Pravopisni "čizburger"
Je li Igor Zidić istjerao Vuka Karadžića?

 

Nisam od onih koji smatraju da Matica hrvatska nije trebala ili smjela izdati novi Hrvatski pravopis. Matica, kao i svaki drugi izdavač, može izdavati bilo koju knjigu pa tako i pravopis. Drugo je pitanje je li to izdanje autorsko djelo određenih pravopisaca, ili je, kako je stvoren privid, novi pravopis i djelo jedne, barem u prošlosti, ugledne nacionalne ustanove. Ovo drugo Hrvatski pravopis Matice hrvatske nipošto nije, nego je djelo određenih jezikoslovaca, naklonjenih, kako se tvrdi, tradiciji pravopisanja inauguriranoj Novosadskim dogovorom i pravopisom „dviju matica“ iz 1960. Matica hrvatska se, poznato je, kao hrvatska nacionalna kulturna ustanova, toga pravopisa odrekla Deklaracijom iz 1967. Vjerojatno je stoga i Dalibor Brozović ovih dana tvrdio da se Matica hrvatska vratila novosadskom pravopisu.

Igor Zidić je odgovorio da protiv novoga pravopisa vrište pobornici hrvatskosrpskoga jezika u Hrvatskoj, što možda može biti točno ako se uzme vrijeme prije Deklaracije. Zidić je međutim ovaj put diskusiju ipak sam otvorio na prvom predstavljanju svoga pravopisa. Ustvrdio je naime da su njegovi pravopisci i njegov povjerenik za hrvatski jezik (nekadašnji partijski sekretar jezikoslovaca u Zagrebu) odbacili rastavljeno pisanje „ne ću“, što je današnji propis u školskom pravopisu (Babić, Ham, Moguš), nakon što su utvrdili da je to srbizam, jer da je tako pisao Vuk Karadžić. Umjesto da je zaskočio svoje oponente Zidić je i ovom izjavom pokazao da ni on, ni njegov povjerenik-sekretar, ni njegovi pravopisci ne poznaju hrvatsku jezikoslovnu tradiciju i da im jezična povijest počinje upravo s tim istim Karadžićem.

U protivnom, on bi zacijelo znao da je Karadžić počeo skupnjati narodne pjesme nakon što je čitao Razgovor ugodni fra Andrije Kačića Miošića, počeo sastavljati Srpski rječnik nakon što je u ruke dobio hrvatske rječnike Mikalje, Della Belle, Belostenca, Stullija, itd. Pa stoga nije nikakvo čudo da je Karadžić preuzimao uglavnom hrvatske riječi, njegova stvarna „inovacija“ u Srpskom rječniku (1818) bili su tek mnogobrojni turcizmi. Tako ćemo kod njega naći svu silu danas uobičajenih hrvatskih riječi, ne samo (ponekad) rastavljeno pisanje ne ću, koje se u srpskome jeziku ne koriste. Čitatelja ovim ne želim zamarati pa navodim samo jedan primjer. Karadžić je recimo zabilježio pridjev „stožerni“, te imenice „stožer“ i „bojnik“ prema Stulliju (1806) i Della Belli (1728), pojmovlje koje nalazimo, Skok bi rekao kao neologizam, u terminologiji hrvatskoga domobranstva u monarhiji, ali nikada kod srpske vojske (generalštab, major i sl.). Danas zbog toga tražiti izbacivanje ovih izraza iz hrvatske vojne terminologije značilo bi priznati da je te riječi Vuk Karadžić prvi uveo a Hrvati slijepo slijedili. Upravo to – i ne htijući, vjerujem – čini Igor Zidić. Navodni srbizmi su od starine uobičajne riječi u hrvatskome jeziku, ne u srpskome. Stoga on svojom upadicom o navodnom srbizmu “ne ću” nije zaskočio svoje oponente nego sam sebe i očitovao neznanje svojih pravopisaca.

K tomu, pitanje pisanja ne ću ili neću uopće nije pitanje razlikovnosti srpskoga i hrvatskoga jezika, nego je to pitanje rastavljenog ili sastavljenog pisanja negacija, enklitika i sl. Hrvatski jezik ipak i u tradiciji i danas više naginje rastavljenom pisanju (ne ću, biti ću), srpski opet, kao i novosadski pravopis, sastavljenom (neću, biću). Pitanje je dakle hoćemo li u pravopisu ujednačiti to pisanje i smanjiti broj iznimaka, a ne hoćemo li se otkloniti od srpskoga jezika. Još uvijek naime imamo u pravopisu previše pravila, a to zbog toga jer imamo previše iznimki koje valja pojedinačno naučiti.

Na koncu, što smo dobili novim pravopisom? Ne posebno nova a još manje originalna pravopisna pravila. Zapravo, nastala je jedna mješavina pravopisnih pravila iz “novosadske” tradicije Anić-Silićeva pravopisa i školskoga pravopisa (Babić, Ham, Moguš). Ta mješavina je jedina novina novoga pravopisa. Tako smo dobili jednu vrstu pravopisnoga – horribile dictu – “čizburgera”, dakle, doslovice razumljeno, američku poslasticu na hrvatski način, tj. s iskvarenim (pravo)pisanjem.

I dok se javnost spori o novom tiskanom pravopisu, skrivečki je uveden na mnogim mjestima onaj najnoviji, elektronički. “Novi liber” je prije nekoliko dana ponudio online korištenje i plaćanje svim redakcijama i pojedincima njihov rječnik i pravopis (Anić-Silić-Goldstein). Nema sumnje da će se pretplatiti mnoge redakcije i škole, pa će pravopisni „čizburger“ u Hrvatskoj još dugo potrajati. U Njemačkoj se pak time meritorno bavi na državni trošak Institut za njemački jezik, odnosno kompetentna redakcija Dudena. Slično bi – barem prospektivno – valjalo očekivati i od Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu budući da o njemu skrbi hrvatska država i koji zapošljava više ljudi nego Dudenova redakcija u Njemačkoj. Dakle, umjesto zakona o hrvatskome jeziku, valjalo bi pronaći kompetentnu redakciju za hrvatski jezik i pravopis i poslati je u taj Institut, ako je tamo još nema, da besplatno ponudi, smjesta telefonski od 9 do 14 sati dnevno, a za godinu dana školama i pojedincima i online rješenja za sva sporna pitanja hrvatskoga rječnika i pravopisa. Sve drugo – uključujući i ovo moje razglabanje o matičinu pravopisu – je samo gubljenje vremena. A vremena je, kada je o hrvatskome jeziku, jezikoslovlju, pravopisu i gramatici riječ, doista veoma mnogo izgubljeno.

Zvonko Pandžić

{mxc} 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.