Posljednja večera Alexandera Maximilliana Seitza u Strossmayerovoj katedrali

Prigodom prosudbe ukupnog djelovanja Josipa Jurja Strossmayera ističe se kako je đakovačka katedrala njegovo najvažnije životno djelo u kojem je sublimirao sve svoje vjerske, kulturne, identitetske i političke programe. Budući da katedrala, osim inkorporiranja Križnog puta akademskog kipara Luje Lozice (*) 1968., od posvećenja 1882. nije doživjela bitne izmjene, osim rekonstrukcija zbog potresa i požara, u njoj se jasno vide sve one nakane koje je želio i uspio realizirati njezin graditelj. Iako se Strossmayerovo djelo često vrednuje kroz geslo „za vjeru i domovinu“, može se dokazati kako je ipak pravo mjerilo paratekst katedrale: trodijelni posvetni natpis, koji jedno govori kako je sve rađeno na „Božju slavu“; za jedinstvo Crkava te za „slogu i ljubav“ naroda svoga, odnosno kako se gradnjom katedrale gradila duhovna struktura jedne kulturne zajednice. Gradnja katedrale, osim potrebe da se trošna crkva zamijeni prikladnijom, većom, građevinski sigurnijom, bolje opremljenom, korespondira s romantičarskom obnovom interesa za popravke oštećenih i gradnju novih katedrala, koji se budi najprije u Francuskoj nakon Revolucije, svojevrsnom ponovnom otkriću katedrala.

JosipJurajStrossmayer

Josip Juraj Strossmayer

Strossmayer želi gradnjom stolne crkve u Đakovu, ekskluzivno nacionalnim projektom, u organizacijskom i financijskom smislu – jer je financirana isključivo hrvatskim novcima – izgraditi katedralu koja se može mjeriti s bilo kojom katedralom u svijetu, sa svojim nacionalnim i ekumenskim specifičnostima, koji neće umanjiti njenu univerzalnost, ali ni uklopljenost u recentna strujanja sakralnog graditeljstva i sakralne umjetnosti. Stoga su njegovi odabiri (umjetnika, arhitekata, dekoratera…) prepoznati od njegovih suvremenika kao uzorni, kao oni koji vrlo pragmatično ostvaruju sve one zahtjeve koje postavlja pred sebe gradeći katedralu. Jedan od važnijih zadataka Strossmayerova kulturno-identitetskog djelovanja jest svojevrsna kulturna aproprijacija svega onoga što hrvatska kultura nema ili joj nedostaje a trebala bi imati. Kao što Strossmayer programski skuplja slike, tako i slikarski program njegove stolne crkve ima dodatnu funkciju od onog primarnog – prikazati puku „Bibliju u slikama“ – već je to i oblikovanje hrvatskoga likovnog kanona, odnosno popunjavanje nedostajućih mjesta u hrvatskoj kulturi. Tako Strossmayer po dovršetku prvih nekoliko fresaka u katedrali zapisuje: „Vrlo nam je drago, što čitateljima Glasnika priopćiti možemo, da je ovih dana prva slika na lijepu (al fresco) u našoj novoj stolnoj crkvi dovršena. Sudeći po ovoj prvoj slici možemo si predstaviti, od koje važnosti bit će za monumentalnu crkvenu umjetnost u našoj domovini onaj veličanstveni niz slika, kojima će slavni Seitz i našu divnu crkvu ukrasiti. Ove slike mogu se u našoj domovini smatrati prvim pojavom na polju one uzvišene crkvene umjetnosti, koja je kod drugih naroda toli cijenjena bila.“ Strossmayer želi fresko programom prosvjetiteljsko-edukativno djelovati u odnosu spram hrvatskog svećenstva i redovništva:

„Bit će ove slike od velike znamenitosti i za naše svećenstvo, koje će prigodu imati naučiti se poznavati, što je krasno, ukusno i uzvišeno, te će po tom odgovarajući svomu uzvišenomu zvanju u svom djelokrugu dostojnim načinom i za umjetnost zauzeti se moći, i tim svoju izobraženost i revnost za slavu božju i u toj struci posvjedočiti.“

Strossmayer želi da ovaj slikarski program postane uzor ostalim redovnicima, svećenicima i biskupima prigodom uređenja njihovih crkava: „Sa žalošću moramo reći, da višeput svećenstvo u pogledu nutarnjega uresa crkve mnogo potroši, a zabadava. Mnogo je bolje, da zidovi crkveni ostanu bijeli, nego da se slikama narese, koje su višeput prava karikacija umjetnosti.“

