Hrvoje Hitrec, „Samo sreća, ništa drugo“

Hrvoja Hitreca poznajem od studentskih dana. Ne mislim, dakako, na osobno poznanstvo, nego na njegov književni opus na kojem sam kao student novinarstva, između ostalih autora, nastojao izgraditi svoju pismenost. Jedan profesor na tom studiju uputio nas je, naime, da čitamo dobre autore, da pozorno Hitrecanaliziramo njihove rečenice i nastojimo proniknuti u dubinu čitanog djela, jer, kako je više puta naglasio, to je najbolji način opismenjavanja.

Kasnije sam redovito pratio i Hitrecove eseje koje i danas objavljuje na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća. Fascinantno je kako on u te kratke, ali britke tekstove ne samo da ubacuje intrigantne povijesne teme, nego im pridaje i moralni okvir, što je osobito važno jer povjesničari u pravilu ne dotiču ljudsku dušu, ali nam zato „dobra književnost pomaže da razumijemo slojevitost ljudskog bića“. Čini mi se da je to jedna od važnijih odlika Hitrecovih djela koja tematiziraju povijest.

Uglavnom, kada piše o povijesnim temama, Hitrec im kao književnik ne prilazi suhoparnom znanstveno-racionalističkom formom, nego s naglašenom etičkom dimenzijom i mjestimice s pjesničkim senzibilitetom, držeći se one krležijanske, a rekao bih i plutarhovske sintagme da „pozitivne vrijednosti, koje su nam namrla pokoljenja, valja uskrisiti i postaviti za uzor onima koji dolaze“.

Formativna dob braće Zrinski

Knjiga Samo sreća, ništa drugo, počinje znakovitim prikazom susreta zapovjednika carske vojske, vojvode Albrechta von Wallensteina, odanog podložnika cara Ferdinada, i Jurja Zrinskog, hrvatskoga bana, čovjeka britka jezika i istančane moralne autonomije, kakvom su se kasnije dičili i njegovi sinovi, Nikola i Petar Zrinski. U vrijeme razvijenog makijavelizma takav diogenovski slobodoljubivi karakter, koji se vazda opire glavnoj struji, mogao je u vrijeme kad su se i najmanji sukobi i razmirice rješavali prikrivenim ubojstvima, zavjerama i spletkama, završiti samo nasiljem.

Suzdržana razmirica carskog generala i hrvatskoga bana, najavljuje skorašnji otvoreniji i oštriji sukob, koji će završiti FormacijaHitrec u svojoj knjizi opisuje formativnu dob braće Zrinski, nastojeći prikazati sklad svih aspekata njihova budućeg života: vojničkog, domoljubnog, intelektualnog, gospodarskog, vjerskog i obiteljskog, uz iznimku narušenog odnosa s vladarom.smrću Jurja, a već u sljedećem naraštaju još većom tragedijom Zrinskih. Wallenstein kao carev vojnik postupa bespogovorno, dok je Juraj Zrinski ogorčen besmislenošću Tridesetogodišnjeg vjerskog rata protestanata i katolika, u koji su, dok mu vlastita domovina stenje pod osmanlijskim pritiskom, ugurane i hrvatske čete. U razgovoru s Wallensteinom, Hrvoje Hitrec stavlja u usta hrvatskom banu rečenicu, koja je svojevrsna paradigma, obrazac promišljanja i djelovanja Zrinskih tijekom čitavog 17. stoljeća:

- Ja ću vam reći vojvodo - obrisao je Juraj Zrinski usta plavim rupcem - ova bi vojska mogla do Budima, do Požege i HitrecOsijeka, mogla bi u Bosnu. A ne klatariti se po Njemačkoj i klati seljake.

Hitrec u svojoj knjizi opisuje formativnu dob braće Zrinski, nastojeći prikazati sklad svih aspekata njihova budućeg života: vojničkog, domoljubnog, intelektualnog, gospodarskog, vjerskog i obiteljskog, uz iznimku narušenog odnosa s vladarom.

