Uz čitanje knjige Ranjene duše Milana Perina

Bog je stvorio život i nema Zla ili zla koje bi ga moglo potpuno uništiti. Iako (Iv 5,19) piše: Znamo: od Boga smo, a sav je svijet pod Zlim, Bog ima konačnu riječ u svemu.

Tko nauči promatrati svijet samo na površnoj razini (takva je naša doživotna strast) i odbacuje da drugačije razine postoje, taj zakida sebe za svjetove jedinstvene ljepote i sklada. Gdje rastu maslačci, različci, lizijantusi… Ni jedan se slikar ne može natjecati s njima u bogatstvu njihova žutila, plavila, modrila, rumenila; ni jedan se kipar ne može s njima natjecati u prikazu krhkosti. Koji uspijeva zaviriti u dječju dušu, ostaje zanijemjelo zapanjen onim što se može vidjeti, a nikad se ne može sve vidjeti. Samo bi umišljen čovjek mogao tvrditi da vidi sve. Pitanje je vidi li takav išta, jer se samo u poniznosti i istini može proniknuti kroz tu osmotsku membranu slike Božje.

Stratis Mirivilis u poglavlju Skriveni mak (iz romana Η ζωή εν τάφω: το βιβλίο του πολέμου, Život u grobu, knjiga o ratu koji je na hrvatskome jeziku oživio Luka Vukušić, ne klija li u njemu svijetlo zrno Josipa Tabaka) piše: Jedan cvijet bio je ondje! Zamisli, jedan cvijet izniknuo je ondje između istrunulih vreća i objavio mi se iznenada u toj noći punoj čuda. Promatrao sam ga gotovo sa strahom i dodirnuh ga uzbuđena srca, onako kako dodiruješ obraz novorođenčeta. Bio je to mak, velik dobro uhranjen mak, otvoren kao mala baršunasta šaka. Kad bi čovjek mogao imati taj užitak da ga gleda na Sunčevoj svjetlosti, vidio bi da je grimizan, s crnim križem na srcu i čuperkom modrih trepavica na sredini. Stabljika mu je čvrsta i pahuljasta, a on je sam cvijet bujan, pun radosti, boja i života. Uz njega je i pupoljak koji se još nije otvorio. Čvrsto je povijen u zelene pelene i čeka svoj čas. Ali još samo malo pa će se otvoriti i tada će biti dva cvijeta, dva cvijeta u vrtu smrti! Osjećam se iznenada ganut do dna duše.

Na kakvu mjestu niče mak o kojem piše Mirivilis.

Na kamenom tlu na kojem su podignute vreće pune zemlje (koje služe kao grudobran ratnim rovovima) od vode istrunule, od sunca izgorjele, njihova se tkanina raspada kao iskopana odjeća mrtvaca što se na ovlašni dodir pretvara u prašinu. Neke poluprazne baš blesavo vise i podsjećaju pri jakoj mjesečini na crknute pse, nadute ili rasporene i bačene onako na gomilu. U toj situaciji smrti, kao mala baršunasta šaka, niče mak dostojan ljepote ljiljana u polju. Mogao je tamo biti sljez, lišaj, ili brezova guba na nekome oborenom stablu. Njihova je iznimnost u nečem drugom, a ne u bogatstvu nježnosti, boja i života. Njihova pesnica ne bi mogla toliko i tako udariti rat i smrt.

Bellum iustum ili bellum defensum?

Koja je semantika sintagme obrambeni rat. Takav ne bi smio biti napadački. Ali, najvažnije obilježje toga rata nije obrana, već uzvraćeni napad na agresora kojeg se želi protjerati s vlastite slobode. Navedena sintagma maskira taj dio i ona je djelomično licemjerna. Možete li pobijediti u sportu igrajući samo obranu. Može li se živjeti braneći se od života, od ljudi, od situacija. Svatko se istinski baš dobro osjeća kad se suprotstavi onomu koji ga neopravdano napada. Obrambeni rat, bellum defensum, ne mora biti pravedan. Jednostavno je: zla učinjena u ratu mogu nadilaziti intenzitetom i količinom zla nastala trpljenjem nepravde. U navedenom ratu takva zla može napraviti onaj koji se brani napadaču od kojega se brani.

