Gradsko dramsko kazalište Gavella, Gospoda Glembajevi, Miroslav Krleža, redatelj Miroslav Međimorec

Igraju: Darko Stazić, Nataša Janjić Medančić, Amar Bukvić, Dijana Vidušin, Darko Milas, Ozren Grabarić, Sven Medvešek, Hrvoje Klobučar, Andrej Dojkić, Nikola Baće, Emma Martinjak, Emilija Šušković Jakopac

Dok sjedim i ispijam kavu u KIC-u sa svojim prijateljem, dramskim umjetnikom Zdenkom Jelčićem koristim vrijeme i pripovijedam mu kako me se dojmila jučerašnja predstava Gospode Glembajevih u Gavelli. Glembajevi1- Zdenko, govorim mu, jučer sam stigla kući u ponoć nakon Gospode Glembajevih, koja predstava, koji kostimi, koja dramska izvedba.“ – Mišljenja sam kako svatko od onih ali pravih kazališnih gledatelja koji ne dobivaju kazališne karte već koji ih pošteno kupuju moraju imati svoje Glembajeve. Izgleda da sam ih ja napokon dobila, mogla bih reći da su ovi Gavellini zaista moji a gledala sam četiri različite verzije, prvo one televizijske kad sam bila mala s velikanima poput Tonka Lonze, Ene Begović i Mustafe Nadarevića, onda one u HNK s Almom Pricom i Milanom Pleštinom, onda one Brezovčeve moderne Glembajeve koje sam odgledala ljetos na Krležinom Gvozdu i napokon ove klasične i profinjene Gavelline. I što reći na vrhunsku, klasičnu i kvalitetnu dramsku izvedbu zaista svih dramskih umjetnika u ovom kazališnom postavu Glembajevih nego dati im vrlo visoku ocjenu. Nemojte me krivo shvatiti, nisam ja nikakav kazališni kritičar, ja sam samo onaj najobičniji kazališni gledatelj koji se doslovno unio u predstavu...

Moram priznati da su ovi Glembajevi Miroslava Međimorca ove godine izgleda najaktualniji Glembajevi pred izbore... Kako sam sjedila u prvom redu prije predstave sam malo osluškivala i fragmente razgovora publike iza sebe. Naime točno iza mene sjedile su neke malo starije gospođe, prvo sam pomislila da su možda neke umirovljene profesorice, međutim razgovori su im bili puni malograđanštine dok je jedna od njih govorila svojoj prijateljici: - „Znaš i onda sam narezala mrkvu na tanke ploškice...“ – tu se je dalje miješalo još puno zvukova a onda se žamor publike stišao s gašenjem svjetala i počela je predstava. Darko Stazić kao Ignjat Glembay mi se svidio jer sam u njemu mogla u jednom trenutku vidjeti čovjeka koji je svoju pustopašnost kao ujedno i nesretnost platio bankrotom i na kraju i svojim životom... Bilo mi ga je nekako žao, nisam imala osjećaj nekog kazališnog i književnog autoriteta pred sobom kakvog sam doživljavala u samom Tonku Lonzi, ovaj Stazićev Glembay bio mi je nekako možda najviše i gospodski ali opet ujedno i tako malograđanski a opet nekako poput nekog tko je glava obitelji u nekim ne znam možda dalmatinskim ili čak hercegovačkim obiteljima...

Ona scena s Leoneom koja je bila vrlo teška sa slutnjom skore Glembajeve smrti teško se čekala i u tom trenutku je baš bila i žalosna... Leone u svojoj ogorčenosti ali i cinizmu nakon što je njegov otac onako digao ruku na njega ne vidi kako mu otac otkopčava svoju košulju, prima se za prsa, hropće a onda na kraju onako teško pada i umire... Jadan Leone... Moram priznati da sam u početku kad je predstava tek počela bila malo skeptična i nisam u potpunosti vjerovala Amaru da će se pretvoriti u Leonea, u mog Leonea, zašto baš mog Leonea, pa zato jer ga je odigrao upravo onako kako sam zamišljala da bi Leonea neki kazališni glumac trebao odglumiti i to onako da je to njegov pogled na taj lik i da nije opterećen drugima koji su bili Leone od Nadarevića, Pleštine, Čavajde... Amare, oprosti mi na ovome, ali iako na početku nepovjerljiva prema tvojoj izvedbi Leonea što je predstava išla dalje na kraju sam ti kasnije povjerovala. Tvoj Leone me osvojio. A ovaj Amarov Leone je bio ujedno i najljepši Leone, pravilne crte lica, visoka i markantna pojava, glas koji me u jednom trenutku malo podsjetio na glas Žarka Potočnjaka i agramerski govor... Onaj kakvim se je govorilo u to doba... Napokon je došlo vrijeme da se Leone pokaže u onom svjetlu kako ga Glambajevi2možda neki upravo zamišljaju dok čitaju i da prije nego što se pogleda predstava dobro je pročitati jer svatko od nas pravih čitatelja i pravih kazališnih gledatelja vizualizira svoje književne junake... Amarov Leone je i urban ali ujedno i profinjen, malo rastrojen, ciničan i klasičan. To je onaj Leone koji je meni nekako najbliži...

