Zanimanje: lektor hrvatskoga jezika

Nacrt prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku, trenutačno u javnoj raspravi, svoj je 10. članak posvetio lektorima i lektorskim uslugama.

Budući da su sva državna i javna tijela – tijela državne vlasti, tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koje imaju javne ovlasti, odnosno sva javnopravna tijela u Hrvatskoj – prema tomu zakonskomu prijedlogu dužna osigurati jezično uređenje svojih akata, službenih publikacija, izvješća i drugih dokumenata (1. stavak), predviđa se zapošljavanje lektora u tijelima državne vlasti i državne uprave, a drugim javnopravnim tijelima dopušta se odabir vanjske lektorske usluge (2. stavak).

Lektori u tijelima državne vlasti i državne uprave obvezni su sustavno izvješćivati Institut za hrvatski jezik i Vijeće za hrvatski jezik o terminološkim nedoumicama i leksičkim prazninama u hrvatskom jeziku koje se odnose na nove pojmove iz njihova djelokruga (4. stavak), a kako bi se osigurala terminološka usklađenost Narodnih novina i hrvatske inačice Službenoga lista Europske unije, dužni su izvješćivati službu u ministarstvu nadležnom za vanjske i europske poslove (5. stavak).

Položaj na tržištu rada

Lektori hrvatskoga jezika ugodno su iznenađeni ulogom koja im je pridana Zakonom o hrvatskom jeziku, no žale se i upozoravaju na svoj položaj na tržištu rada, nadajući se da bi se to sad moglo ispraviti.

Razredba u Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti 2007.  – NKD 2007., lektorske je usluge, naime, smjestila u razred „82.19 – Fotokopiranje, priprema dokumenata i ostale specijalizirane uredske pomoćne djelatnosti“. Taj razred, kako je navedeno, uključuje pripremu dokumenata, uređivanje dokumenata i ispravljanje (korektura), tipkanje i obradu teksta, tajničke pomoćne usluge, prijepis dokumenata, fotokopiranje, umnožavanje i sl., a lektura teksta u njem se i ne spominje. Možemo se složiti kako je takvo razvrstavanje zbunjujuće za tražitelja usluge, ponižavajuće za lektorsku struku, a objektivno svakako nelogično znamo li da bi posao lektora trebale obavljati osobe s visokom stručnom spremom.

Odluka o utvrđivanju Popisa pojedinačnih zanimanja prema Nacionalnoj klasifikaciji zanimanja NKZ 10 (2023.) lektore hrvatskoga jezika smjestila je pak u skupinu „2643 – Prevoditelji/prevoditeljice, tumači/tumačiteljice i drugi jezikoslovci/druge jezikoslovke“; zanimanje „2643008 – Lektor/lektorica hrvatskog jezika“.

Vrijedeće su i jedna i druga klasifikacija, dakle i ta o djelatnosti prema kojoj je lektorski posao na razini uredskih pomoćnih djelatnosti i ta o zanimanju prema kojoj se lektorima ipak priznaje stručnost, no želi li lektor otvoriti svoju tvrtku ili obrt, prema trenutačno vrijedećoj razredbi, prilikom registracije navest će djelatnost u skladu s NKD-om, u kojoj se uopće ne spominje njegovo zanimanje i iz koje ne će biti vidljivo ono čime se zapravo bavi.

Danas (13. kolovoza) završava Savjetovanje o prijedlogu odluke o Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti 2025. – NKD 2025. Lektura kao zasebna djelatnost u tom se prijedlogu ne spominje i trenutačno nije jasno u koje će djelatnosti biti uvrštena.

Nejasni opisi i propisi

Osim navedene nelogičnosti, tu je još mnogo nejasnoća u svezi s lektorima i lektorskim uslugama. „Divlje“ zanimanje, reći će pojedini lektori, jer zapravo nikad nije do kraja – jednoznačno i jednako za sve obvezujuće – određeno ni tko se sve tim poslom može baviti ni što taj posao točno uključuje ni kojih bi se normativnih priručnika trebao pridržavati u svojem radu.