Bellum iustum, pravedni rat, zapravo je rat za život jer se u njemu branjenik bori za očuvanje života i svoga, ali i napadačeva. Ne, nije paradoks. Takav rat prestaje kad ratnik istjera napadača, dok se agresor bori sve dok ne zavlada, ali vladavina je zbivanje koje se stalno mora održavati ljudskim životima. Jasno je kako je napadački rat, zapravo, rat smrti. U bello iusto zla nastala takvim ratom ne bi smjela biti teža od zala trpljenja nepravde od agresora. Ta se crta mora stalno imati u vidu kako pravedni rat ne bi postao agresorski.

Teorija pravednog rata temelji se na uvjerenju da postoje viši, sveopći principi i vrednote, čiji je temelj u samoj naravi stvari, ljudskom razumu i u konačnici u Božjoj promisli, odnosno vječnom zakonu. Krajnji je rezultat pravednoga rata iusta pax, pravedni mir, koji se zasniva na jednakosti i pravdi za sve, to je Božja promisao!, a ne samo mira koji se može zasnivati i na prisili jačih nad slabijima. Samo takav mir rezonira s dubinama ljudskoga bića i uravnotežuje ga.

Ranjene duše Milana Perina svjedočanstvo je o martiriju kroz koji prolaze ratnici Domovinskog rata. Dosta njih. Oni kao da žive u krastama koje nikako da zarastu: već je u Predgovoru napisana psihogramska misao sugovornici odmah ušutkavaju riječima onoga koji navedeni rat spomene kako im je dosta tog rata, kao dosadilo im je pričati o njemu, a ušutkavaju priče o Domovinskom ratu od samog početka. Ušutkavati, šutjeti, šutnja dominantne su riječi kad je riječ o Domovinskom ratu. Ima i gorih situacija, Domovinski se rat trivijalizira, prokazuje, denuncira. I još gorih: silovatelji i agresori slobodno se kreću među žrtvama. U Domovinski su rat mnogi odlazili psihički nepripremljeni, stoga su u ratu akumulirali strah i stres koji dugo nakon rata mogu razarati dušu ratnika (Kako se manifestira PTSP). Za one obitelji čiji se članovi vode kao nestali rat još traje (Predrasude). Može li se taj pakao zamisliti?

Ratnici izloženi pritiscima obolijevaju, duševne se bolesti somatiziraju. Podjele na one tzv. privilegirane ratnike i one koji to nisu produbljuje podjele u društvu. Gdje je nestalo jedinstvo iz Domovinskoga rata. Pa lažne bolesti, poput PTSP-a, lažni invalidi. Svatko je sumnjiv: i liječnička povjerenstva, i ratnici, i obitelji. Sve je laž! A vrhunac njegove [čovjekove] tragedije je u tome što je u njemu probuđena svijest da istina postoji, da je treba tražiti i sa njom stajati i padati, a da je bez nje život lišen smisla i dostojanstva (I. Andrić, Znakovi pored puta).

Dvostruka mjerila (Dodatne frustracije): Hosovcima se zabranjuje da se koriste pozdravom Za dom spremni! Zakon koji to zabranjuje ne postoji, još. Ne postoji. Ne postoji! O četničkim kokardama na grobovima oko Vukovara ni spomena. Agresor u Domovinskom ratu optužuje nas za zločine najgore vrste. Za nepravdu. Za ubojstva. Za genocid. Za fašizam. Ima li zla za koje nismo optuženi? Istodobno se govori o pomirbi. Pomirba je u psihološkom smislu moguća kad agresor najprije osjeti onu dimenziju patnje što ju je zadao žrtvi i koju ju je žrtva osjetila i kad ponudi iskrenu ispriku za nju. Tu ispriku žrtva ne mora prihvatiti.  

