Frane Krnić, Zagora, kameno more snova…

Jedanaest priča naslovljenih Zagora, kameno more snova Frane Krnića izdala je Naklada Bošković.

Priče su to iz piščeva života u kojima autor iz povlaštene perspektive naknadnog uvida prebire u svojim sjećanjima po Dalmatinskoj zagori (Zadvarju, Zagvozdu, Žeževici, Šestanovcu…) i istinitim događajima, svoga djetinjstva i života, kako sam navodi na početku priča (Sve ove priče naslonjene su na Dalmatinsku zagoru i istinite događaje.). Jedanaest priča vremenski se protežu od piščeva djetinjstva do piščeve zrele dobi.  

Frani Krniću poznati su tajni alkemijski sastojci od kojih se prave autentične priče. Njegovo je kazivanje lako, njegove se rečenice razlistavaju, a svaka nova izvire iz prethodne. No u toj jednostavnosti često je potrebno njegove priče čitati iznutra kako bi nam se otvorile slike i smislovi koji nisu dostupni čitanju izvana. (Primjerice, u dijalogu između mladića i djevojke, prikazanu u epskom osmercu, mladićeva je žudnja ispjevana osmeračkim dvostihom u maniri vrsnih narodnih pjesnika, a iz djevojčine replike dade se očitati kako su njezina podsvjesna žuđenja narušila formu osmerca i tako ih, zapravo, umjesto da ih skriju, još više ističu. Doduše, vjerojatno spomenuti osmerci nisu piščevi, ali i piščevima i, mogućem, narodnom pjevaču izvor je jedan.)

Istraživanja govore da se moderni čitatelji, uglavnom, bave preletima preko riječi i izraza, a ne analitičkim čitanjem, tako takav čitatelj ostaje zakinut za bogat Krnićev poetski svijet. Recepcija piščevih priča izaziva u nama snažne emocije i otvara nas za susret sa zaboravljenim vlastitim zavičajem iz kojeg crpimo bogatstvo koje nas u životu prati. Ili hodamo prazni bez tih snažnih emocija i slika. Koji hoda prazan, može imati iluziju leta, ali ga život često smješta u horizontalu sa zemljom. Tko istinu živi i nauči vidjeti, može prepoznati koliko li je ispraznih hodača oko nas.

I ne bi više pokošenih snopova, ne bi više galantarskih priča. I marčano Sunce potamni, divlje guske izabraše druge putove prema jugu, ugasiše se klačine, nesta i gange na Kreševskoj kosi...

Zagora mnogima nestade kao san, tiho se zauvijek preselivši samo u sjećanje ostarjela dječaka! Preseli se u sjećanja što su se neumitno gasila i što su kao traci zalazećeg Sunca nad Mosorom, nestajala s kamenog lica Zagore, gubeći se u sve dublji i dublji nepovrat, sa svakim sprovodom staraca koji se umorno i pomireno sa sudbinom, sve češće i češće, kao vijugava slika prošlosti uspinju onim strmim putom prema zadvarskom groblju svetog Ante, blizu Poletnice... (Did Jure).

Koga su samo jednom obasjavali u Kostanjama (mjestu nedaleko od Zadvarja) traci zalazećeg Sunca nad Mosorom, a imao je oči da vidi, mogao se osjetiti lagano onijemjelim nestvarnom blizinom i svjetlom neba i Sunca iznad njega. Hoće li se potpuno ugasiti i sam spomen na taj Tvorčev dar i nestati potpuno i iz sjećanja.

Koliko li je uzavrelih emocija i bogatih pjesničkih slika u navedenim rečenicama, koje ne mogu naći smiraja u sjećanjima ostarjela dječaka.

Makar su o tim krajevima, Dalmatinske zagore, pisali mnogi (recimo, Šimunović, Kaleb, Božić), psihološko poniranje u život likova iz kamenog mora snova govori o piščevu nadahnutu vjerovanju u ljude među kojim je i sam odrastao. Ta vjera otvara prostor drugim uvidima, a ne samo ukorijenjenim stereotipima.  

Koji su to drugi uvidi koji se mogu očitati u pričama?

U svevremenoj priči Božić u Čikagu riječ je o antologijskom liku Markiši Santriću, liftboju u čikaškom neboderu, čiji je vlasnik mister John. Kakav je to Božić bez pečenoga odojka, ali kako naći praščića u Chicagu. Markiša će to riješiti: nema problema, pa ja sam prijatelj s gospodinom Johnom, a John je veleposjednik koji ima i golemu farmu svinja; baš je dobro što ste mi to rekli jer me John već mjesecima zove da ga tamo posjetim pa, evo, ovo bi bila dobra prigoda; gotovo da mi je neugodno što već odavno nisam bio kod njega, a viđam ga svaki dan, jer on svoj ured ima baš u 'mom bildingu'; mogao bi se mister John čak i naljutiti što ga još nisam posjetio… (Izraze podebljao R. Ć.)

Mister John kaže da on tog Markišu uopće ne poznaje, da ga se sjeća nekako kao u magli, čini mu se da je on liftboj u njegovu neboderu i da je cijela njihova dosadašnja komunikacija bila samo u liftu: haj, mister John! haj, Mark... (Izraze podebljao R. Ć.)

Iz njihova zajedničkoga susreta slutimo istinu: I gleda u Markišu [mister John] kao u sedmo svjetsko čudo… Čudno i nama [koji su s Markišom], ali čujemo kako Markiša kaže haj mister John hau ar ju. Markiša je nezbunjen, nasmiješen, a gospodinu Johnu očigledno ništa nije jasno. (Izraze podebljao R. Ć.)