A Nataša kao barunica Castelli je upravo moja barunica Castelli u najboljim srednjim godinama, vrlo zgodna, atraktivna, klasična i glamurozna baš onakva kakva i treba barunica Castelli i biti... Možda upravo takva da nas podsjeti i na samu Bellu Krležu. Natašina crvena, dugačka, svjetlucava haljina, crne baršunaste cipele s visokom potpeticom, dugačke crne večernje rukavice, narukvica i prsten na tim istim crnim rukavicama te atraktivne viseće naušnice ocrtavali su zaista onaj glamur, one večere i prijemove u bogatim kućama koje su imale i diskretnu poslugu upravo ovakvu kakvu su odglumili Emma Martinjak, Emilija Šušković Jakopac i Nikola Baće... Grmljavina u daljini samo je dala naslutiti neku zlokobnu sudbinu koja će poput krupnih kapi kiše zabubnjati po velikaškim prozorima... Smrt stare Fanike je u ovoj predstavi postala i vrlo vrlo aktualna i zbog toga jer je i naša hrvatska predsjednica dok se vraćala čini mi se s nekog svog predizbornog skupa negdje u Hrvatskom Zagorju zajedno sa svojim timom skršila neki automobil u kojem se nalazilo dijete a onda su je svi iz njezinog stožera pokušavali opravdati upravo onako kako je to ovdje napravio Ozren, oh oprostite odvjetnik Puba, maestralan Ozren Grabarić je u svom Pubi prikazao sve ove odvjetnike koji su doslovno potpisali ugovor s vragom i brane one bogate građane od kojih će imati novčane koristi onako lukavo prodanovićevski moglo bi se to i tako reći...

Smrt stare žene se može i lažirati na takav način da je se prikaže i starom pijanicom pa se i ovo krležijanstvo može prebaciti opet i u ovo naše vrijeme kad je pred nekoliko godina pjevač Toni Cetinski pregazio i ubio u svom Glembajevi3automobilu onog nesretnog čovjeka a mediji i njegovi odvjetnici prikazali tog čovjeka kako se ono onda još po novinama i pisalo običnim prosjakom i pijancem... Evo sve se može lažirati kad neki građani imaju jako puno novaca ali nemaju poštenja... Svi Glembajevi su ubojice i izdajice kako bi to rekli glavni protagonisti ovog književnog i kazališnog djela... Čak se i liječnički nalazi mogu malo prepraviti ako liječnika zamoli neki od mecena o tome svjedoči i Sven Medvešek odnosno liječnik Paul Altman čiji lik me nekako neodoljivo podsjeća na dobrog starog rockera djeda Micka Jaggera ali me neodoljivo podsjeća i na mog kolegu književnika Stjepana Čuića pa u jednom trenutku predstave pokušavam dok gledam u Svena i njegov lik blago šlagiranog liječnika suzbiti nalet blagog smijeha...

