Poezija Stjepana Šuleka

Što je sve antologija (ánthos – cvijet + lógos – riječ)? Je li ikada itko stvarajući poetsku antologiju uzeo u izbor autore pa ih poredao, ne po načelu kako bi trebao izgledati Treći hrvatski predsjednik, lijep, šarmantan, bogat, ili pak Predsjednik za bolju Hrvatsku, veliki poduzetnik... (ovo su još blaže forme), već po kriteriju pasije: žudnje, čežnje, zanosa, tuge, samoće, razočaranja, uzaludnosti, muke, patnje, stradanja – onih „žednih korijena"!

Da je to napravljeno, izuzimajući, temom blisku, zlata vrijednu knjigu akademika Nikole Benčića Književnost Gradišćanskih Hrvata od 1921. do danas, tada bi antologija hrvatskog rasuća (na ovom izrazu imamo zahvaliti Đuri Vidmaroviću) dobila svoje mjesto u hrvatskoj književnosti, a u njoj bi svakako našao svoj udio, odmorište od predugog putovanja, i Stjepan Šulek sa svojim pjesmama iz zbirke Žedni korijeni (Zagreb, 2007.):

Izvori preko Gore pozvali me natrag
A korijeni ispod njih žedni
Jedino blagi dodir majke zemlje
Drži san vječne mladosti
I gubi pojam o vremenu

Ovi stihovi, zapravo pjesma Žedni korijeni, po kojoj je naslovljena cjelina zbirke, daju naslutiti samo jedno: znate što gospodo, kad je u pitanju taj hrvatski ahasver, koji pođe tražiti kadulju, ali se uvijek vrati svojoj matici, mi se uopće nismo razumjeli! Pouzdano je, nitko, pa ni on ne pristaje dati arkadijsku Hrvatsku, Hrvatsku mati, Hrvatsku ljubovcu, Hrvatsku na sisi, za manje od onog što je uvijek bilo u njegovim snovima. Za takvo što valja se pozvati na tog autentičnog svjedoka čiju kroničnu pasiju čitatelj prepoznaje kao akutnu ironiju vremena – naprosto – vrijeme se narugalo. A ono uvijek traži i nađe svoje kritičare.

Trag disonantnih godina

Treba čitati ovog umilnog i suptilnog lirika pa osjetiti toplotu krvi kojom kolaju žive antolitske poetske vizure – sve sami cvjetovi u kamenu otisnuti, da bi ostali vječnost. Jedna osobitost lako dominira ovom knjigom: iako je napisana u jednom bloku, autor se služi datacijom i izvorima da bi se oslonio na najmanje dva životna poglavlja – ono rano bečko, emigrantsko (1958.), iz kojeg donosi pjesme objavljene u Glasu, časopisu gradišćanskih Hrvata, i pretiskane u već spomenutoj knjizi Benčićevoj, te kasne treće dobi, kad unosi pjesme nastale oko 2006.

KoferStjepan Šulek sa svojim koferom („tako je siromašan da sliči bogcu" – Emigrant) prijateljevao je pola stoljeća noseći u njemu uspomene na glagoljicu, bosančicu, latinicu, kajkavštinu i čakavštinu, kičmu povijesnog hrvatskog identiteta. Teško je slomiti riječ, mnogo lakše čovjeka.Tih pedesetak disonantnih godina ostavilo je traga na Šulekovom rukopisu. Dade se to lijepo razabrati ponajprije u kompozicijskom postupku. Dok je u onom tamo dalekom Beču vrijeme zaustavljeno, i poezija miruje nepatvoreno snažna kao odraz strogosti razdoblja, danas već žuri obaviti što više, čak i ono još „neizgovoreno, nenapisano, neostvareno, ne da mu spavati", motivira ga na stihotvorstvo (Na što mislim?).

