Nevenka Nekić: Naša klecala i baklje. Djelovanje, stradanja i mučeništva u Družbi sestara milosrdnica svetoga Vinka Paulskoga

Nevenka Nekić je svoju najnoviju knjigu posvetila, kako je u naslovu istaknuto, djelovanju, Nekicstradanjima i mučeništvu u Družbi sestara milosrdnica svetoga Vinka Paulskoga. To je tema o kojoj se u široj javnosti malo znalo, a u krugu bliskom toj družbi o njoj se govorilo nedovoljno glasno. Pokojni don Anto Baković je napisao velebno djelo o martiriju i istrebljenju svećenika, redovnika, redovnica i klerika tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća. Ondje su navedene i neke od sestara te družbe. Nevenka Nekić je sada u vrlo opsežnoj i dokumentiranoj knjizi iznijela pred javnost povijesnu istinu o stradanju i mučeništvu tih redovnica. Njihova imena su bila široj javnosti nepoznata, a nakon ove knjige ona postaju dio naše stvarnosti i vraćaju se u povijesnu memoriju naše Crkve i cijeloga naroda. Ova autorica je na neki način »specijalizirana« za ovakve teme koje su literarno izazovne, ali s crkvenog i nacionalnog motrišta iznimno važne. Primjer su njezine dosadašnje knjige: Kardinalovo srce, u kojem je na vrlo uspješan način opisala martirij kardinala Alojzija Stepinca i još jednom dokazala kako je njegova smrt posljedica trovanja od strane udbaških agenata. Slijedi Burik: roman o svećeniku ubijenom u Domovinskom ratu – o svećeniku iz Tovarnika koji je završio život mučeničkom smrću od strane četnika u župnoj kući. Slijedi knjiga Gospodična i drug, zbirka pripovijedaka. Cijeli je Burikov život prožet vjerom, radom i poštenjem. Treća u tom nizu je sada već legendarna knjiga Jean ili miris smrti, kojom je u hrvatsku stvarnost Nevenka Nekić vratila mladoga francuskog dragovoljca HOS-a koji je završio mučeničkom smrću u vukovarskoj Ovčari. Nakon te knjige Jean Nicolier je postao jedna od najpoznatijih ličnosti hrvatskoga Domovinskog rata.

Klecala i baklje

Nevenka Nekić u svojim je mnogobrojnim djelima veliku pozornost posvećivala ženama. Vjerojatno ni jedan hrvatski književnik do sada nije imao toliko ženskih likova u svojim djelima. Istaknuo bih roman Jaka, zatim Moja mala suputnica iz Pregrade: lirski zapisi; Ispovid Marije Mijatove sestri Grgici; Kotorska trilogija, slijede sjajni povijesni filmovi o velikim ženama u hrvatskoj prošlosti, zatim eseji o njima, među kojima se ističe esej o Jeleni Zrinskoj, Anici Bošković, a u okviru Obrazovno-znanstvenoga i Dokumentarnoga programa HRT-a filmovi: Povijest ženskim rukopisom, Legende i kronike, kao i niz emisija iz povijesti i literature na raznim radiopostajama. Posljednja suradnja s HRT-om je film Čika i Vekenega, pa sve do monografije o slikarici Ani Mariji Botteri, likovna monografija Diptih i Eseji i polemike. U taj niz nesumnjivo ulazi i knjiga koju predstavljamo. Radi povijesne istine treba navesti kako je sličnu knjigu, stilski potpuno različito pisanu, objavio pokojni Esad Jogić o martiriju Drinskih mučenica.

II.

Knjiga Naša klecala i baklje podijeljena je u nekoliko tematskih cjelina u kojima autorica čitatelje upoznaje s poviješću reda, poglavito sa svetim Vinkom Paulskim čije ime red nosi, zatim sa svetom Lujzom de Marillac, kardinalom Jurjem Haulikom, dakle osobama koje su zaslužne za utemeljenje reda i njegov rad u Hrvatskoj. U uvodnom dijelu Nevenka Nekić upoznaje čitatelje i s glavnim obilježjima te redovničke družbe, s njezinim stilom života i djelovanja, s rastom glede broja članova, kao i s plodovima njihova djelovanja koji su u vrlo kratkom vremenu došli do izražaja.

