Osvrt na knjigu: Ernest Stadler, Jesu li se cijepili stari trabanti?, Zagreb, 2023., 227 str.

Jesu li se cijepili stari trabanti? drugi je roman hrvatskog autora Ernesta Stadlera, svojevrstan nastavak njegova prvijenca Tucači kamena iz 2013. Roman sa svojim prethodnikom stoga očekivano dijeli mnoga stilska, strukturalna i sadržajna obilježja. Oba su na svojoj površini humoristični romani, pisani pitkim razgovornim stilom, fragmentirane i epizodne strukture, s radnjom geografski smještenom na više-manje istom području i s istim središnjim likovima, oba romana ispod svoje šaljive površine tematiziraju „ozbiljnije“ osobne i društvene teme i oba mjestimice sadržavaju tamnije podtonove nego bi se od humorističnog romana možda očekivalo.

No tom se sličnošću između prvijenca i njegova nastavka ujedno jasnije ističu duboke razlike među njima, razlike koje novi Stadlerov roman čine nečim puno višim od običnog „nastavka“, od pukog dodavanja istoga ili primjenjivanja već prokušane formule. Dok veći dio radnje Tucača prati zgode skupine prijatelja iz malog slavonskog sela, samoprozvanih „starih trabanata“ (što objašnjava isprva neproziran naslov novog romana), kroz nekoliko desetljeća njihova života u socijalističkoj Jugoslaviji, središnja su poglavlja Trabanata zbijena u nekoliko godina „europske“ Hrvatske obilježenih nedavnom pandemijom. Dok događajima u središtu prvog romana dominira odvažna zaigranost i nemarna vedrina mladih muškaraca koji takoreći nevoljko tek stoje pred izazovima odraslog života, stari trabanti u novom romanu neironično odgovaraju imenu koje su si kao mladići odabrali: vedar duh i dalje je tu, smijeh i dalje nadglasava jadikovke, no očekivanja su zamijenjena introspekcijom, planovi sjećanjima, pustolovnost zagledanošću u osobnu krhkost i prolaznost.

Dok u svojem prvijencu Stadler koristi fragmentiranu pripovjednu strukturu i mnoštvo likova kako bi kroz povijest sazrijevanja svojih junaka suptilno i lucidno ocrtao u isti mah komičnu, tragičnu i nadrealnu sudbinu slavonskog sela, uhvaćenog u neobičnom kulturalnom spoju seoskih zabava, partizanskih filmova i glazbe Beatlesa, konjskih zaprega, pionirskih štafeta i prošvercanih traperica, tradicionalnih socijalnih odnosa, komunističkih političkih škola i seksualne „emancipacije“, u ovom se nastavku pripovjedno žarište oštrije usmjerava na središnji lik romana, bjelodano autorov književni alter ego, no ujedno se ozbiljne teme, i one političke i one intimne, proširuju daleko izvan onoga što se može nazrijeti u njegovu prethodniku. Dok su kršćanski motivi u Tucačima tek implicitni, nenametljivo ležeći ispod priče o iskupljenju i pomirenju, u Trabantima su oni izvučeni u prvi plan, rastući svojom jasnoćom i intenzitetom kako se roman, zajedno sa životima njegovih junaka, približava svojem kraju.

Jesu li se cijepili stari trabanti? istovremeno je humorističan roman i meditacija o svrsi života, kolekcija masnih viceva i kompendij „teorija urota“, društvena kritika i poučan renesansni dijalog; roman o teologiji i janjetini, o sakralnoj umjetnosti i čobancu, o vladarima svijeta i šaranima na rašljama; kronika jednog mračnog vremena i književni spomenik jednoj vedroj generaciji; osobna ispovijest i prijateljski dar, šaljiv bez izrugljivosti i tužan bez ogorčenosti; poduka, oproštaj i ostavština jednog „teoretičara urota“. No prije svega, na svojoj najdubljoj razini, Trabanti su priča o prihvaćanju vlastite konačnosti i nemoći, o pomirenju sa smrtnošću i pouzdanju u Providnost.

Martin Kolar