Kad je riječ o tome tko bi se tim poslom trebao baviti, jedni kao lektore priznaju samo kroatiste (prof. hrvatskoga jezika, filozofski fakultet), drugi s njima izjednačuju kroatologe (nastavnički smjer, Fakultet hrvatskih studija), neki uključuju i druge srodne studije, a postoje i oni kojima uopće nije važno kakav je tko studij završio nego ih zanima znaju li te osobe raditi posao koji im se povjerava i koliko u njem imaju iskustva.

Upitate li lektore što obuhvaća njihov posao, tu tek nastaju problemi jer će vam jedni reći da se strogo pridržavaju jezičnoga uređenja teksta (pravopisnoga, gramatičkoga…), drugi kažu da autorima pomažu i oko stilskoga uređivanja teksta, a savjestan lektor reći će vam da je nemoguće pobjeći od provjeravanja iznesenih činjenica, što izlazi iz djelokruga lekture, no prešutno se podrazumijeva da će lektor i na to pripaziti i upozoriti autora (urednika) ili sam ispraviti pogrješke.

Kako su lektori uglavnom „opće prakse“ (nisu usmjereni na jedno područje i jednu vrstu tekstova), od njih se očekuje široko znanje i poznavanje svih vrsta tekstova i polja djelovanja, a svako od njih, zapravo, ima poseban rječnik. Da biste mogli razumjeti i ispraviti određeni tekst, primjerice iz područja športa, književnosti, fizike, kemije, informatike…, morate nešto znati o tom području, a ono što ne znate, morate istražiti, negdje pročitati. Lektori se žale da katkad moraju pročitati čitav znanstveni rad iz određenoga područja kako bi mogli razumjeti nejasan dio teksta koji trebaju lektorirati. Sretni su kad postoji dobra suradnja s autorima i urednicima i kad ostaje dovoljno vremena kako bi se sve dogovorilo i temeljito ispravilo.

Dovoljno vremena, to je ono čega uvijek nedostaje, a lektori to znaju vrlo dobro. Objektivne okolnosti, na koje lektori ne mogu utjecati, najčešće im ne ostavljaju vremena kako bi, kažu, „meditirali nad tekstovima i umirali od ljepote nad pročitanim“. Kad vremena nema, nerijetki su „dobronamjerni“ savjeti poput: „Prođi samo kroz naslove!“, „Ispravi grube pogrješke!“, a katkad budu objavljeni i nelektorirani tekstovi, najčešće u elektroničkim publikacijama kad se uređivačka politika povodi za onim „važno je biti prvi“. Lektor je tako prisiljen povući se ili se naviknuti i na ograničavanje svojega rada. Katkad čuju upute poput: „Njegov tekst ne diraj!“, a ima i iskazivanja ljutnje: „Ti ćeš meni ispravljati, a ja – Ja!“.

U svojem poslu, priznaju mnogi, koječega se nagledaju, od prikaza knjiga u kojima su pogrješno navedeni i naslov i autorovo ime, znanstvenih radova bez znanstvenoga aparata, tekstova koje bi radije izbrisali i sami napisali ono što je autor htio reći, do (duhovitih) propusta i pogrješaka koje budu otisnute, svojih ili tuđih, no, kažu, nije ih uputno spominjati jer uvijek postoji vjerojatnost da će ostati neuočene.