U drugom dijelu knjiga usmjeruje pozornost čitatelja na dolazak sestara milosrdnica u Hrvatsku, u Zagreb polovicom 19. stoljeća, te na njihovo snažno karitativno služenje kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini. S pravom Nevenka Nekić u prvi plan stavlja kardinala Haulika, koji je zaslužan za taj dolazak.

Pišući knjigu kronološkim redom, koristeći historiografski pristup i metode historiografskog rada s povijesnim vrelima, Nevenka Nekić je najveći dio knjige posvetila djelovanju sestara milosrdnica na područjima gdje žive Hrvati. Ona ispravno zaključuje: »Gdje god bi osnovale zajednicu sestre, u skladu sa svojom karizmom, sve svoje aktivnosti usmjeruju prema najsiromašnijima«. Poznate su bile od početka dolaska u Hrvatsku po tome što su dijelile besplatno kruh gladnima. Ubrzo su uvidjele da je u Hrvatskoj premalo bolnica i zbog toga su se odlučile na izgradnju velike opće bolnice u Zagrebu. Njihov je bio stav da je potrebno i u manjim mjestima osnivati bolnice kako bi se njegovao što veći broj bolesnika. U želji razvijanja bolničkog sustava vodstvo sestara milosrdnica osniva i svoju školu za medicinske sestre. Uz njih osnivaju i dječje vrtiće kako bi pomogle najsiromašnijoj djeci, ali i svoj ostaloj djeci bez obzira na imovinski status roditelja, u odgoju i odrastanju.

Golema je zasluga Družbe sestara milosrdnica i na području prosvjete u Hrvatskoj. Nevenka Nekić s pravom ističe: »Dovoljno je napomenuti da je Ženska realna gimnazija u Zagrebu, u trenutku kada su je komunisti zatvorili imala 1463 učenice«. Za ono vrijeme bio je to velik broj i on je do danas gotovo nedostižan. Mnogi u Zagrebu ne znaju da su današnji Pedagoški fakultet podigle sestre milosrdnice, a oduzeli su im ga komunisti 1945. godine.

Umjesto zahvalnosti nove komunističke vlasti su u časnim sestrama vidjele neprijatelje i progonile ih. Oduzet im je velik dio imovine, prije svega bolnice, škole, vrtići i brojni samostani, a, premda to zvuči sablasno, zabranjena im je svaka karitativnost, to znači skrb o najsiromašnijima i najugroženijim ljudima. Nakon toga kao logičan slijed komunističke vlade bili su juridički progoni sestara. Više njih su osudili na smrt, a velik broj sestara prošao je zatvore u kojima su bile izložene torturama.

Nevenka Nekić je istražujući arhivsku građu došla do zaključka kako su sestre ubijane uglavnom bez suđenja, ili su optužnica i presuda napisane nakon što su sestre pogubljene. »Optužnice su bile pune izmišljotina, a uvijek je stajala ona glavna: ʽSuradnja s neprijateljemʼ«. A cijela ta suradnja bila je u tome što su sestre u bolnice primale sve ranjene hrvatske vojnike. Monstruoznost takvih optužaba pojačava činjenica do koje je došla autorica, tj. »da su sestre primale i ranjene partizane za vrijeme ustaške vlasti«. No to im nije smetalo u progonu istih. Osim partizana sestre su u bolnicama štitile Židove i Srbe na taj način što su »izmišljenim dijagnozama ostajali u bolnici duže vrijeme samo da ih se spasi«.

Nevenka Nekić je istražujući građu za ovu knjigu došla do tadašnje hrvatske sramotne specifičnosti. Časne sestre koje su hrvatski komunisti protjerali iz svih bolnica u Hrvatskoj, u Srbiji su sa zadovoljstvom pozvali da rade u njihovim bolnicama u Beogradu, ali i u drugim mjestima Jugoslavije. Iz toga licemjerja autorica izvodi jedini mogući zaključak: »Važno ih je bilo uništiti u Hrvatskoj«.

Kako bi bila vjerodostojna, autorica navodi imena brojnih sestara koje su završile u zatvorima, a posebno predstavlja sedam sestara koje su komunisti osudili na smrt i ubili. Upravo za tih sedam mučenica započet je proces beatifikacije i ova je knjiga iznimno vrijedan prilog kauzi pokrenutoj u tom smislu. Započet je u Gospićko-senjskoj biskupiji jer je ondje na groblju Svete Marije Magdalene strijeljana i sahranjena vrlo poznata i poštovana sestra Žarka Ivasić, koju narod Gospića od smrti do danas štuje kao mučenicu.