Nekom prigodom maloljetni Petar pita starijeg brata hoće li njih dvoje moći povratiti sjaj hrvatskog kraljevstva, na što mu Nikola odgovara: „Možemo i hoćemo, ali zato moraš učiti, čitati, znati, jer nije sve u mačevanju i topovima“. Ova rečenica ukazuje na profinjenost, taktičnost i diplomatičnost Nikole Zrinskog, koja je svoje uporište nalazila upravo u njegovoj intelektualnosti te navješćuje budući kulturni doprinos braće Zrinski. Taj doprinos postat će razvidan u mnogim aspektima njihova života, poput u konačnici neuspjelog pokušaja stvaranja hibridne koncepcije hrvatskog književnog jezika na osnovi kajkavskog, čakavskog i štokavskog narječja, u čemu su osobitu ulogu odigrali Petar i Katarina Zrinski, Fran Krsto Frankopan i mnogi drugi intelektualci tog vremena.

Hitrec nimalo slučajno ne stavlja u usta Nikole Zrinskog rečenicu u kojoj naglašava važnost učenja, jer u jednom Zrinski i Frankopanikasnijem poglavlju spominje iskaz koji je u to vrijeme - čudne li koincidencije - navodno kružio bečkim dvorom: „ Ako si Mađar ili Hrvat i želiš dugo živjeti, nemoj biti pametan, nemoj biti hrabar i nemoj imati mnogo novca“.

Tragedija je, a istodobno i divljenja vrijedna osobina Zrinskih i Frankopana što ih je krasila ne samo fizička, nego i moralna hrabrost i što su u vrijeme kada je hrvatska prosvjeta na rubovima ratnih područja posve zamrla, bili ne samo hrabri i bogati, nego i veoma obrazovani. Pjesme i prijevodi Frana Krste Frankopana i prijevod Petra Zrinskog spjeva Nikole Zrinskog „Adrijanskoga mora sirena“ „posljednji su“, kako je netko zapisao, „beletristički radovi u Hrvatskoj, nakon kojih slijedi pustoš“.

Hitrec ne propušta opisati i posjet braće Zrinski papi Urbanu VIII. S pravom, jer će vjera i poniznost prema Bogu ostati njihove životne odrednice, što će mnogo kasnije Petar Zrinski posvjedočiti tekstom svog oproštajnog pisma.
Romansirani opisi obiteljskog, dvorskog i ratničkog života tog vremena

Nadasve su zanimljivi i romansirani opisi obiteljskog, dvorskog i ratničkog života tog vremena, međusobni odnosi tadašnje hrvatske aristokracije, odnosi prema kmetovima, okolnosti ženidbe i braka Petra i Katarine, ljubavni život Nikole Zrinskog i njegovo pjesničko stvaralaštvo, te naposlijetku smrt hrvatsko-ugarskoga kralja Ferdinanda IV. 1654. i dolazak na carski tron tragične figure zrinsko-habsburških odnosa – Leopolda I.

Što se ovog potonjeg tiče, Hrvoje Hitrec veoma uvjerljivo opisuje promišljanja proslavljenog hrvatskog bana, ratnika i pjesnika na ceremoniji careva ustoličenja.

„A u Beču je ove proklete godine zasjela na carski tron spodoba koju nije mogao vidjeti očima. Inače miran i u razgovoru diplomatično srdačan, čak i u susretima s ljudima koje nije podnosio, Nikola je osjećao da mu pred Leopoldom počinju nedostajati riječi, da mu glas postaje promuklim, a dah ostaje stiješten u prsima. Jedva se svladavao da ne pokaže odvratnost koju je ćutio....Nije ni Leopoldov otac, pokojni Ferdinand III. bio ljepolik, daleko od toga, ali taj mladi ispljuvak koji je sada imao osamnaest godina bijaše baš neugodno ružan, gledao je mrko i mračno zirkao oko sebe, prelazeći jezikom preko otromboljene donje usne koja se kod habsburgovaca redovito ponavljala, a kod Leopolda hipertrofirala do karikaturalnosti. Blijedo, dugoljasto lice, sitna glava na sitnom tijelu koje kao da nije nalazilo ravnotežu na tankim nogama pa se nesigurno zanosilo u hodu – eto vladara, viteza bez straha i mane, govorio je Petar koji ni na krunidbu nije došao izgovarajući se bolešću. Nikola je morao doći. Da i hrvatski ban nije bio nazočan ceremoniji, Leopold bi gadno zamjerio Zrinskima koje su Nijemci ionako stalno tužakali, a novi ministri samo čekali krivi korak da ih uklone. „Ipak je to grozno, nismo zaslužili“, govorio je ugarski palatin Leopold iWesseleny koji je s Nikolom dijelio istu ljubav prema Leopoldu, „da od četiri Ferdinandova sina preživi baš taj mračnjak koji o vladarskim poslima zna toliko koliko i moj kmet.“

