Dražen Zetić, „Bdijenja u Boki“

Teško odbijam pisati o Boki. Naprosto ne postoji NE kad je u pitanju čarobni Zaljev koji često volim zvati svojom zipkom. Iznjedrila me je Boka, ispljunula jednog poslijepodnevlja u jeku prve marčane bure, okupala morem i pustila u svijet. Od tada ondje sam i ovdje je. I gdje god je njezin trag tu je i moj odraz. A ova zbirka na svakoj svojoj stranici ima novu boju, novi miris i novi zvuk Boke. Svaki stih je duboko proživljeni trag njezine oporosti u izrazu jednog pjesnika, duboko proživljena slika u njezinoj ljepoti, u izrazu jednog umjetnika koji je i pjesnik i slikar i fotograf, naprosto zaljubljen u bokeljska svitanja. Posložena u pet cjelina pomno odabranih naziva crta sliku naslova Bdijenja u Boki. Budi to prizvuk nespavanja, brige i nemira u Zaljevu mira i svjetlosti, u tišini neba, uz molitvu majci, u osami..., na izvoru kreće procesija. A procesija je uvijek brižljivo umotana pasija, put umiranja i rađanja. Strah nestajanja. Odraz ništavila. I radost rođenja. Zato je odmah na početku prvi stih kao prva stuba pitanja koja se u ovom pjesničkom ciklusu nižu:

Bdijenja uBoki

Plače li to nebo... nagriženo slutnjama...Umiru li to zvonari... Je li to Mjesec sam iznad mora... brodice bez ribara...˗ uvlači nas pjesnik u u zlokobnu tišinu Zaljeva, mrtvilo, plač s vapajem:

Je li vrijeme – da se mre...
Al'... kako da mrem,
kad u meni –
još sjećanja svetaca žive...

Ovo je početak i kraj. Pitanje i odgovor. Iako će nas uzbibati stihom i slikom, riječju i slovom vrludajući bokeljskim Bokaulicama, zaboravljenim oltarima i nagrđenim kipovima. Što to pjesnik vidi koračajući Bokom i što mu otkriva svjetlost njezina opstanka dok zaziva moćno ime Matere koju stoljećima zazivlju Bokelji u svim (ne)vremenima. Moli on nova svitanja nad ušutjelom Bokom. Tako je Zetić osjeća. Tako ćuti zaboravljene crkvice, opustjela grobišta, preživjele rozete, kamene svjedoke koji odolijevaju svim ratovima, odlascima, suzama, rastancima...

Ne vidi on Boku raspjevanu i okupanu suncem u ritmu elitnih turističkih oaza, kako je predstavljaju loše obrazovani vodiči koji na svjetskim jezicima trgaju i jeftino prodaju njezine halje. Čija su to svetišta, pita se pjesnik-prolaznik, drevni šarm opatije svetoga Jurja izgubljen je u nemuštim prijevodima, općinskim pamfletima, ponovljenim lažima. A Dražen Zetić, koliko mi je poznato, nije Bokelj. I utoliko ova njegova slika još više boli. Jer ako se mi domaći i zavaravamo, tješimo, opravdavamo, ne čini to putnik pjesnik. Ne vara. Ne kalkulira. Ne važe. On bilježi treptaje svoje duše pred slikama izvanredne ljepote koja ga je ostavila bez daha. Ubila ga je svojom tišinom. Našom šutnjom. No tišine su najglasnije. U njima jedino progovaraju sveci. A na izvoru sv. Dujma miriše smilje. Glas svetaca.

