Prenosimo članak iz Večernjeg lista u kojem je iznesena argumentacija s kojom je Igor Zidić, predsjednik Matice hrvatske, odbacio kritike upućene na račun Matičininog novog pravopisa. Iz Jutarnjeg lista prenosimo razgovor s  Krešimirom Mićanovićem, jednim od autora Matičinog pravopisa. Napokon, donosimo i jedan zanimljivi komentar čitatelja portala Jutarnjeg lista o političkim aspektima odluka o jezičnim pitanjim.

Igor Zidić: Vrište pobornici hrvatskosrpskog

Kao što se i očekivalo, ni tjedan dana nakon što je predstavljen javnosti, novi pravopis Matice hrvatske izazvao je polemiku, a očekivati je da će ona biti sve žešća.

Pitanja o kojima se raspravlja više su politička nego jezična, što je potvrdila i tribina o hrvatskom jeziku koju je organiziralo Hrvatsko kulturno vijeće. Na njoj su jezikoslovci Stjepan Babić i Dalibor Brozović Maticu hrvatsku prozvali zbog destruktivnosti, odnosno miniranja rada Vijeća za normu standardnoga hrvatskog jezika i ponovnog uvođenja tzv. Novosadskog pravopisa koji je Matica hrvatska odbila 1967. godine.

Izazovno zalijetanje

Zalijetanje pojedinih stručnjaka natjerat će me da kažem koji su od njih potpisivali i zalagali se baš za Novosadski pravopis. Neke očito treba podsjetiti da su pisali elaborate i elaborate o potrebi jednog jedinstvenog jezika hrvatskosrpskog, a sad su u nekoj novoj fazi. Oni su pisali svoje pravopise, popravljali ih, dorađivali i dopisivali komentira Igor Zidić, predsjednik Matice hrvatske, izdavača novog pravopisa.

Dodaje također da su autori udžbenika mladi stručnjaci koji ne pate od iluzije da su savršeni. Dopuštaju primjedbe i spremni su, ako se pokaže potrebnim, u svom pravopisu ponešto popraviti.

Da kod nas nema intencije vraćanja Novosadskog pravopisa, jasno je svakome dobronamjernom. Uostalom, nismo mi izazvali raspravu oko "neću", nego baš oni koji su na kraju izabrali Vuka Karadžića, odnosno "ne ću" ljuti se Zidić.

Ističe kako i on osobno, ali i lingvisti drže da to nije toliko važno "kao što neki zajapureno tvrde". Ni on nije, kaže, presretan nekim rješenjima, ali svjestan je toga da nema pravo i ne može zapovijedati stručnjacima.

Neće fonetski

Ne sviđa mu se, objašnjava, što se pridjevi izvedeni iz stranih imena pišu fonetski, što može stvoriti zabunu i nejasnoću u pojedinim slučajevima. Ipak, da bi pravopis izašao, ne moraju se s njim svi slagati, pa tako ni s ovim Matičinim zaključuje Zidić.

Irena Kustura
Večernji list

Mićanović: "Brjegovi i grješka iznimka, ne pravilo"

Novi hrvatski pravopis Matice hrvatske, koji je i prije izlaska iz tiska izazvao velik interes hrvatske javnosti, sutra će i službeno biti promoviran u Zagrebu, a o knjizi će prvi put govoriti i njezini autori. Pravopis je djelo jezikoslovaca mlađe generacije Lade Badurine, Ivana Markovića i Krešimira Mićanovića. Mićanović je docent na Katedri za hrvatski standardni jezik zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, a samo za čitatelje Jutarnjeg lista pristao je argumentirati neka od rješenja.

Iako je Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika kao jedino ispravno propisalo ne ću, vaš pravopis propisuje da se neću piše isključivo zajedno, a vratili ste i zadatke, pogrešku i strelicu.

U procjeni tih triju problema vodili smo računa i o hrvatskoj pravopisnoj tradiciji, ali i o suvremenoj jezičnoj praksi, koja je pokazala da u posljednjih 10-ak godina, koliko je prošlo od objave Babić-Finka-Moguševa pravopisa u kojem se nalaze dvostrukosti, nijedno od novih rješenja koje je on uveo nije zaživjelo u hrvatskim medijima. Hrvatska pisana praksa pokazuje da golema većina i dalje piše sastavljeno neću, gotovo svi pišu zadaci, podaci kao i uvreda, opreka, bregovi. Koliko je meni poznato i primjerice Glas koncila piše grešnik, grešno, pogreška.