Začudna igra sudbine odredila je da upravo taj mračnjak i „gingavac“ postane car, a usto i hrvatsko-ugarski kralj, koji je s Turcima utanačivao dugotrajna razdoblja mira, ali se nije obazirao na stalne turske upade na pogranična hrvatska područja, jer su ona Habsburgovcima ionako služila tek kao zaštitni pojas prema nasljednim austrijskim zemljama. Kada su pak Zrinski uzvraćali na takve provokacije i povremeno silovito uzvraćali, Habsburzi su im prijetili, jer da tobože narušavaju dogovoreni mir, što je dodatno produbljivalo jaz između Mađara i Hrvata s jedne i bečkoga dvora s druge strane.

Prvi korak poduzeo je upravo Nikola Zrinski izgradnjom utvrde Novi Zrin i pamfletom Lijek protiv turskog opijuma, kojim poziva Mađare na otpor protiv Osmanlija. U jednoj svađi dvojice braće o tom pamfletu, u kojem Nikola veliča LeopoldZačudna igra sudbine odredila je da upravo taj mračnjak i „gingavac“ postane car, a usto i hrvatsko-ugarski kralj, koji je s Turcima utanačivao dugotrajna razdoblja mira, ali se nije obazirao na stalne turske upade na pogranična hrvatska područja, jer su ona Habsburgovcima ionako služila tek kao zaštitni pojas prema nasljednim austrijskim zemljama. Kada su pak Zrinski uzvraćali na takve provokacije i povremeno silovito uzvraćali, Habsburzi su im prijetili, jer da tobože narušavaju dogovoreni mir, što je dodatno produbljivalo jaz između Mađara i Hrvata s jedne i bečkoga dvora s druge strane.Mađare a Hrvate gotovo ne spominje, što mu Petar jako zamjera, Hitrec nam daje naslutiti kako je osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu bio izraženiji kod Petra nego kod Nikole. Ili je to samo privid koji proistječe iz različitog karaktera dvojice braće: Petrom upravlja srce, dok je Nikola uspio dostići objektivnost udruživši srce i razum. Različitost karaktera i Petrovu naglost, netaktičnost i nesmotrenost Hitrec iznova opisuje u jednom drugom dijalogu, u kojem Petar nazdravlja bratu Nikoli nakon uspješnog zimskog pohoda na turski teritorij:

„U zdravlje moga brata , bana i potkralja, ako Bog dade i kralja – podigne Petar čašu i gospoda ustadoše gromko nazdravljajući.“, na što će Nikola: „Ne izazivaj vraga – tiho mu reče kada su sjeli. – Već sutra će se u Beču znati što si rekao.“

U devetom poglavlju Hitrec opisuje Zimsku vojnu Nikole Zrinskog u siječnju 1664. godine, tijekom koje je spalio Sulejmanov most kod Osijeka.

Vašvarski mir

Odgovor druge strane bio je brz i učinkovit. Osmanlije su razorili Novi Zrin i krenuli na Beč, no prije nogo su do tamo stigli doživjeli su težak poraz. Vašvarskim mirom, međutim, ta je sjajna pobjeda pretvorena u poniženje: poraženima je velikodušno prepušten sav teritorij koji su do tada posjedovali, a isplaćeno im je i 200.000 forinti ratne odštete.