Stoga, poput njegovog koračaja, i njegov ispis je kraći i mekši, popuštanje je u dosluhu s vremenom. Zato bježi u prostiju i kraću kompozicijsku formu, omekšavajući je rimom. Ipak, čak i u ovoj fazi, ima pjesama neuvezanih u rimu koje ponovo bivaju izvorištem onog poetskog nadahnuća što ga čine pjesnikom njegovih početaka, svjesnim, nesputanim i stilski opečaćenim (Otpuhnulo je vrijeme). To je dokaz da ovakav sraz ne dolazi samo s energetskog izvora, on je posljedica ponajviše duboke potištenosti, boli za onim nerazumljivim u privrženosti za koju više nitko ne pita, koja više nikomu nije bitna, a on sâm ne zna kud bi s njom, komu da pokloni vreću odanosti ako ne, uvijek sigurnima, svojim bližnjima (Naša ljubav, U zagrljaju).

Svaka zakonom i državnim granicama priznata zemlja ima svoje lice (teritorijalnost) i naličje (uređenost). Teritorijalnost podrazumijeva apstraktni prostor koji uživa svoju maslinu, svoj kamen, svoje more, svoje vinograde, brijege i planine, plodne ravnice, pa čak i pripadajući mu dio neba, dakle sve ono što registriraju naše osjetilne funkcije i pospreme naše memorije. Ako pak sva ta silna proosjetilnost dospije u krive ruke, suvremenim jezikom, ruke pragmatika, politikanata, sve postaje roba, bolje rečeno potencijalna sociobomba s golemim posljedicama po čovjeka i zajednicu.

Iz velikih boli velika umjetnost

Uređenost, koja uključuje ustavotvornost kao temeljno zakonodavno načelo etatizma, tada više nije ni bitna. Takve pojave kod pjesnika inače, a poglavito onih koji su, u jednom času, milom ili silom, cijeli svoj entitet i narodni identitet ponijeli sa sobom u jednom koferu i prenijeli ga u tuđinu, najčešće rezultiraju napredovanjem književnog egzistencijalizma, dekadanse, najdubljeg pesimizma, nevjerovanja u životne snage čovjeka i pomanjkanja perspektive. Njegova spoznaja bespomoćnosti dubine je modrog jezera i maskirane mu smrti (Maske):

Maska za maskom trajno me prati
I vuče na pozlaćeni put
Tek pred ponorom
Uvijek iznova prepoznajem isti prizor:
Tu bi trebao pasti

Ali Netko Velik u meni i pored mene
Uvijek me povuče natrag u život
Po trnju
U jauku.

Stjepan Šulek sa svojim koferom („tako je siromašan da sliči bogcu" – Emigrant) prijateljevao je pola stoljeća noseći u njemu uspomene na glagoljicu, bosančicu, latinicu, kajkavštinu i čakavštinu, kičmu povijesnog hrvatskog identiteta. Teško je slomiti riječ, mnogo lakše čovjeka.

„Nikome nije u interesu imati ljude s čvrstim gledištima, pogotovo kada se bore za neke starinske materijalno neopipljive stvari... Nestat ćemo tako da je sve izgledalo da je u redu", riječi su Franje Pajrića, entuzijasta jerbinstva i člana Hrvatske državne samouprave u Mađarskoj. Otud i Šulekova rezigniranost, blagost pogleda u očima, ukročeni smješak koji ne sluti radost slobode, kao ni te davne 1957. (Ostao je plač, gorka suza / Oh, teška suza za izgubljenom Domovinom – Emigrant).

Baš zato treba se vratiti, po treći put tiskanim, za povjesnike književnosti naročito bitnim, pjesmama-cvjetovima njegove bečke faze. Proučavanje ove književnosti može dovesti do boljitaka u izricanju konačne ocjene o novijoj hrvatskoj povijesti sve do Domovinskog rata. Po tko zna koji put ponavlja se istina kako se samo iz velike boli rađa velika umjetnost.

Igor Šipić