasaže u toj prozi s ključem, ima atmosfere, ponešto fantastične (Sudeta, Mor)... uz tkivo tome nasuprotno: veselo i posprdno spram malograđanskog. Lik i klima kojoj pripada Mirotvorski zaslužuju razradu i mnogo veći okvir. Toliko je toga rečeno u toj priči i toliko neizrečenog istovremeno, a trasiranog.

Zlosilje i nevrijeme i progon pojedinca, auktorica donosi prvo s finoćom ne ulazeći u naturalističke vlage i širine. Tu je uvijek prisutna dosjetka, koja nije servirana već ju dosežete vlastitim čitalačkim asocijacijama. Ne, nije sve rečeno. Tada slijedi sloj ljudskoga otpora, uspravnosti i hrabrosti pojedinaca koji su uvijek postojali kao rijetke vatre antičkih svjetionika nad rtovima i grebenima ideološke plitkoće. Laži. Vi ih pamtite iz vlastita života. I oni vas oduševljavaju u okomicama rijetke individualne smjelosti ispružene kontra nevremenu, bistrinom asocijacija nasuprot šumskoj logici neodgojenih, krvoločnih i bahatih žandara. Poluga sustava koji se svoj svojoj represiji unatoč, morao srušiti.

Novi je sloj zatim, auktoričina puna svijest o sustavnoj opačini od te represije koju je socijalizam personificirao. O uništavanju ljudskih sudbina, o progonima nepodobnih, o odbacivanju obrazovanih na marginu društva gdje ne će smetati neznalicama i primitivcima. O zlom utamničenju onih koji su mislili svojom glavom i koji su se primjerice pitali: „Kako to da žito uvijek rodi u Americi a nikada u SSSR-u.“ To je taj barjak duha, hrabrosti i humora koji se, socijalizmu unatoč, vijorio i izdizao iznad kazamata i Titova „arhipelaga gulaga“. Ljudi su, oni pravi, i kad su život mogli izgubiti, mislili i govorili, njih auktorica donosi, bez buke slavodobitnosti, bez likovanja nad porazom bezumlja. Ali ih stavlja kao kontrapunkt u svakodnevicu nemogućega. Donosi ih kao hranu ugnjetavanima, praćenima, prisluškivanima, psihički maltretiranima. Kao djelotvornu obranu života i tihi panegirik pretučenoj osobnosti.

Posljednje su note one znane svima, koji znati žele, o temeljnoj laži Titove satrapije: manijakalno su prodavali jednakost i zagovarali snagu radničke klase, mrzilački osuđivali buržuje, ubijali sve koji su posjedovali tvornice i osobne nekretnine, a zatim su se sami uvalili u te iste vile, na iste postelje, oblačili tuđe donje rublje i tako postali crveni buržuji. Skorojevići lažne buržoazije, bez šlifa, bez odgoja i obrazovanja, bez morala i etike, bez vjere i duhovnosti. Oni su carevali nad radnicima koje su sluđivali lažima i ideologijom i šopali mržnjom na sve koji su imali. A ta buržoazija nikada takvu temeljnu podlost nije učinila radničkoj klasi. Nikada im nije lagala da ona vodi i odlučuje, da je država njihova i da su oni glavni čimbenici iste. Buržoazija jest iskorištavala ali se nije pretvarala, nije lagala: „Svi smo jednaki“. Nije obmanjivala radnike koji su tek sa „svojim“ komunizmom i „naprednim“ socijalizmom istinski postali iskorištavanima, obmanjivanima i prevarenima. Ako to nisu htjeli piti, bili su bačeni na mermer. To je bila uzrečica Vladimira Bakarića. I tamo su im lomili kosti, a obitelj su „na slobodi“ proganjali do kraja života. Za to vrijeme drug Bakarić, baš kao i svi njegovi „istaknuti“ drugovi, vaganili su se u vilama s poslugom. U zelenim četvrtima s bazenima u koje je s mora, dva puta tjedno u samo središte Zagreba, dovožena morska voda. Što su ostavili radnicima, to svi predobro znamo.

To nisu priče - krik zgaženoga, one su gorki osmjeh onoga koji je preživio i još se vedro šali. One su epopeja hrvatskoga duha koji se odavno učvrstio, ali nikome ne bi želio da taj put ponovno prijeđe.  

Često čujemo frazu: knjiga je to koja se ne ispušta iz ruku i čita u dahu. Ali Bodljikave pripovijetke namijenjene su svakoj poštenoj duši, mladoj da se upozna što je to bio socijalizam i kakve je nečovječne tragove ostavio, a starijima da možda okrupne svoje misli o tom vremenu progona čovjeka i banditskog napada na slobodu i istinu. Ako ste otvoreni tomu, Bodljikave pripovijetke pročitat ćete u jednoj granuli svjetla.

Javor Novak