U snu školjki naslov je druge cjeline Bdijenja. Školjke su riznice sjećanja. Okviri slavnog bokeškog brodovlja, mrlje Gospaod suza na jedrima kao potpisi slavnih pomorskih kapetana i onih BokaKrista je on susretao na svakom koraku Zaljeva. Slično kao i ja susreli smo ga, svatko u svoje vrijeme u maloj crkvici sv. Petra u Bijeloj. Susreo ga je u crkvi sv. Antuna u Lepetanima. I u svih 17 peraških crkava. Vidio ga je na peraškim otocima. No ne zvuči sretan. Boka je u procesiji sjećanja, osamljenih svjetala u nijemim sjećanjima izgubljene tišine utihnula. I to je ono s čim se pjesnik ne miri i zato nam daruje ovaj splet umjetničkog vapaja. Boka gubi dušu. Nestaje u mondenskim marinama. Crveni se u kaskadama na obroncima brda iza otoka Gospe od Škrpjela.vremena koje Zetić prepoznaje u sumračjima, opija ga miris cedrova i morske dubine gdje školjke čuvaju utisnuta imena izgubljenih pomorskih duša. Opet ga boli zaborav. Gdje spavaju priče slavne bokeljske prošlosti? Pritišja nisu zatišja. To je utihnut glas, stišan, zatomljen, prigušen. No čujan. Dico, đeco, na vitru črjenih gorja slavnog Mediterana, ne umire tek tako Dama. Živi Boka sa svojim sjećanjima i nitko ne može izbrisati zapisani trag kojeg brižljivo čuva more i školjka u njemu. Dozivlja Zetić uspavane čuvare, šalje glas preko Lovćena do Drača. Razbuđuje. Dok sve mre, mru pradjedovske duše..., okamenjena lica svetaca...i glog i bistjerna i vjedra. Boka mre, strese se pjesnik. I mene prođe iskonski strah nestajanja. No smrti nema. Ni zaborava nema, ma koliko šutjeli. Ma koliko prekrajali bokeljska brda i slagali kockice mondenskih terasa. Boka živi. Šutke. Začeo se mjesec iznad Boke. Zasanjan. – kaže pjesnik i zna da je svaki trenutak njezina života zabilježen u crvenoj lopti. Okrvavljen nečijom boli... bezdušjem... svjedoči! Tu ljubljahu negdar staremajke svoju đecu... sinove mornare!

Osamljena svjetla središnje je poglavlje Bdijenja satkano od svetaca, blaženika i mučenika Boke. Koliko svjetla toliko boli. Koliko muke toliko ljubavi. Lebde nad Bokom njezini čuvari, sveci i blaženici. Blažena Ozana, sv. Leopold, blaženi Gracija, Božja službenica Ana Marija Marović. I sv. Tripun. No ne dopušta Zetić zaborav mučenika pa nam duša onijemi od slike koju te '44. naslikaše: ispred kuće, na koljenima..., ubiše don Đuru Perušinu.

Nijema sjećanja sugeriraju nam opet opustjelu tišinu, no sad utkanu u duboku povijest, iščitanu, možda Bokazaboravljenu, često propitivanu, pa nas Zetić uranja u Ljetopis popa Dukljanina i stavlja pred nas pažljivo utkane toponime obgrljene jezicima prostora o kojemu piše. Susreću se hrvatski, albanski i crnogorski i zajedno zbore!

I dolazimo do posljednjeg dijela zbirke nazvanog Izgubljene tišine, zapisi o Boki, bilješke s putovanja koje nisu stale u škrti stih. I Krist bez ruke. Ili Boka bez duše?

No Krista je on susretao na svakom koraku Zaljeva. Slično kao i ja susreli smo ga, svatko u svoje vrijeme u maloj crkvici sv. Petra u Bijeloj. Susreo ga je u crkvi sv. Antuna u Lepetanima. I u svih 17 peraških crkava. Vidio ga je na peraškim otocima. No ne zvuči sretan. Boka je u procesiji sjećanja, osamljenih svjetala u nijemim sjećanjima izgubljene tišine utihnula. I to je ono s čim se pjesnik ne miri i zato nam daruje ovaj splet umjetničkog vapaja. Boka gubi dušu. Nestaje u mondenskim marinama. Crveni se u kaskadama na obroncima brda iza otoka Gospe od Škrpjela. Ušutkana. No nakon ove zbirke, unatoč Zetićevom olovnom osjećaju, ostaje optimizam da ćemo upravo potaknuti njegovim bokeljskim bdijenjima svi zajedno probuditi sjećanja na staru Damu i očistiti prašinu s njezinih bisera, pokazati je u cjelovitoj ljepoti naše baštine ponosni na one koji su bili i na one koji danas bdiju nad njom.
Zetićevski rečeno: Ištem uncu bezvremlja, da izbavim Oce iz noćiju bezdana!

Vanda Babić

Pon, 18-01-2021, 20:31:33

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.