A onda mi pažnja odlazi i na Andreja Dojkića koji poput prave i zaostale vojničine može konkurirati i u neku ruku i našem trenutačnom ministru obrane Krstičeviću koji također ne zna normalno i pristojno razgovarati već zaista poput prave vojničine i kad govori imaš osjećaj kao da se nekako dere... Nastojim pronaći i neki pozitivniji lik pa ga u jednom trenutku pronalazim u odličnoj Dijani Vidušin i njezinoj sestri Angeliki iako ni ona nije baš u svemu čista ali pokušava nekako isplivati iz te blatne glembajevštine i unatoč svojim unutarnjim padovima pokušati i sebe i Leonea dozvati nekom svjetlu ili barem glasu i riječi koji se na neki način ipak pokušava okrenuti ka trenscendentalnim ali i hladnim zvijezdama... A sad dolazimo i do svećenika Silberbrandta u čijoj snishodljivosti i ljigavom i ciničnom osmijehu možemo prepoznati i svu snishodljivost i poltrona koji uvijek stoje iza našeg trenutačnog gradonačelnika dok ponižava i vrijeđa novinare koji mu postavljaju suvisla pitanja ali na njih dobivaju najprimitivnije odgovore... Hrvojeva izvedba u tom trenutku njegove ljigavosti i snishodljivosti postaje upravo odvratna tako da ti ga se bez obzira što predstavlja pripadnika svećenstva doslovno gadi...

U njemu sam zaista vidjela u jednom trenutku i zaostali i primitivan kler koji ide u crkvu i vjeruje u Boga ali zapravo živi kao da ga nema ali u neku ruku sam mogla vidjeti i svu tragediju i naših ljigavih gradskih otaca kao i političara koji se upravo poput Silberbrandta ovako ponašaju... Hrvoje, bio si sjajan u toj izvedbi. Leone to sve vidi, on progovara ali ako nešto realno vidiš i o tome otvoreno progovaraš svi će šutjeti i možda će ti u sebi i šutke odobravati ali ako dođe do nečega nitko neće stati uz tebe i zato je Krleža dobro u svojim Glembajevima prikazao i svu prijetvornost, dvoličnost, troličnost hrvatskog a tada jugoslavenskog naroda... Hrvat nikad neće stati uz Hrvata već će ga prodati za šaku dukata... Mi Hrvati koji vičemo samo Mi Hrvati na utakmicama zapravo smo prodane duše... Ma Krleža je sve već rekao i on je zaista bio i ostao vizionar i uz Ivu Andrića naš najbolji pisac... Leone govori onako kako to zapravo jest, ali svi šute poput Titusa Andronicusa Fabriczyja – Glembayja kojeg je također odlično odigrao Darko Milas... Upravo takva vrsta zataškavanja i ignorancije kakvu on upućuje Leoneu takvu hrvatski narod iako sve vidi ali šuti upućuje sam sebi... Neki intelektualci poput Leonea progovaraju ali do njih nitko ništa ne drži, svi ih smatraju pajacima, luđacima i onda još i govore: - „ Ma pusti ga, neka viče, vidiš da nije normalan“ . – Samo pitam se do kad ćemo se svi moći tako ponašati? Zar je moguće da se trebamo svi povući, pričati o vremenu, cvijeću, voću, moru, kuhanju a pred činjenicama zatvarati oči? Hrvati najbolje viču ispred svojih televizora ili ogovaraju jedni druge iza leđa ali nitko neće otvoreno jedan drugome reći sve u oči... Stari Glembay umire...

Publika se isto dosta srozala... Pa oni glumcima plješću, a predstava još nije gotova... Pa ovo je samo pauza... Ne izlazim van na pauzu već promatram kazališne radnike kako postavljaju odar s onom lutkom koju su vrhunski napravili, prvo pomisliš da je ispod one crne tkanine zaista glumac... Zvoni kao u školi za početak drugog dijela predstave... One starije gospođe ulaze i komentiraju kako se glumci nisu prije pauze naklonili publici jer nisu svi pljeskali, pa koja je to zaostalost publike pa to je upravo žalosno, a evo onda još osluškujem opet njihove dosta primitivne fragmente razgovora i hvatam rečenicu jedne od tih istih starijih gospođa koja glasi: - „Ma znaš onaj moj se divi onim ženama koje su stalno uređene i koje mirišu na fine parfeme, pa nisam ja glupa, znam ja to, a ja cijeli dan samo kuham i mirišim na kuhanje, dinstanje i na luk“ .- Dođe mi da se okrenem i kažem joj: - „ Pa onda se istuširaj ženo“ . – ali nisam ja takva, jer i ova publika zapravo je nekako onako baš krležijanski opisana u svim Krležinim djelima... Gase se svjetla... Žamor u gledalištu se stišava... Počinje drugi dio predstave... Otkrivaju odar na kojem leži Darko, odnosno stari Glembay, ma ne, pa to je lutka, sve pohvale lutkaru, odnosno onome tko je lutku izradio isti je Darko, oh oprostite gospodine Darko, ma isti je stari Glembay. Savršeno, pogođen, nos, obrve, ma sve... Odlično...