A. M. Seitz Posljednja vecera

Alexander Maximillian Seitz, Posljednja večera, freska u Strossmayerovoj katedrali, snimio Mihael Kelbas

Nažalost i danas su mnoge sakralni objekti izloženi nestručnim pristupom unutarnjem uređenju i osliku, na što bi trebalo obratiti pozornost na sličan način kako je to činio Strossmayer. Naravno, teško je očekivati autore koji poput A. M. Seitza posjeduju umjetničku, ali i zanatsku vrsnost koja se ogleda i na freski Posljednje večere u đakovačkoj katedrali, o kojoj su osim biskupa Strossmayera, pisali i Iso Kršnjavi, Milko Cepelić, Ivan Rogić, Dragan Damjanović…

Slikar nazarenac

Alexander Maximillian Seitz, koji se potpisivao i kao Seitz Senior (München, 1811. – Rim, 15. XII. 1888.), bio je zanimljiva i pomalo egzotična osoba, slikar koji je bio očaran Istokom pa je hodao Europom u orijentalnom ruhu, a freske je radio posve sam. Iso Kršnjavi zapisuje kako je podrijetlom iz ugledne njemačke, bavarske obitelji: „Seitz je iz stare umjetničke obitelji. Njegov djed Mihaelo Seitz bijaše glasovit rezbar i ebanist, a otac mu Joh. B. Seitz poznati topograf, koji je izradio lijep model grada Monakova. U tog Seitza bijaše osam sinova i dvije kćeri. Skoro sva ta djeca bavila su se umjetnošću, bar umjetnim obrtom. Dobar glas steče si Franjo, kostumijer na monakovskom kazalištu i slikar na ljepu, onda Josip poznati ciseleur, te Alexander Max, naš umjetnik. Dva starija ovdje napomenuta brata našega Seitza živila su i umrla u Monakovu, svaki od njih ostavi sina, Franjo Rudolfa Seitza, danas veleugledna umjetnika u Monakovu, a Josip Ottona Seitza, profesora slikarstva na monakovskoj akademiji. Naš Seitz rodi se g. 1814. u Monakovu. Istom 12 godina star, posta učenikom velikoga Corneliusa, te osta s njim u Monakovu i Italiji, gdje mu je pomagao priređivati studije za 'posljednji sud' u Monakovu. Kad se Cornelius u glavni grad Bavarske preseli, da rečenu sliku u crkvi sv. Ljudevita izradi, htjede povesti Seitza sa sobom, ali ovaj je volio ostati u Rimu, da tu na svoju ruku samovlasno posluje, te stupi u savez s tadašnjom njemačkom umjetničkom kolonijom, koja je u to doba bila pokrenula umjetnost na nove staze. Činilo se ko da će se opet obnoviti krasno doba XV. stoljeća. Thorwaldsen, Overbeck, Veit, Koch, Reinhardt bijahu čelovođe te umjetničke zadruge, koja je težila za najuzvišenijim ciljem umjetnosti. Naš Seitz izradio je do šezdeset slika, koje su ponajviše u Engleskoj. God. 1831. otputova u Grčku i na brijeg Athos, da se upozna točno sa načeli bizantinske umjetnosti, u kojoj je mnogo nepaženog blaga. God. 1843. oženi se Seitz sa kćerju saskoga ministra Platnera, koji je lijepo djelo o Rimu izdao. Taj brak bijaše sretan i blagosovljen. Žena mu rodi više djece, koja umriješe još nejaka, osta mu samo sin Ludovico, rođen 11. lipnja 1844. u Rimu, i kći, koja je udata u Milanu za bogata trgovca. — God. 1861. – 63. izradi Seitz na ljepu slike u grčkoj metropoli Atheni, u tamošnjoj stolnoj crkvi. Za tu radnju dobi naslov profesora. God. 1870. preuze Seitz sa svojim sinom slikanje u stolnoj crkvi đakovačkoj.“

800px Porträt Alexander Maximilian Seitz gezeichnet von Johann Martin von Rhoden Rom 1835

