Pedeset i dva „stolca“ stihotesarove radionice

Sedmom knjigom u svojoj 78. godini nagrađivani književnik, subotički Zagrepčanin Lajčo Perušić poveo nas je u „Jarka svitanja“ poviješću čovječanstva. Samo naizgled minijaturna, kratka, sažeta knjižica, a u stvarnosti zbirka od 52 pjesme koje veoma pomno valja pročitati, svaku duboku promišljati i iznova im se vraćati. Već od prvih stihova: „U kući ove knjige stanuje riječ / u njoj je pisac graditelj i vlasnik“, Perušić naznačuje arhitekture svojega velebnoga zdanja, iako čitatelj još ne može raspoznati sve prostorije u pjesnikovoj budućoj kući. Tek da je ona kuća molitve, blagoslovljena vjerom, ufanjem i ljubavlju, ma kako pojmovi bili često izgovarani. Autor Perušić svaku radnju želi pohraniti na papir i tako zadržati u trajnom sjećanju („Svjetlo u sobi osvjetljava mi lice / preda mnom Biblija knjiga puna slova“) jer osjeća da je „ovjekovječenije“ istodobno i „vječnije“, bez roka trajanja i postojanja.

Tako i pjesma iz koje je niknuo naslov zbirke sažima sve što plivanje javom i snovima pjesnikovim ište suobličiti svijetu („Praznujem dan / u jarka svitanja / Misao kipi / raspršuje se valovima“), i tako nastaje prigoda za predivan dan. Ali nikako dan bez muke i boli, dan bez povjerenja u Stvaratelja koji je otkupio stvorenje („U vrtlogu svijeta zagrljen svemirom / u temelj Križa Istinom se ukopah“). Perušićeve su pjesme i pustinja, i kušanje Boga, i sumnja, strah, ali s punim pouzdanjem, čvrsto utemeljenim na proživljenom iskustvu s plodovima odgovornosti i biljegom spasenja. Kao da cijelom zbirkom traži onu početnu klicu koja je omogućila pisanje, taj divni Božji dar predan i ovom književniku na izgradnju: „Riječ i tamjan u pjesan sam užegao/ zvijezde u pirovanje pretvorio“. Sve ima svoju prirodnost, svoju ljepotu, a najljepša je prenositi običaje s koljena na koljeno, da se ne zaboravi; nekada je bilo lakše, danas tehnologija priča priče, djeca se moraju oduprijeti kako bi jednom i kao stariji znali posjesti djecu svoje djece na koljeno i pričati im priče. Lajčo je u svojim pjesmama i baštinik tradicije, i vjernik, i pripovjedač hrvatske povijesti, ali i ekolog, osviješten ciklusa prirode i svega što oni mogu napraviti ako se zloupotrijebe („Djeca i danas pričaju priče / o pticama što ubijaju život / o ribama što se u moru plastike grče“).

Putovanje jest i vožnja, vožnja jest i sjećanje, zna dobro to pjesnik Perušić, prolazeći Plitvičkim jezerima, sjeti se Josipa Jovića, prvoga poginuloga redarstvenika u Domovinskom ratu, tako se spajaju svjetovi, snovi o hrvatskoj samostalnosti i krv koja je pala na tom napaćenom putu. („Povrh bijeloga jednog stupa / Josipova sjena sja“). I kada se učini da nema smisla, da je smrću sve dovršeno („Život i smrt / žive poslije drveta / Samo drvo ne“) pjesnik piše stihove uskrsnuća, svjestan da ne će svatko prigrliti težinu svojega putovanja, ali Perušić ne zna i ne može drukčije. Jedino bi, kao i svaki čovjek, volio da što manje „zlatne teladi“ bude napravljeno dok se Bog objavljuje u gorućem grmu s deset zapovijedi. Stari zavjet, stari zakoni, ali isto ropstvo, iste nevolje, samo u drukčijem vremenu. Zato pjesnik vapi: „Pošalji nam Gospodine novoga Mojsija / izvedi nas iz mora zla na Svoju obalu“, preko Crvenoga mora, preko Jadrana, samo da ugledamo novu obalu. Onu koja miriše na slobodu, nakon Knjige Izlaska, nakon novih ratova, kakav je ovaj posljednji u Ukrajini, koji je donio stotine tisuća novih izbjeglica iz domovine, tako slične i proživljene pravednim i obrambenim Domovinskim ratom: „Zgrčena žena / u žutu maramu umotana / Sina čvrsto za ruku drži / u njem' svoju dušu pohrani“. Misao na kolone 1991. godine i svih sljedećih godina, kolone koje su morale napustiti svoj dom zbog velikosrpske, velikoruske, velikosvjetske agresije, u trajnim političkim igrama šutljivih moćnika, u čekaonici pobjedničkih naslova, da generalski zauzmu stranu iza bitke. Perušić zagovara maloga čovjeka, nemoćnoga obraniti se, ono dijete koje, pod majčinom rukom, bježi iz rodnoga kraja, kako bi jednom, kao u ranije spomenutoj pjesmi, moglo pripovijedati priču o bijegu nevinih, o odlasku iz Obećane zemlje, po mogućnosti ne natrag u egipatsko ropstvo, već u neizvjesnost do slobodne zore. Neke koja kao nad ravnicom rodne autorove Subotice postane jasna, u jutarnjoj izmaglici kada „Ravnica i ja sami u paru odabrani /ruku za ruku trčimo livadom razdragani“. Ravnice koja zagrli svoje „sinove atara“ i kada joj se vrate nakon niza odsutnih godina, poslije silnih putovanja, otimajućih od ključne biografske činjenice rođenja. Gotovo poput oporuke, napisane u stihovima „Masku vremena odbacujem / sin Ocu postajem“ i „Odlazim / na modru stranu / svoje sjene“ oprašta se pjesnik s čitateljem, sa svojom dušom predanom i istesanom na papiru, kao najljepšom popudbinom u koračanju prema vječnosti. Ne, nije posljednji stih, nije posljednja napisana riječ, Gospodin zna koliko je još „jarkih svitanja“ darovano svakomu stvorenju, u njegovu vremenu i prostoru. No ako književnik umije tesati, a Lajčo Perušić nedvojbeno jest drvodjelja Riječi, tada i prepoznati talent još sjajnije riše po godovima najvećega dara, najljepšega drveta. Pedeset i dva „stolca“ iz pjesnikove radionice stoje čvrsto na nimalo klimavim nogama, vapeći poštovanoga čitatelja na dublje promišljanje i poniranje – svetim tragom postojanja.

Tomislav Šovagović