Uz čitanje knjige Marija Raguža – „Posliednji tabu“

Već sam početak romana „Posliednji tabu“ Marija Raguža dovoljno je jasan kako bi se shvatilo zašto se autor dugo mučio s traženjem izdavača: „Trg poglavnika Ante Pavelića mi je najliepši u kasno pramaljeće. Hrvatsko narodno kazalište okupano suncem, a sitni odblieskovi sunčevih zraka čine ga poput svieže izglancanog lustera.“ I zbog same teme, ali i zbog korijenskoga pravopisa. Na kraju je roman objavio „Despot infinitus“ nakladnika Zvonimira Despota, a književnik Raguž dobio potvrdu da sve što u romanu muči glavnoga junaka Hrvoja – nema posebne razlike u odnosu na suvremenu Hrvatsku. O čemu je zapravo riječ? Bez otkrivanja previše detalja budućim znatiželjnim čitateljima, dovoljno je naznačiti ono s korica: „Radnja romana događa se u Hrvatskoj 2000-ih, ali to nije današnja Hrvatska, nego hipotetska Hrvatska u kojoj je uspio puč Lorković-Vokić iz 1944. pa je NDH prešla na stranu saveznika, a hrvatski partizani i ustaše su sačuvali hrvatsku Državu koja je nakon rata krenula demokratskim putem“.

Okvir je stavljen u ljubavnu priču između novinara Hrvoja i njegove zaručnice Ane, u klasičnoj potrazi za obiteljskom srećom. Kada Hrvoje od urednika Enisa Kulješa (svaka sličnost sa stvarnim osobama tobože je slučajna) dobije stalni posao i zadaću pisanja feljtona o logoru Jasenovac, radnja se zapliće. Istraživačko novinarstvo odvest će ga preko Sarajeva u Fazlagića Kulu, pa u Odžak, poslije i u Mađarsku, u neizvjesnost medijske i društvene hajke zbog niza svjedočanstava pobjedničke i poražene strane. Posebnost političke satire književnika Raguža jest prikazivanje drukčije povijesti, a istovjetne sadašnjosti, ili barem hrvatske sadašnjosti s početka 21. stoljeća. Komu je danas uopće lako bilo što napisati o logoru Jasenovac, kada se odmah sve stavlja pod povećalo „naših i vaših“? Riskira li novinar svoju egzistenciju samim izborom teme? Može li i članak o toj knjizi odmah biti proglašen ekstremizmom, desničarenjem, gdjegod i ustašovanjem? Blago rečeno: nepopularno je riskirati, biti spreman na etiketiranje i svrstavanje u ladicu. Iako je Mario Raguž priznati televizijski novinar, urednik bjelokronične emisije „Pozitivno“ na HRT-u, posljednjim djelom izazvao je, mahom, očekivanu šutnju, sretan što je uopće i objavio „Posliednji tabu“. Pozivajući na dijalog sve različitomisleće strane, osobito završnim poglavljem, Raguž je svjestan konstruktivnosti razgovora, ne želeći probleme i mimoilaženja gurati pod povijesni tepih, bježeći od uvriježenoga gledišta da je svaka znanost (u Hrvatskoj i svijetu) podložna revizionizmu – osim povijesti. Djelom koje je „posvećeno svima koji su pali, osobito mojima koji su pali“, otkrivajući naličje medijskoga (nikad neovisnoga!) žrvnja, političke pritiske ovisne o stupnju (bes)kralježničkoga urednikovanja, trudeći se sagledati događaje iz svih zaraćenih perspektiva, Raguž najviše (pa i između redaka) piše o Hrvatskoj danas. Roman je napisan jednostavnim stilom, kao mješavina novinarskoga feljtona i kratke ljubavne priče na duge staze, a bilo bi najzanimljivije pročitati dodatak – roman o nastanku i odjecima romana „Posliednji tabu“. „Većina ljudi ima unaprijed zauzete stavove i teško ih je natjerati da razmišljaju u širem okviru, da izađu iz svojih rovova“, objasnio je i u ranijim razgovorima autor Raguž svoju intenciju da, iako nije povjesničar, napiše književno djelo protkano alternativnom poviješću. Nije takav pristup novost ni u hrvatskoj književnosti, ali kada je riječ o Jasenovcu, svakako je specifično i originalno istraživati što je moglo biti da se dogodilo ono što nije. „Kada su likovi koje sam osmislio počeli pričati svoju priču, shvatio sam da me ona nadmašuje i da sve što sam mislio o posljednjem tabuu ispada kao da sam pisao pretposljednji tabu, a onaj posljednji svaki čitatelj mora pronaći za sebe“, prisnažio je autor Raguž, svjestan da će njegova knjiga izazvati različita tumačenja, ovisno o „istini“ koja se unaprijed postavi kao konačna, opterećena i s 45 godina (ili ipak 78. teče?) jugoslavenske komunističke historiografije. Zamišljenu priču protkao je uvjerljivim svjedočanstvima sugovornika, navođenih umješnom Kulješevom uredničkom rukom, tek ovlaš spominjući povijesne osobe, uglavnom u imenima trgova i ulica, ili kroz usputne razgovore sa „svjedocima vremena“ o tomu gdje su i kako završili Josip Broz Tito, Ante Pavelić i što se (u tom slučaju) dogodilo sa zagrebačkim nadbiskupom, kardinalom Alojzijem Stepincem. Vjerojatno i jest najveća dodana vrijednost romana to što će svakoga čitatelja odvesti u svijet drukčijega pogleda na istu, prethodno nametnutu stvarnost kao jedinu ispravnu i relevantnu. Jasno da je za to nužno i predznanje o povijesnim događajima.