Johann Martin von Rohden, Portret Alexandera Maximilliana Seitza 

Posljednju večeru naslikao je 1874., a prvi tekst o ovoj freski napisao je sam biskup Strossmayer, koji ju je promotrio u kontekstu kanonskih djela iste tematike: „U čuvenoj 'Posljednjoj večeri' slavnoga Lionarda da Vinci u Milanu u polovici je Isus, uzor božanstvene mudrosti i dobrote i ustrpljivosti. Prozborio je riječi života vječnoga, ali ujedno i riječi ukora, koje se živo dojmiše duše apostola. Apostoli lijevo i desno, tri po tri u zboru, vatreno medju sobom zbore i sramotu izdajstva paklenoga od sebe odbijaju. Opstoji jedna 'Posljednja večera' od Raffaela u bakrorezu po Mark Antoniju. I ona divnim načinom isti motiv predstavlja. 'Jedan će me od vas izdati' reče Isus, a apostoli se na toliko uzbuniše i uzrujaše, da im je duša slična i prilična uzburkanu moru, koje oluja tamo razvraća. To je u slici divnim načinom označeno. Istu misao izrazuje Seitz stariji u našoj slici, samo se čini, da je oluja jur prestala i da su se valovi ponešto barem stišali. Isus je u polovici slike pun ljubavi, dobrote, mudrosti i one moći, koja moru i vjetrovima zapovijeda. Na njem je vidjeti, da se najsvetija odluka božja vrši i da cijelim bićem svojim želi apostole umiriti i utješiti, jer je došlo vrijeme toli žudjeno, da jedinorodjeni sin Božji u slavi svojoj proslavi ujedno i vječitoga oca svoga i da mu staru baštinu, preporodjeni i krvlju svojom posvećeni rod ljudski opet povrati. Kip Isusov isti je od prilike koji i u Lionarda i u Raffaela, koji u Ghirlandaja i Andrije del Sarta u Florenciji u samostanu sv. Marka u većem i manjem blagovalištu. Apostoli još medju sobom zbore i govore, ali su se ponešto umirili, jerbo im je svijest čista, a onaj, koji je imao paklenu nakanu izvesti, tako označen, da više nikakve dvoumnosti nije biti moglo. Sv. Ivan počiva jur miran i blažen na prsima meštra svoga, priljubio se ognjišću vječitu, da srce svoje još većma na Božju i ljudsku ljubav razgrije.

Nesretnik Juda Iskariot na skrajnoj ljevici pravi je kip paklenjaka, koji rodu ljudskomu zavidi sreću, slavu i slobodu, koja ga čeka. Vidi se, da se je usudio primiti jiće sveto, zalog života i neumrlosti kad je duša čista; zalog smrti i odsude vječite, kad je duša nečista. Sa zalogajem svetim i bogogrdjem hudim zapečati on na uvijeke zlobu i zavist duše svoje tako, da ga ništa više od paklene nakane svoje odvratiti ne može. Jednom je pritisnuo tobolac s novcem na prsa odajući srce svoje, koje se novcu kano Bogu klanja i njemu sve žrtvuje, što je čovjeku na ovom svijetu sveto i uzvišeno, sve, što mu je milo i drago; drugom pak se kano očajanik za kose hvata, znak, da ga svijest jošte grize i da mu luč k pokori i pokajanju još posve ugasnula nije, dok na posljetku o milosti i ljubavi božjoj ne zdvoji i grdnim samoubojstvom ne skonča.“

Izdajstvo Judino

Pored freske Posljednja večera trebala se nalaziti freska Molitva na Maslinskoj gori, međutim je na Strossmayerov zahtjev izrađena freska Judino izdajstvo, a motiv Molitve na Maslinskoj gori inkorporiran je u drugi plan Posljednje večere. Izdajstvo Judino je Seitz naslikao 1877., a freska se sadržajno nadovezuje na Posljednju večeru s inkorporiranim pozadinskim motivom Molitve na Maslinskoj gori. Nakon večere i molitve, kucnuo je onaj ključni čas, izdaja jednog od učenika koja se odvija u Getsemanskom vrtu. U središtu su kompozicije Krist i Juda, u ključnom trenutku kada Juda poljupcem izdaje svoga učitelja (Matej 26, 47-49).

Oko Isusa i Jude raspoređeni su preostali likovi poput apostola, hramskih stražara i „svjetine“. Freska ponešto odstupa od Evanđelja jer prikazuje sinkrono dva događaja koja se nisu istodobno dogodila. Kronološki, prema Evanđeljima, najprije Juda poljupcem izdaje Isusa, a potom Petar mačem odsijeca uho jednom od hramskih stražara. Na Seitzovoj freski Isus, u trenutku dok ga Juda poljupcem izdaje, ozdravlja rukom ranjenog stražara, odnosno svojim dodirom mu zacjeljuje odrezano uho, pored začuđenog Petra, koji je već vratio mač u korice i drži ga za balčak, a Isus ga u isto vrijeme prekorava (Luka 22, 50-51):

50 I jedan od njih udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu desno uho. 51 Isus odgovori: »Pustite! Dosta!« Onda se dotače uha i zacijeli ga.