Kada se donosila odluka o rastavljenom pisanju neću, predsjednik Vijeća, akademik Radoslav Katičić, rekao je da je to hrvatska tradicija.

Mi smo itekako vodili računa o hrvatskoj pravopisnoj tradiciji, a u njoj se mogu naći argumenti i za jedno i za drugo rješenje. Oni koji se zalažu za rastavljeno pisanje neću, pozivaju se na Ivana Broza i njegov Hrvatski pravopis.

No kada se govori o tome treba li pisati uvreda ili uvrjeda, bregovi ili brjegovi, na tog istog Ivana Broza više se ne pozivaju. To samo pokazuje da s tradicijom treba biti jako oprezan.

Ne treba izgubiti iz vida ni to da Vijeće, kada je donosilo odluku ili preporuku o ovim pitanjima, nijednu od tih odluka (preporuka) nije donijelo jednoglasno, nego preglasavanjem, što znači da je dio uglednih hrvatskih jezikoslovaca bio protiv takva rješenja. Ne vidim na koji način odluke (preporuke) Vijeća, koje je savjetodavno tijelo, mogu biti obvezujuće.

U Vijeću tvrde da je u skladu s tradicijom pisanje kratkoga jata iza pokrivenog r. Osobno ste istraživali starije pravopise, do kojih ste zaključaka došli?

Hrvatski pravopis Ivana Broza iz 1892., zatim Boranićev, pa Ciprin i Klaićev Hrvatski pravopis iz 1944. propisivali su brežuljak, bregovi i uvreda. Tako je propisivao i zabranjeni Hrvatski pravopis Babića, Finke i Moguša iz 1971. Dakle, pisanje je iza pokrivenog r, što pokazuje hrvatska pravopisna tradicija, bilo je na razini iznimke. Može se reći da se je iza pokrivenog r pisalo prije svega u izvedenicama od riječi grijeh te u još nekim riječima, ali takve su riječi uvijek bile tretirane kao iznimke od općeg pravila. U Hrvatskome školskom pravopisu iz 2005. propisano je upravo obrnuto.

Prema vašem pravopisu, riječi papa i predsjednik pišu se malim slovom i kada ne stoje uz ime poglavara, što je novo rješenje.

Za to smo se odlučili u duhu opće demokratizacije. Ako se načelno imenice koje znače zanimanje, dužnost, položaj i sl. pišu malim slovom, primjerice premijer, ministar i guverner, nema razloga da se tako ne pišu i predsjednik i papa. Jedino smo propisali da se Sveti Otac piše velikim početnim slovom, neovisno o tome misli li se na konkretnog papu ili ne.

Nakon tolikog broja pravopisa zašto ste odlučili napisati još jedan?

Iz jednostavnog razloga što smo primijetili da u postojeći pravopisni priručnici ne nude odgovore na mnoge pravopisne dvojbe. To može posvjedočiti svaki lektor u hrvatskim novinama. Dakle, u Matičinu su pravopisu temeljito “pretresena” pravopisna pravila i potkrijepljena primjerima iz suvremene jezične prakse te novi pravopisni problemi opisani i propisani: najopširnije dosad opisana su pravila za pisanje interpunkcijskih i pravopisnih pravila, temeljito su razrađena i aktualnim podacima oprimjerena pravila o sastavljenome i nesastavljenome pisanju, razriješeno je pisanje velikoga i maloga početnoga slova u nizu primjera. Pravopisu su dodani i popis država svijeta i njihovih glavnih gradova, tablice mjernih jedinica, obrasci poslovnog pisma, molbe, žalbe itd. Od primjera suvremene jezične prakse mogu spomenuti: fitness-centar, disk-kočnice, džin-tonik, alustolarija, Europska Unija, pretpristupni fondovi, porno zvijezda, Veličanstveni Ćelavac (Pierluigi Collina) itd.

Očito je da među jezikoslovcima još dugo neće biti konsenzusa o nekim pavopisnim pitanjima. Nastavnik ste na fakultetu, kako se to odražava na učenike i studente i stanje njihove jezične pismenosti?