Drugi Darko, znači Darko Milas odnosno Titus Glembay tada započinje kratki monolog u kojem govori kako je mrtvačeva šetnja od njegovog uzglavlja pa onda malo po gradu pa sve do groblja zapravo najusamljenija šetnja dok ga na nosilima nose oni koji vonjaju na luk i na znoj i evo tu opet i poveznice s ovim iza gospođama u publici koje mirišu na kuhanje i na luk... Opet se i tu vidi ta malograđanština... Svi smo mi ovdje žrtve glembajevštine a svaka žrtva u neku ruku postaje i kolateralna... Leone je zapravo kolateralna žrtva nepravdi svog oca i nesretne majke... Ovdje nema sretnog završetka, ne može ostati niti s barunicom Castelli niti sa bjelokosnom gejšom, sestrom Angelikom... On ovdje luta između realnosti, svojeg mračnog ja, svojih neostvarenih snova koji su se srušili u mrak glembajevske kaljuže i onog što je trebao postati da se opet nije vratio u ovu ludu, nesretnu i čudnu glembajevsku kuću... On više ne može izdržati ni smrt oca za koju i jest i nije kriv, ne može podnijeti dvoličnost i troličnost ljudi da ne rečem neljudi oko sebe, ne može više gledati niti pomirenost sa svime nesretne sestre Angelike kao niti u jednom trenutku možda i demonske Castelličine ljepote koja ga opet iz nekog svog vlastitog interesa opet želi smotati sebi pod noge. U velikom finalu života i smrti Leone uzima one nesretne škare i bira smrt, ne samo fizičku smrt jedne isto tako nesretne žene već bira i onu svoju nesretnu smrt u kojoj će mu se pomutiti i ono malo vlastitog razuma što mu je ostalo... –„ Oče naš... Oče naš koji jesi na nebesima...“ – nesuvislo u šoku, jadno i žalosno pokušava progovoriti nesretna i sirota Dijana Vidušin, odnosno sestra Angelika. –„Doktore, gospoda su zaklali barunicu“. – progovara Nikola Baće, odnosno Franz, kamerdiner.

Publika se opet smije na neprimjerenom i totalno žalosnom mjestu. Mrak. Kraj predstave. Pljesak publike. I sad ovdje u KIC-u puna sam dojmova i pred Zdenkom koji je bio prošli tjedan na premijeri ove iste predstave i koji mi kaže kako se i njemu ova verzija Gavellinih Glembajevih sviđa upravo zato što je to stara škola Miroslava Međimorca a ujedno i klasika pa mi govori: - „ Znaš, ovi Međimorčevi Glembajevi su predstava koja neće igrati samo jednu sezonu, već nekoliko sezona i zato upravo što su rađeni na ovaj klasični način bit će ujedno i vrlo dobra predstava i za sve gimnazije i srednje škole da im olakša i samo čitanje lektire i upravo zato ću je ići još jednom pogledati a mislim da će se svidjeti i ostaloj kazališnoj puplici“ . – „ I ja Zdenko, i ja ću je ići ponovno pogledati . – govorim Zdenku i opet mu na sva usta hvalim režiju, scenografiju, kostimografiju a najviše glumce. Amare, Nataša, Darko i jedan i drugi Darko, Ozrene, Dijana, Svene, Hrvoje, Andrej, Nikola, Emma, Emilija, hvala vam zaista svima na ovoj izvedbi Glembajevih. Dajem vam ne peticu, već čistu desetku. Bravo. I vidimo se ponovno na vašoj predstavi Gospoda Glembajevi, a ovom prilikom pozivam i sve svoje prijatelje i znance da svakako bez obzira što predstava traje skoro tri sata svakako dođu u kazalište Gavella i pogledaju ovu predstavu. S ovim timom dramskih umjetnika tri sata zaista prođe u trenu.

Nives Puhalo

 

Sub, 22-02-2020, 23:43:04

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.