Isus dakle, na Seitzovoj freski, u trenutku izdaje obavlja tri radnje, što pokazuje njegovu božansku narav: prihvaća Judinu izdaju, ozdravlja stražara, opominje sv. Petra. Freska je noćna, rasvjetu daje blijedi mjesec djelomice prekriven oblacima te neka vrste metalna svjetiljke u kojoj gori ugljena žeravica. Najviše svjetla pada na Isusovo lice koje ljubi Juda, čime se sugerira kako je to najvažniji element kompozicije, kako je ta izdaja ključni trenutak koji prethodi suđenju, muci, razapinjanju, smrti i uskrsnuću, koje će Seitz i njegov sin naslikati u sjevernoj apsidi katedrale.

A sve započinje Seitzovom Posljednjom večerom, koja je središnja tema monografije Posljednja večera, kojom se nastavlja niz „malih“ monografija o umjetničkim djelima Strossmayerove katedrale. Do sada su objavljene monografije: Kripta, najveća hrvatska podzemna crkva (2015.), Križni put u Strossmayerovoj katedrali akademskog slikara Luje Lozice (2016.), Božić, Porodjenje Isusovo Ludovica Seitza, najpoznatija freska u Strossmayerovoj katedrali (2017.), Kripta i križni put Strossmayerove katedrale (2018.), Poklonstvo kraljeva (Sveta tri kralja), zamišljena i izvedena freska u Strossmayerovoj katedrali (2019.). Monografijom Posljednja večera, kao i ovim tekstom, još jednom ćemo pokušati upozoriti na potrebu da se umjetnička djela u Strossmayerovoj katedrali (pr)ocjenjuju i pojedinačno te također podsjetiti na važne umjetničke dosege Alexandera Maximilliana Seitza, koji je svojim freskama i osobnošću ostavio velikog traga ne samo u Đakovu, već u onodobnoj hrvatskoj kulturi.

_________

(*) Lozica, Lujo, hrvatski kipar (Lumbarda, 22. XI. 1934. – Zagreb, 24. IV. 2019.). Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1959. (Vanja Radauš) te bio suradnik Majstorske radionice Antuna Augustinčića (1960. – 1963.). Osnovao je 1965. udrugu Atelier „Lozica“ s kojom je organizirao umjetničke aukcije, a od 1975. vodio Galeriju Zagreb. Od 1981. djelovao je u Bresci, a od 1984. u San Marinu gdje je do 1989. vodio kiparsku školu. U Lumbardu se vraća 2004. i na otočiću Vrniku otvara atelijer sa stalnim postavom svojih radova. Nadovezavši se na mediteransku kiparsku tradiciju, stalne uzore Franu Kršinića i brata Ivana Lozicu, stvorio je opus bez velikih stilskih mijena. Autor je mnogobrojnih djela religijske tematike, većinom reljefa (u katedrali u Đakovu, 1966. – 1967., crkvi Majke Božje Lurdske u Zagrebu, 1970., u crkvama u mjestima Pisogne i Sale Marasino kraj Brescie, 1980-ih, katedrali u Korčuli, 2004.), skulptura u javnim prostorima (u Zagrebu Igre s vodom, 1975. – 1977., od 1987. na Trgu sportova, Vesna, 1987., Autobusni kolodvor; u Bresci i San Marinu niz spomenika) i nadgrobnih spomenika (Grigoru Vitezu, 1967., Kosovac kraj Okučana, i Vladimiru Nazoru, 1969., Groblje Mirogoj). Bavio se i restauriranjem kamene skulpture 1965. – 1970. u Dalmaciji (katedrale u Šibeniku i Splitu, palača Cipiko u Trogiru, samostan Male braće u Dubrovniku) i Slavoniji (katedrala u Đakovu, konkatedrala u Osijeku) te u Zagrebu (Klovićevi dvori, 1970-ih). Lozica, Lujo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 31. 3. 2023.; enciklopedija.hr.

 Mirko Ćurić

Ned, 19-05-2024, 03:37:10

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.