Najveća je zbrka s normativnim priručnicima u lektorskom poslu. Koji pravopis, koji rječnik, koju gramatiku, koji jezični savjetnik odabrati (dio jezikoslovaca jezične savjetnike ne ubraja u normativne priručnike), zasad je ostavljeno na izbor lektoru i ustanovi u kojoj je lektor zaposlen ili joj pruža svoje usluge. Imaju lektori hrvatskoga jezika svoje omiljene priručnike, autore i jezikoslovce kojima vjeruju i s kojima se uglavnom slažu, no ne ograničuju se (ako ih ustanova ne ograničuje), nastoje – a to dolazi s iskustvom – uzeti od svakoga ono što misle da je najbolje, a priznaju da je smiješno kad jezični savjetnici daju oprječne savjete ili kad ih tko sa strane upozorava da nešto nisu dobro ispravili jer to nije tako u pravopisu ili gramatici kojima se oni služe. Primjerice, „Hrvatski pravopis“ Instituta za hrvatski jezik dobio je 2013. preporuku tadašnjega ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića za uporabu u osnovnim i srednjim školama u Republici Hrvatskoj, a to većinu lektora ne obvezuje pa je dio njih ostao vjeran „zlatnomu“ Babić-Moguševu pravopisu, neki posegnu i za Matičinim, a tako je i s gramatikama, jezičnim savjetnicima, rječnicima… Odnosno, trenutačno je tako.

Novi Zakon o hrvatskom jeziku planira osnovati Vijeće za hrvatski jezik pa preostaje čekati i vidjeti, jer to zasad nije jasno, kako će supostojati različita tijela i ustanove, tko će komu biti nadređen i, u skladu s tim, kojim će se (čijim) normativnim preporukama i rješenjima prikloniti i koji će normativni priručnici prevladati.

Tržišna cijena usluge

Plaća dolazi na kraju, a kako je oko lektora i lekture sve pomalo zapetljano, ništa drukčije nije ni s naplatom usluge. Lektori se uglavnom žale kako je njihova struka ne samo podcijenjena nego i potplaćena.

Pregledom javno dostupnih cjenika lektorskih usluga lako se možemo uvjeriti da se cijene uvelike razlikuju. Ako lektori nisu stalno zaposleni i nemaju redovitu plaću nego se naplaćuju preko ugovora za svaki obavljeni posao, obračunska je jedinica kartica teksta. Zanimljivo, jednima je kartica teksta 1800 znakova s bjelinama, a drugima 1500. Osim toga neki lektori cijenu određuju i na temelju složenosti teksta, a među nekima postoje i tzv. hitne tarife, odnosno: ako vam je hitno – platit ćete više.

Većina lektora ipak, barem prema onomu što sami govore i općemu dojmu u javnosti, od lekture živi prilično skromno. Zato su posebno neobične izjave kako će se lektori najviše okoristiti Zakonom o hrvatskom jeziku. Hoće li se i obogatiti? Pitate li lektore, reći će vam da bi bili zadovoljni kad bi se razriješili navedeni problemi u njihovoj struci, a njima omogućilo profesionalna osposobljivanja i usavršavanja jer – većina će vam priznati – lektorom se ne postaje završetkom fakulteta, nego godinama iskustva u tom poslu.

Lektori hrvatskoga jezika i Zakon o hrvatskom jeziku

Ako bi se zaključivalo na temelju onoga što se moglo čuti od skupine lektora koja je otkrila svoje „lektorske jade“ i pomogla u pripremi ovoga teksta, zakonski prijedlog treba pokušati učiniti što boljim i jasnijim, a sam Zakon o hrvatskom jeziku svakako usvojiti. Zakon o hrvatskom jeziku štiti i promiče prava i vrijednosti hrvatskoga jezika; nudi sustavnu i stručnu skrb o hrvatskom jeziku; širi prostor za unaprjeđenje položaja hrvatskoga jezika, a svima nama u skladu s tim – suprotno dojmu koji je nametnut u javnosti – otvara mogućnosti izražavanja na hrvatskom jeziku. Pritom je ključna, primijetili ste, sveza „hrvatski jezik“ (a ne neki drugi jezik). Komu to smeta, razumije se da će spominjati zabrane i ograničenja!   

Irena Šupuković