U Ranjenim dušama nalaze se i tri novele koje je autor izdvojio iz prethodno objavljenih u Mojim pričama II: Ključ, Tanjur i Ne plači. Navedene su novele antologijskog karaktera, ne samo autorova i ratnoga opusa: po autorovoj sposobnosti da na jednostavan način izrazi složene i bremenite osjećaje patnje, boli i bola; da nas suoči sa zlom i uputi nas na promišljanje o njemu; da iskaže duboke poruke: koliko li toga ratna pustoš skriva, puno više nego što pokazuje; što majci daje snagu za izgubljenim sinom; kakvo ognjište ponuditi ženi kad je zlotvori obeščaste. Po skladu kojim su novele napisane lako se predajemo njihovu sadržaju i po emocijama koje izazivaju i oplemenjuju nas trajno ostaju zabilježene u nama.

U korijenu predrasuda ne nalazi se znanje o stvarima, već se o nekome misli, osjeća i reagira na određen način samo na temelju pripadnosti nekoj društvenoj skupini. Pojedini ratnici okoristili su se Domovinskim ratom, na različite načine, takvih je bilo i takvi nisu odgovarali za svoja nedjela kad je trebalo, odmah po završetku rata pred hrvatskim sudovima. Neki i još nisu!? Eto, jednoga od staništa virusa predrasuda prema borcima Domovinskoga rata. Ljudi su skloni izjednačavanju takvih s onima koji su se časno borili u ratu. Izbjegavanja govora o stvarima o kojima treba razgovarati: ratnoj odšteti, imenovanju i sankcioniranju svih koji su počinili zločine, pružanju dostojnoga pijeteta žrtvama rata (kod nas se danima na besprimjeran način raspravlja tko će se s kim i kad pojaviti u Vukovaru na spomen sjećanja na žrtve Domovinskog rata)… I pijeteta onim ratnicima koji su preživjeli rat. Autor Perin pokazuje (Kako pucamo po šavovima, Dodatne frustracije, Bivši…) kako snaga stereotipa koji podupiru predrasude potječe od jedne neutralnije dinamike: ljudi se lakše sjećaju događaja koji potvrđuje određeni stereotip – kad djeca ratnika naprave problem, ljudi pokušavaju zaboraviti da djeca i drugih roditelja koji nisu bili ratnici Domovinskoga rata prave probleme, a zanemaruju se uspjesi djece ratnika jer nikad i nigdje ne piše da je ratnikovo dijete, primjerice, osvojilo prvo mjesto na nekom natjecanju. A osvojilo je.

Pa ima li uopće rješenja?

Ili će se ratnici Domovinskoga rata pridružiti nepreglednoj koloni Krležinih likova iz Bitke kod Bistrice Lesne: Eto, vani stupaju zagorski rudari, što su čitav svoj život gutali čađu i smrad i otrovne plinove, ustali su iz jednoga groba, zapalili svoje uljenice i idu tiho u dvoredu u drugu jamu i u nepovrat. I vinogradari podravski i težaci stubički, unuci Matije Gupca, svi oni  stupaju vani u tmini i svi će se oni vratiti natrag ovamo na njegov mrtvozornički stol. I on će čitati njihova ljubavna pisma, molbenice, gledati one strašne barbarske fotografije, listati dokumentima, i nikada tome ne će biti kraja [podebljao R. Ć.].

Predrasude će teško nestati, ali postupke utemeljene na njima moguće je iskorijeniti. Promjenom društvene klime. U kakvu svijetu živimo, čini se da će se prije promijeniti predrasude nego društvena klima. Može se čuti, pročitati, doživjeti kako se Domovinski rat trivijalizira ili mu se čak pripisuju negativne posljedice, a oni koji imaju autoritativan položaj u društvu ne osuđuju takve postupke, neki ih čak pojedinci podupiru!, pa tako prešutno pokazuju da je takvo što u redu. 

Knjigu Ranjene duše objavio je Ogranak Matice hrvatske u Imotskom u prosincu 2022. godine u autorovoj vlastitoj nakladi. Knjiga se može naručiti pouzećem na adresu Milan Perin, Papandopulova 21, 21 000 Split; cijena knjige i troškovi pouzeća (plaća ih autor!) iznosi 10 (deset) eura.

Rudolf Ćurković