Mario Raguž

Vjerojatno je ishodište u onoj rečenici: „Kada te svi mrze, to je isto kao da te nitko ne mrzi.“ I upravo je ta ravnodušnost (ili predvidljivost) ono što Raguž, uz medijske mehanizme, najviše propituje svojim romanom. Uz sve povijesne nedaće, opterećuje i sadašnjost, s ozbiljnim Hrvojevim roditeljima, nesretnima zbog najavljene ženidbe s djevojkom iz obitelji suprotne nacionalne, vjerske i političke orijentacije. Tu ni izmijenjene povijesne okolnosti ništa ne mogu promijeniti, sve je slično pod hrvatskim nebom 2000-ih. Doduše, bez Domovinskoga rata i opterećujućih manipulacija i sudbina nestalih (nije se dogodio prema zamišljenoj Raguževoj povijesti) nema ni „Bljeska“ ni oslobađanja Jasenovca 1995. godine, što se danas također preskače ili potiskuje, da je i Jasenovac trebao biti sastavnim dijelom tzv. SAO Zapadna Slavonija.

(Ne)opterećenom novinaru i književniku Ragužu mogla bi sljedećim literarnim izazovom (nakon što postavi na scenu najavljeni slavonski mjuzikl) postati i zamisao – što da su pobunjeni velikosrbi prihvatili plan Z-4, kako bi u tom slučaju izgledala današnja hrvatska država i kako bi tada bili pisani novinarski tekstovi u redakcijama, srećom u javi hrvatskih (!) gradova. Ako je što sigurno, vrijedi pročitati Ragužev tok svijesti, mirno i staloženo, kako i sam autor poziva na čitanje vlastitoga djela, kako bi se otvorio prostor za međusobno razumijevanje. Ma kako djelovalo naivno u vremenu podijeljenih tabora (svako je), jer politika i jest dogovoreno sukobljavanje istih radi istoga o(p)stanka na vlasti, opipljiva je pribranost kojom se, bez mržnje i grubih riječi, poziva na toleranciju i prihvaćanje onoga drugoga. Uz uvažavanje povijesnih činjenica. Ovo posljednje nekada se čini i najteže. A iza „Posliednjega tabua“ kao da se krije i onaj uistinu posljednji, već izrečeni – smije li se o nekim temama uopće pisati? A da ne bude kolektivno marginaliziranje, prešućivanje i odmicanje od „okuženoga“ autora napisanoga? Nisu svačija pleća jednako jaka kako bi podnijela tišinu. Opet, možda je tada, kao u posljednjem filmu velikoga Federica Fellinija „Mjesečev glas“, koji je 1990. godine najavio sve ono što će nove tehnologije donijeti svijetu (bez tri godine kasnije pokojnoga redatelja), najbolje pojmiti ono završno: „Kada bi postojala tišina, kada bismo dopustili da postoji, možda bi netko nešto i razumio.“ Da, možda bi se tada jasnije razumjela i istina „Posliednjega tabua“. 

Tomislav Šovagović