Uza sve napore Nevenka Nekić i njezin tim suradnika nisu uspjeli saznati za većinu od tih sedam sestara gdje su i kada točno pogubljene, niti gdje im je grob. Autorica pretpostavlja kako je nekoliko njih završilo u jami Jazovki.

Nevenka Nekić strašne događaje opisuje s puno detalja navodeći različita svjedočanstva osoba iz toga vremena. Bio je to veliki napor jer je od zločina prošlo 75 godina.

Predgovor ovoj knjizi napisao je biskup gospićko-senjski mons. Zdenko Križić.

Nevenka Nekić je na vrlo topao način opisala život nekih istaknutih sestara milosrdnica. Došla je do spoznaje kako su se među tim sestrama uvijek nalazile »darovite profesorice, liječnice, medicinske sestre, spisateljice, slikarice, vezilje umjetnina«. Jedna od najistaknutijih spisateljica iz ove družbe je sestra Bernardina Horvat rođena kao Franjka Horvat 1899. u Zenici u tamošnjoj uglednoj hrvatskoj obitelji. Završila je studij slavistike i filozofije na Zagrebačkom sveučilištu, a potom i specijalističke studije u Milanu i Paviji. Pisala je pjesme, prigodne tekstove za proslave, a »posebno se izdvajaju kvalitetom dramski tekstovi«. O njezinu književnom radu afirmativno su pisali Petar Grgec i Ljubomir Maraković.

Nevenka Nekić je u knjizi donijela i kratke portrete nekih sestara milosrdnica koje su bile i vrhunske znanstvenice. O njima do sada šira javnost ništa znala nije. Kao primjer navodi sestru M. Kristinu Palanović (Elizabetu), koja je radila kao redaktorica niza bibliografija u JLZ »Miroslav Krleža« i kao članica uredništva Hrvatskoga bibliografskoga leksikona.

Sestra Agnezija Pantelić (Marija) poznata je paleoslavistica. Radila je u Staroslavenskom institutu u Zagrebu 38 godina. Jedna je od najpoznatijih proučavateljica hrvatske glagoljske baštine. Sestra Lujza Kozinović (Zorka) hrvatska je skladateljica i zborovođa. Pripadnica je cecilijanskog pokreta i orguljašica te skladateljica bogata opusa. Poseban dio njezina rada pripada zapisivanju glagoljaškog pjevanja u Vinodolu.

Sestra Vinka Galić (Marija) bila je knjižničarka JAZU, prevela je s hrvatskoga na njemački radove pojedinih autora u izdanjima Matice hrvatske, Kršćanske sadašnjosti, Staroslavenskoga instituta. Sestra Anuncijata Voloder (Kata) »radila je kao stručna savjetnica u Institutu za medicinska istraživanja i higijenu rada u Zagrebu«. Ima nekoliko svojih vlastitih laboratorijskih pronalazaka tiskanih u Amsterdamu.

Opisujući Drugi svjetski rat, Nevenka Nekić ispravno uočava koliko je sestrama bilo teško kršćanski se odnositi prema svim vojskama koje su prolazile hrvatskim krajevima i međusobno se borile. Ona nabraja: »partizani, Nijemci, Talijani, četnici, relativno malobrojni ustaše i najveći stradalnici domobrani«. Posebno ističe: »U partizanske su redove krajem rata ušli četnici čija mržnja prema Hrvatima traje puno dulje od vremena Drugoga svjetskoga rata. Među četnicima ima i Hrvata, orjunaša, koji su svojim nebrojenim zločinima pokazali da prilaze i partizanima i da se neće odreći vlasti«.

Nakon završetka rata partizani su kao pobjednici uveli, kako je otkrila Nevenka Nekić, »razrađen đavolski obred ʽoslobođenjaʼ svih koji nisu bili u šumama ili su u posebnim spiskovima zabilježeni kao neprijatelji samim svojim podrijetlom«. Kao dokaz prilaže svojoj knjizi dokument u kojem je razvidno kolikoj su se opasnosti časne izlagale. Pri tome ističe kako taj dokument, a riječ o »naredbi za smaknuće svih nepodobnih komunističkoj revoluciji jer je KPJ iskoristila borbu protiv fašizma u II. svj. ratu za komunističku revolucionarnu promjenu društvenog sustava vladanja državom«. Zapravo riječ je o »Deklaraciji CK KP Slovenije od 16. rujna 1941. godine«.

