Uz romane Kristine Gavran i Roberta Međurečana
o iseljavanju iz Hrvatske

Temu iseljavanja iz Hrvatske obrađuju, točnije objedinjuju dva zapažena romana: „Između“ Kristine Gavran (Disput, 2022.) i „Domovina to go“ Roberta Međurečana (Sandorf, 2022.). Oboje autora svjesno je da sudbina njihovih glavnih junaka nije novost. Supružnici Sandra i Marko u djelu „Između“ odlaze u Birmingham i od 2011. proživljavaju „snove engleskih čajeva“, dočim nezaposleni profesor hrvatskoga jezika i književnosti Šimun Nikolić u „Domovini to go“, razoren smrću supruge i sina u prometnoj nesreći, odlazi među münchenske gastarbajtere zaraditi za odvjetničke troškove, nadajući se privođenju krivca za pogibiju najmilijih.

Zajednička točka u oba književna djela jest promišljanje idealne domovine, one iz koje zapravo čovjek ne će ni imati potrebu otići, osobito ne iz egzistencijalnih razloga. Lomi se njihova svakodnevica, u Engleskoj izoliranija, skrovitija, pa i intimnija u odnosu na bučnu atmosferu konobe Šimunovih „golubljih vremena“, multikulturalnom zgradom u kojoj se na mikrorazini događa rasap Europe. Također, u oba slučaja velepošast korone odigrat će ključnu ulogu glede ostanka u tuđini ili povratka u Hrvatsku. Ne otkrivajući posve radnju budućim čitateljima, razvidan je fenomen književnosti emigrantske niti, ali i Gavran i Međurečan napisali su djela koja dišemo na svim stranicama, kao da proživljavamo s glavnim junacima sve nedoumice i nedaće, stvaranje ili dokidanje stereotipa o strancima, izbjegavanje političkih razgovora s onima iz bližega susjedstva, čuđenje drukčijim običajima i navikama, (ne)usnule noći s uvijek istim pitanjem – je li vrijedilo?! Iako će Međurečan, dobitnik nagrade „Stipan Bilić Prcić“ Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za „Domovinu to go“ napomenuti da je iseljavanje iz Lijepe Naše proces neprekinut posljednjih 140 godina (ali primjetan u prvom desetljeću Hrvatske u Europskoj uniji), njegova Šimuna svejedno prati tuga što unatoč diplomi mora raditi fizičke poslove, pristajući na, uvjetno rečeno, inozemno poniženje, jer je ono u domovini – izraženije i potplaćenije.

Bračni par u djelu Kristine Gavran proživljava pak svojevrsno otuđenje od Zagreba, njihov identitet traži se birminghamskim ulicama, i samo im ljubav daje za pravo da će dobro odlučiti, kako god ispadne. Mijenjaju se, godine prolaze, autorica spretno unosi i svjetske događaje, poput hrvatskoga nogometnoga srebra 2018., uz pobjedu nad Engleskom u polufinalu, kako bi prisnažila u tuđini nedogorjelu hrvatsku luč. Ne, ona nije nužno presudna glede bračne odluke, ali bistri osjećaj stranca u stranoj zemlji, ma kako se vješto trudio uklopiti, poštujući sve dobre navade domaćinskoga mjesta. Teže je Šimunu Nikoliću s njegovom crnom kronikom opterećenom zgradom, dilerskim okružjem, krađama vrtnih patuljaka iz nepoznatih razloga koje uzrokuju i dvostruko ubojstvo. Smrt Bugarina na gradilištu, kao i hrvatskoga emigranta u filmu „Ne naginji se van“ Bogdana Žižića (prve uloge Ive Gregurevića!), budi tjeskoban osjećaj nebitnosti na münchenskoj baušteli, lakoj zamjenjivosti istom sudbinom u drugom mrtvačkom sanduku. Nekima je čaj u pet sati poslijepodne, nekima pivo u stanci napornoga posla, a navečer svejedno veoma sličan tok svijesti, osjećaj da nešto važno nedostaje, ma kako se pojedinac trudio umaknuti svemu što je prije predstavljalo zaprjeku. Zato i jest najtočnija naslovna riječ Kristinina romana, osjećaj „između“, na raskoraku dvaju kolosijeka, a ne može se, tragom Željka Malnara i Borne Bebeka, istom stazom stići do Staklenoga Grada, naprotiv, samo jedan put može dovesti do odluke, i ono prepuštanje vremenu odrediti je li ona bila ispravna. Spletom okolnosti, kako drukčije, Međurečanov junak osjetit će na vlastitoj koži tragičnost vlastitih zabluda, suočavajući se s krivnjom ondje gdje je bio uvjeren u pravo i pravednost, dijelom i putem slučajno nađenih pisama koje je u vrijeme dolaska Adolfa Hitlera na vlast profesor Jakob pisao zaručnici Izabeli.

Nema zemlje za strance, može biti parafraziran naslov filma braće Coen, u kojoj usamljenost (ne i samoća) ne vrije kao ona voda za čaj ili tursku kavu, nema zemlje za strance koja obećava blagostanje bez mukotrpnoga rada „građana drugoga reda“. Vjerojatno, samo vjerojatno Sandra i Marko (supruga i zbog rada u struci) nježnije i romantičnije udvoje prolaze iskušenja sivoga engleskoga desetljeća, dok, zbijenije u vremenu i prostoru, Šimuna svaki novi pridošli pajdo (iz Slavonije, kako drukčije) podsjeća na njegovu prijašnju ulogu pridošlice, uvjerljivo da i sam postaje sudionik oklade u duljinu izdržljivosti mukotrpnih bauštelskih teglenja. Ukratko, Gavran je svoju obitelj obojila toplinom doma (u srcu se nalazi!), ono što je udovcu Šimunu gotovo nemoguće pronaći, ma kako rakija i društvo u konobi podsjećali na Cesarićeve stihove i bježali od nekih novih oliverskih svitanja.

Kada se podmiri završni račun, oboje književnika napisali su dojmljive romane o emigrantskim turbulencijama, radostima i strahovima koje donosi svaki sljedeći udah. Oni jesu kap u moru literature koja opravdano sve češće poseže za mrožekovskom pričom, ali i zbog trajno zabrinjavajuće demografske slike (koje je mjesto rođenja mojega djeteta), vrijedilo je napisati i pročitati „Između“ i „Domovinu to go“. Iako počinje pismom pokojnomu sinu, Šimunova katarza (kao i svaka) dugotrajan je proces i što manje „meda i mlijeka“ napaćeni pojedinac očekuje na neizvjesnom putovanju – pojačava mogućnost da se pročišćenje uistinu i dogodi. Za sve ostalo, neka bude oprošteno, ionako su se pobrinuli krunski virus i Vladimir Vladimirovič Putin. Oni su pojedinačne sudbine učinili kolektivnima, svaki na svoj način i u svojem (medijskom) vremenu. No to je već tema dublja od onoga „između“, teža i od glasovite Tolstojeve rečenice koja u zlu dobu ionako postaje – globalno nevažnom.

Tomislav Šovagović