Čudili se mi ili ne Markišinoj hrabrosti i njegovu držanju, ipak je u njegovu ponašanju riječ o svojevrsnoj dioptrijskoj pogrešci (sintagma je iz djela Errija de Luce) koja upućuje da netko ne pozna udaljenost i da je netko nadohvat ruke, a nije. U Markišinu ponašanju, kako se vidi iz navoda, nešto je duhovno neuravnoteženo (duhovno uravnotežena osoba gotovo da je nedohvatljivo stanje) koje mu onemogućuje da se približi stvarnosti, a ne da je rašomonski zanemaruje. Dioptrijskom pogreškom Markiša se nije okoristio: riješio je gotovo nerješiv problem vezan uz izvanjsku proslavu Božića na hrvatski način. Ali kako? Ako kažemo na spektakularan način, izdali smo Markišine vještine: usmrtio je u dvorištu svinju nakon desetke krugova trčanja za njom, sastrugao svinjsku dlaku s mrtve svinje, rasjekao svinju na komade, počastio nafrčakane dame komadima prepržene slanine… Pisac se, gledajući sve to, skamenio u moru srama. Moglo bi se reći ne da je Markiša dorastao svakoj situaciji, nego je svaka situacija dorasla Markiši. Autor na kraju kaže da se događaja i dalje prisjeća, no sada ne više s dojmom stida, već s osjećajem jednoga čudnog osobnog zadovoljstva... jer mu se čini kako su toga zimskoga dana nečim posebnim obogatili Ameriku. Hoće reći: Markiša je obogatio Ameriku! Kako je prikazana navedena situacija svjedoči o piščevu gledanju na ljude Dalmatinske zagore.  Ne mora se sve činiti iz koristoljublja kako stereotip govori. Uostalom, Markiša svaki dan dolazi u konzulat kako bi pročitao novine iz kojih doznaje vijesti iz domovine. U tome se možda krije Markišin antistereotip i početak psihogramskog uvida u Markišinu narav.   

Puno je gora, i učestalija druga strana dioptrijske pogreške kad se iz pozicije oholosti, egoizma, sebičnosti, projekcije (doživotne strasti mnogih!)… i drugih vrsta duhovnoga otklona potpuno ne vidi, negira postojanje drugoga, kad smo na tuđe poteškoće slijepi, kad nas ne dotiče život onih koji žive tik do nas. 

U priči Čovik od perja riječ je o Antuki Ivandiću, bogatomu Imoćaninu, koji je odlazio u Beč gledati Labuđe jezero u izvedbi ruske carske baletne trupe. Otada šjor Antuki balet ostade jedina prava i duboka ljubav, strast, opsesija i istinska radost za kojom je čeznuo i san koji od te večeri neće prestati snivati cijeli svoj kasniji, smućeni život… Taj će san završiti na iznimno neobičan i tragičan način.

Neke su priče (Na pršutu s Predsjednikom, Zadvarje osvojilo općinu!) duhoviti prikazi povijesnih situacija u kojima pisac razmiče vrijeme, pa iako nam se čini da su nam situacije poznate, u tom razmicanju iskrsnu pojedinosti s novim rakursima.  

Postoje u zbirci i priče s praznovjerjem (Vila Ravijojla, Na Zadvarju se pojavila Gospe), a kakva bi to zbirka priča bila bez praznovjernih priča. Prava je rijetkost naći nepraznovjerna čovjeka. Može li se sresti osoba koja ne zna u kojem je horoskopskom znaku rođena. Zviježđa koja se uzimaju u obzir prilikom izračunavanja horoskopa ne nalaze se točno tamo gdje ih mi vidimo. Svjetlost njihovih zvijezda mi vidimo sa zakašnjenjem koje zavisi od njihove udaljenosti od nas. Najbližu zvijezdu vidimo sa zakašnjenjem od preko četiri godine… Kako je moguće da astrološki faktor ne ostavi traga u prvih devet mjeseci života ploda (što je preko 23 milijuna sekunda), a da ostavi traga u samo prvoj sekundi po rođenju?! Itd., itd.

Navedene praznovjerne priče zabilježio je autor, moglo bi se reći, fotografskim stilom koji priču čine izvornom. U takvu stilu nema mjesta ismijavanju ni ironiziranju.

Izraz je piščev neobično živ i svjež, uvjetovan ritmom govora i života piščevih junaka. Među bogatim idiomatskim izrazim i leksikom toga kraja može se naći arhetipska pejzažna razglednica zaselaka Dalmatinske zagore:  onih pet-šest krovinjara od netesanog kamena što su se kao izgubljene koze nabile usrid zadvarske ljuti (Čovik od perja); sočna monološka patrijarhalna rečenica: makni se, ženo božja, ni prascu Joketinu ne bi ti znala ručak skuvat... (Did Jure) (Eksponencijalna vrijednost navedenog izraza krije se u njegovu paspartuu – Joketa život provodi na kantunu gostionice, ni sam ne zna kad se prestao brinuti o sebi, sva se briga o njegovu prascu svela na to da ga kupi, kad već prasac nije mogao živjeti kao čovjek, Joketa je živio poput…) Čitatelj može sam osmisliti nastavak boljim od uvoda da bi mogao uživati u šali dida Jure.

Autor ne denuncira svijet Dalmatinske zagore, ne izvrće ga iznutra da bi ga ironizirao ili mu se podsmjehivao. I kad čovjek iz tako škrta svijeta otiđe u tzv. široki svijet Krnić pokazuje da čovjek Dalmatinske zagore može biti sudionik, a ne karikirani objekt u njemu. 

Rudolf Ćurković