Prvi potez partizana nakon ulaska u Zagreb bilo je zauzeće, 8. svibnja 1945., Bolnice sestara milosrdnica na Vinogradskoj cesti. Istoga su dana u OZNU odvedene iz bolnice sestra Blanda Stipetić i sestra Beata Nemec. Sestru Blandu je kako piše autorica predsjednik partizanskog suda partizanski zločinac Vlado Ranogajac dao strijeljati. »Suđenja nije ni bilo, nego su prve žrtve smaknute, a onda su se pisale izmišljene presude«. Nevenka Nekić smatra kako je s. Blanda zajedno s drugim bolesnicima odvedena do jame Jazovke i ondje ubijena. Međutim, ne zna se točno za njezine posmrtne ostatke. Sestra Beata Nemec osuđena je na pet godina zatvora te je više od dvije godine provela u zatvoru u Požegi.

Nevenka Nekić je navela točan popis uhićenih i u zatvor bačenih sestara prema izvješću iz 1946. godine. U razdoblju od 1945. do 1954. uhićeno je 79 sestara milosrdnica u Zenici, Požegi, Zagrebu, Splitu, Rijeci, Dubrovniku, Sarajevu, Mostaru, Gospiću, Sofiji i Plovdivu.

Nevenka Nekić je istaknula i primjer sestre Bogoljube Jazvo iz bolnice u Vinogradskoj, jer je ona bila »središnja osoba s kojom je Stepinac surađivao kod spašavanja Židova. Vršila je službu upraviteljice bolnice od 16. rujna 1940. do 29. lipnja 1945. godine«.

Posebno poglavlje u ovoj knjizi posvećeno je sestrama milosrdnicama i njihovu spašavanju žrtava rata. Autorica je navela i popis spašenih Židova u Vinogradskoj bolnici, među kojima su bili Viktor Berfest, svjetski poznati kipar i medaljer, Stjepan Deutsch, otac poznate pjevačice Lee Deutsch, Leo Braff, koji je u bolnici skrivan čak tri godine, Salamon Hochstadter, Jakob Maestro, Oskar Scheiber, Margarita Bohm, Chaja Brandler, Berta Dorner, Zlata Frankl, Matrin Freund, Maks Hirschl, Franjo Mosinger, dr. Moritc Levi i supruga Rifka, dr. Miroslav Schlesinger i supruga Marija, Hinko Schlesinger, Bernard Gruener, Zlata i Miro (Shalom) Romano, Isak Hendel, Hugo Ivan Holzmann, Robert Farkaš, Armand Moreno, Sidonija Geiger, Eleonora Freiberger, Đuro Švarc, Zlata Frank, Margarita Schoenstein, Stella Jettre, Adela Froehlich, Mirjam Veiler i mnogi drugi.

Zanimljivo je otkriće Nevenke Nekić kako su mnoge sestre milosrdnice »zaslužile priznanje Jad Vadshema, ali nikada ni jedna nije ovjenčana tim priznanjem. Kao ni blaženi Alojzije Stepinac«.

Nevenka Nekić obznanjuje kako je detaljan popis spašenih Židova sačuvan u dokumentaciji koja se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu, Državnom arhivu u Zagrebu, Jevrejskom istorijskom arhivu u Beogradu, Arhivu Sestara milosrdnica u Zagrebu, bolničkoj dokumentaciji, brojnim djelima znanstvenika, izvorima raznih podataka kao i dokumentaciji msg. Jurija Batelje prikupljenoj za proces beatifikacije Alojzija Stepinca. Arhivskim je istraživanjima utvrđeno, zaključuje autorica, »da se tijekom rata u Bolnici sestara milosrdnica skrivalo 296 Židova, od kojih su neki umrli od bolesti, a stariji su prevezeni u domove za starije i nemoćne. Preživjelo ih je spomenutih 90. Ne treba smetnuti s uma da je to bila jedina bolnica u kojoj su se Židovi smjeli liječiti. I to su osigurali nadbiskup Alojzije Stepinac i sestre milosrdnice«. Jedino je Miro Romano 2019. godine zahvalio časnim sestrama za svoj život.