Hrvati i Mađari Vašvarski su mir nazvali sramotnim i kukavičkim, jer su nakon te pobjede očekivali progon Turaka iz Vasvarski mirsvojih zemalja, pa čak i prodor u Bosnu i njezino osvajanje. Na ovom primjeru možemo vidjeti kakve nesagledive posljedice može prouzročiti jedan događaj: da nije bilo Vašvarskog mira do urote zacijelo ne bi ni došlo, da nije bilo urote zaživjela bi hibridna koncepcija hrvatskog književnog jezika, da je zaživjela ta koncepcija ubrzala bi se hrvatska nacionalna integracija, da su se Hrvati nacionalno integrirali mogli su se kasnije lakše izboriti za pravedniji položaj u Monarhiji, a u sretnijem slijedu događaja i za veću samostalnost i samobitnost.

No sve se zbilo drugačije pa knjiga Samo sreća, ništa drugo, završava tragedijom u Kuršanečkom lugu u kojem je urotnik hrvatskome banu, pjesniku i vojskovođi „oštrim bridom lovačkoga roga“, kako kaže Hitrec, „razderao žilu kucavicu“.

Sve je to, međutim, bila tek uvertira, doskora će se Leopold riješiti i Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, a nedugo potom Osmanlije konačno bivaju istjerani iz Hrvatske i Mađarske. No sada više nema buntovnih i domoljubivih Zrinskih i Frankopana, nema se više tko zalagati za hrvatske interese. Oslobođeni krajevi izmiču banskoj i saborskoj vlasti, na ta se područja naseljavaju stranci, a posjede preuzima tuđa aristokracija. Hrvatska je temeljito opljačkana, a gospodarstvo uništeno. Trebalo je čekati više od sto pedeset godina da u domoljubnom 19. stoljeću opet uskrsne duh Zrinskih, ali tek s krvavo izborenom neovisnošću Hrvatima su otvorene sve mogućnosti da svijetu pokažu koliko drže do svojih velikana.

Potrebni optimizam

Danas se na svim područjima javnog života, kako je netko primijetio „od tričavih filmova i tv serija do kreteniziranih medija“, naglasak stavlja na destruktivnu kritiku. Kao da su mračne teme poticajnije i inspirativnije od lirskih. Stvaraju se filmska, kazališna i književna djela koja do krajnjosti i neukusa razgolićuju svakodnevicu i potenciraju umišljene ili stvarne društvene negativnosti, obmanjujući javnost da tamo negdje iza ugla - ili iza granice? - čuči idealno društvo u kojem teku med i mlijeko, vladaju savršeni međuljudski odnosi, a ljudi žive u sreći i blagostanju.

No takvo crnilo, makar i djelomice utemeljeno, ne bi bilo osobito zabrinjavajuće kada bi ga u podjednakoj mjeri Politikapratio i ublažavao društveni optimizam. On nam je potreban, ne zato da bismo skrenuli u samodopadnost ili u nacionalistički šovinizam, nego da sačuvamo blagodat zajedništva i u samima sebi osnažimo ljepotu življenja.

Međutim, optimističnija optika promatranja naše svakodnevice kao da je nepoželjna, pa destruktivno, nihilističko, a nerijetko i zlurado kritizerstvo neometano nastavlja nagrizati zdravi duh naroda stvarajući osjećaj posvemašnjeg beznađa, razočaranja i izgubljenosti.

Jedna od posljedica takvog stanja je da se pisce koji svojim djelima nastoje pobuditi osjećaj nade i nacionalnog ponosa - a Hrvoje Hitrec je svakako jedan od njih - koji nastoje uzvisiti hrvatske velikane i u ova prijelomna vremena pružiti mlađim naraštajima kakav takav etički, moralni i duhovni oslonac, nekako zaobilazi. Oni jednostavno rečeno nisu u trendu ili kako se to danas trendovskim novogovorom lijepo kaže - nisu u mainstreamu.

I zato, g. Hitrecu neizmjerno hvala na knjizi, čija se radnja dobrim dijelom događa u prostoru u kojem ovog trenutka boravimo i koja na jednoj zavidnoj umjetničkoj razini - što bi nas trebalo ispuniti ponosom - popularizira i slavne stranice našeg Međimurja.

Zlatko Bacinger

Ned, 22-09-2019, 15:05:00

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.