Jezična pismenost Hrvata i inače je na vrlo niskoj razini. Činjenica je naime da se najveći broj ljudi ogrešuje o niz pravopisnih pravila koja su ista već stotinjak godina. I u medijima često možemo naći ocjenjen, umjesto ocijenjen, pjesak umjesto pijesak i sl. U takvoj situaciji pravopisni prijepori nikako nisu dobrodošli. Oni ne pomažu hrvatskoj jezičnoj kulturi, a onoga koji govori i piše hrvatskim standardnim jezikom sigurno su istraumatizirali.

No, kako da se prema toj situaciji postave roditelji učenika? Koji pravopis trebaju kupiti svome djetetu?

Pravopis je pisan u uvjerenju da možemo napisati priručnik koji će biti od velike pomoći u svladavanju brojnih pravopisnih teškoća. Vjerujemo da će to prepoznati i hrvatska javnost te da se u razrješavanju pitanja o tome kako trebaju pisati djeca u školama ne može zaobići Matica hrvatska i njezin pravopis.

Miješa li se politika previše u pravopisna pitanja?

Pravopis bi  ponajprije trebao biti “tehničko”  jezikoslovno pitanje, a pravopisni priručnik samo pomagalo onima koji pišu hrvatskim standardnim jezikom. Dakle, pravopis treba rasteretiti ideološkoga i političkoga naboja. Također pravopis treba svesti na pravu mjeru: to znači da je on tek mali, a ne najvažniji dio jezične kulture. 

Hoćete li tražiti da i vaš pravopis dobije preporuku za korištenje u školama?

O tome odlučuje izdavač. Nama je najvažnije to što će naš pravopis možda već u petak biti na tržištu pa će zainteresirani moći vidjeti što smo napravili.

Ivana Kalogjera-Brkić
Jutarnji list

Komentar čitatelja Jutarnjeg lista

Rasprava između potrebe stvaranja što snažnije zasebnosti s jedne i održavanja bliskosti sa srpskim jezikom s druge strane ne vodi se uz jasnu definiciju ciljeva. Naprotiv ni jedna ni druga strana se ne usuđuju istaknuti političke aspekte jezične borbe. Obje strane se pozivaju na struku. Za svaku stranu su u polemikama samo argumenti one druge strane politički obojeni. Svi se pozivaju na struku, na lingvistiku i lingvističare, na povijesne i suvremene gramatike, pravopise i riječnike.

U prvoj polovici devedesetih je grupa koja se zalaže za posebnosti hrvatskog jezika postigla laganu političku prevlast, pa su se u medijima pojavili neki, za vrijeme Jugoslavije neuporabljivani izrazi, a uz to se i same rečeničke sklopove nastojalo slagati na način svojstven baš hrvatskom jeziku. Međutim pomirba je i ovdje odigrala značajnu ulogu. Prijelaz časnika JNA, učvršćivanje položaja državnih dužnosnika poteklih iz komunističkog miljea, osnaživanje mnogih bivših komunističkih direktora njihovim pretvaranjem u vlasnike tvrki na čijem su se čelu zatekli, te na kraju ali ne manje važno, vraćanje samopouzdanja novinarima, reporterima i drugim različitim osobama koje su se za vrijeme komunizma nalazile u medijima i uz medije, stvorilo je grupu dovoljno snažnu za zaustavljanje smjera jezičnog procesa. Dapače proces se krajem devedesetih, a poglavito s početkom novog stoljeća počeo vraćati unazad.

U stvari najveća pogriješka boraca za posebnost hrvatskog jezika je i bila u određenom prikrivanju želje za posebnošću pod plašt uvođenja reda u jezik, dakle prihvaćanje argumenata jezičnih unitarista. Trebalo je onda, a možda nije kasno ni danas jasno kazati kako je posebnost hrvatskog jezika bitna za održavanje hrvatske ideje, jednako kao što je nezavisnost nužna za održanje hrvatske realnosti. Jezik je za vrijeme protuhrvatskih režima bio jedno od najzačajnijih sredstava prepoznavanja političkih istomišljenika i oslonac borbe za hrvatsku neovisnost. Hrvatski jezik je bitan čimbenik dugoročne hrvatske opstojnosti. Jezične rasprave bi se trebale voditi imajući cijelo vrijeme pred sobom prethodnu rečenicu. U tom slučaju reverzibilnih jezičnih procesa ne bi bilo. A svaki doprinos jezičnoj raspravi, bez obzira s koje strane dolazio, mogao bi se korisno uporabiti u cilju daljnjeg jačanja čvrstoče definicije posebnosti hrvatskog jezika..

{mxc}