Nakon navedenih sestara Blande Stipetić i Beate Nemec, za tjedan dana uhićena je i upraviteljica bolnice sestra Bogoljuba Jazvo. Premda je poslije puštena na slobodu, morala je napustiti bolnicu. Shvativši kako je pod stalnom prismotrom te da će uskoro biti likvidirana, sestra Bogoljuba sklonila se u samostanu, a nakon pokušaja da ju ondje pronađu, sestre su na porti zagovarale na razne načine OZNU i tobože pretraživale samostan, kako bi dobile na vremenu. Za to vrijeme već su organizirale bijeg časne majke Jazvo. Ona se uspjela ukrcati na vlak za Trst i već 3. srpnja stigla u Rim. »Odatle je otputovala u Argentinu gdje je u kući Provincije u Buenos Airesu obavljala odgovorne dužnosti. Umrla je 26. listopada 1975. godine«. Nevenka Nekić s pravom zaključuje kako je ta hrabra redovnica »zaslužila, uz mnoge druge, naziv i odlikovanje kao pravednica među narodima«.

Nakon 1945. sve ustanove koje su vodile sestre oduzete su i predane državi. Također su im oduzete i nekretnine u zemljištima i drugim oblicima posjeda. »Za sestre milosrdnice, i ne samo za njih, nastupilo je doba siromaštva i krize, gotovo gladi. Sestre su bile prisiljene baviti se teškim fizičkim radom na gospodarstvima da bi se prehranile. (...) Sestre, koje su odjednom i u velikom broju bile izbačene iz bolnica, spavale su zbog nedostatka prostora po hodnicima samostana u Frankopanskoj ulici u Zagrebu«. Komunistička propaganda je nastavila žestoko ocrnjivati sestre kao ratne zločinke. »Zbog navodnog pomaganja ustašama zatočene su i strijeljane mnoge sestre o kojima govori naš rad«, piše N. Nekić.

Za sestru Žarku Ivasić i šest susestara vodi se proces beatifikacije te one »kao mučenice zaslužuju poseban zapis, spomenik njihovoj predanosti Bogu i milosrđu, domovini i onima koje su došle poslije njih vršiti službu vinkovske duhovne baštine«.

Nevenka Nekić svima je njima ovom knjigom podignula spomenik.

III.

Kandidatkinje za oltar, njih sedam, autorica je izdvojila u posebno poglavlje pod naslovom »Sedam bijelih ljiljana – službenice Božje u hrvatskom narodu«. Poglavlje donosi obilje povijesne građe o martiriju tih nesretnih redovnica. Njihova imena su: sestra Žarka (Julijana) Ivasić (1908–1946); sestra M. Kornelija (Armina) Horvat (1886–1944); sestra Lipharda (Josipa) Horvat (1902–1945); sestra Geralda (Ana) Jakob (1906–1945); sestra Konstantina (Ruža) Mesar (1907–1945); sestra Trofima (Made) Miloslavić (1878–1950); sestra Blanda (Katarina) Stipetić (1889–1945).

Završno poglavlje u ovoj knjizi posvećeno je tragici Crkve u Hrvata. Pogovor je napisala Miroslava Bradica, vrhovna poglavarica Družbe sestara milosrdnica. Ona je zahvalila biranim riječima autorici Nevenki Nekić. Na kraju knjige objavljena je »Riječ postulatora«, dr. Zvonimira Kurečića.

Raduje nas činjenica što je ustanovljena Postulatura za beatifikaciju i određen postulator. Slijedi višegodišnji proces skupljanja daljnjih informacija o našim sestrama, kandidatkinjama za oltar. Treba se moliti za uspjeh te nakane. Na kraju treba istaknuti sjajnu tehničku, grafičku i likovnu opremljenost knjige Naša klecala i baklje. Poznati slikar Josip Botteri Dini autor je slike na naslovnici knjige.

Vrijedno je to i važno djelo koje treba doći u što više ruku i što više obitelji.

Đuro Vidmarović
Hrvatska revija

Uto, 21-05-2024, 21:55:28

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.