Kojim jezikom se govori u Hrvatskom saboru?

Ovih dana se je u tiskanim medijima i na portalima razbuktala rasprava o tom kakvim jezikom treba govoriti u Hrvatskom saboru. Raspravu je potaknula zastupnica Anja Rašković Šimpraga koja je u svojem govorenju imala brojna odstupanja od normi hrvatskoga standardnoga jezika. Na to joj je zastupnica Karolina Vidović Krišto u obliku replike predbacila da njezin govor nije hrvatski jezik rekavši da se hrvatski ne kaže tačno nego točno, da nije avgust nego kolovoz. Predsjedatelj Željko Reiner je zatražio od zastupnice Krišto da kaže glede svoje replike na koji članak Poslovnika se poziva. Budući da imenovana zastupnica to nije znala, jer u Poslovniku nema članka koji regulira službenu i komunikacijsku uporabu hrvatskoga jezika u Saboru, predsjedatelj joj je izrekao opomenu. Predsjedatelj se je nakon toga obratio zastupnici Krišto rekavši sljedeće: "To nije povreda Poslovnika, niste se pozvali na članak pa dobijate opomenu". Istina, nije to povreda Poslovnika, jer tamo takve odredbe i nema, to je štoviše povreda Ustava, pa na svaku povredu Ustava zastupnici mogu u obliku replike reagirati zahtjevom da se u saborskoj komunikaciji drži do hrvatskoga Ustava. U brojnim zemljama pitanje službene uporabe jezika regulirano je posebnim zakonom. U Hrvatskoj nema Zakona o službenoj uporabi hrvatskoga standardnoga jezika, nema o tom regulacije ni u saborskom Poslovniku pa se onda događa da svatko govori kako zna i umije. Čak i predsjedatelj Reiner je pogriješio kad je u opomeni uporabio srpski glagol dobijate umjesto hrvatskoga dobivate te bi zbog toga trebao povući opomenu zastupnici Krišto koja je bila u pravu, a naknadno izreći opomenu zastupnici Šimpraga zbog njezina neprimjerena jezika u Hrvatskom saboru, te se ispričati hrvatskoj javnosti zbog svojega neznanja hrvatskoga standardnoga jezika. Inače, imajući u vidi sadržaj prisege prilikom svečanoga uručenja doktorske diplome doktori znanosti, pogotovu akademici, ne bi trebali biti članovi stranaka jer učlanjenjem u stranku postaju intelektualno ovisni o programu te političke udruge interesno povezanih građana i uhljebnički pozicionirani što baca ružno svjetlo na njihov znanstveni rad i ugled.

Pitanje službenoga jezika regulirano je 12. člankom Ustava Republike Hrvatske. Ali, u tom je članku puno toga problematično što pokazuje jezično neznanje ustavopisaca. Ni lektor, koji je Ustav lektorirao, nije uočio, a trebao je, grubu pogrešku u tom članku. Nekoliko puta je Ustav RH dorađivan, ali je sadržaj 12. članka ostajao uvijek neizmijenjen (56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14).

Ustav Republike Hrvatske, članak 12.

"U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.

U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanima zakonom."

Iz dvanaestoga članka Ustava RH nije razvidno koji se hrvatski jezik diže na razinu službenoga jezika. Svaki tip jezika kojim se služe Hrvati jest hrvatski. Osim hrvatskoga standardnoga jezika, tu je i hrvatski razgovorni jezik, svaki hrvatski sleng (žargon) i svi hrvatski dijalekti (čakavski, kajkavski i štokavski). Stoga je u prvoj rečenici trebalo pisati da je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski standardni jezik, a ne samo hrvatski jezik. Možda je to nenamjerno učinjeno, možda pak i namjerno s ciljem da se jednoga dana tomu imenu doda još jedno ime kad serbizirani Vlasi ponovno postanu konstitutivan narod. Hrvatski standardni jezik je nacionalni jezik Hrvata, te samo komunikacijski za one koji nisu Hrvati. On je kao službeni jezik obvezujući za sve hrvatske ustanove i institucije, za radio i televiziju, novine i udžbenike, školstvo i znanost, sudstvo i upravu, zdravstvo i sport, za sve javne djelatnike, pa tako i za Hrvatski sabor. Jezične činjenice hrvatskoga standardnoga jezika popisane su, opisane i propisane. Jedino taj jezik ima gramatike, pravopise, rječnike, udžbenike i nebrojeno mnoštvo znanstvenih, umjetničkih, informativnih i drugih tekstova. Znanje toga jezika omogućuje svim pripadnicima hrvatskoga naroda i drugima nesmetanu komunikaciju i služenje svim izvorima znanja na tom jeziku. Tim se jezikom povezujemo sa stotinama pokoljenja sunarodnjaka u prošlosti.

Hrvatski standardni jezik je sustav koji se sastoji od nekoliko podsustava. To su ovi podsustavi: književni, znanstveni, novinarski, publicistički, administrativni…, prije smo ih nazivali funkcionalnim stilovima. Sve ove podsustave karakterizira stilska neobilježenost, pravilnost gramatičkih struktura te pridržavanje propisanih norma: pravopisnih, pravogovornih, morfonoloških, sintaktičkih, leksičkih, semantičkih i drugih. Književni (umjetnički) podsustav je karakteriziran stilskom obilježenošću jezičnih činjenica, to je pak jezik književnih djela.

Osim hrvatskoga standardnoga jezika postoji i hrvatski razgovorni jezik koji je najčešće gramatički naslonjen na hrvatski standardni jezik, s brojnim regionalnim i dijalektalnim činjenicama. U njem su brojna odstupanja od normi standardnoga jezika, to je jezik komunikacije u obitelji i drugdje gdje nije potrebna komunikacija na standardnom jeziku. Budući da je razgovorni jezik zapravo jezik, usustavljen je i često stilski obilježen. Taj jezik nema gramatike, pravopise, rječnike, udžbenike, novine, knjige…, kao standardni jezik. Ne može se rabiti ondje gdje je propisana uporaba standardnoga jezika.

Vratimo se sada odstupanjima od normi hrvatskoga standardnoga jezika u govoru zastupnice Anje Rašković Šimprage. Najprije je naveden izgovor navedene zastupnice, potom nakon znaka > normativni standardnojezični ostvaraj.

avgusta > kolovoza, Banjalúka > Bânjā Lúka, bit > biti, bója > bòja, četri > četiri, četvrtog avgusta > četvrti kolovoza, hiljada > tisuća, ko > tko, kruva > kruha, poštovani > štovani, tačno > točno, tome > tom, iz Bȅograda > iz Beògrada, u Nîš > ȕ Nīš, u pȍlju > ȕ polju i dr.

Sadržajno je govor navedene zastupnice slabašan, a jezično je vrlo loš tako da cijeli govor ne zaslužuje pozitivnu ocjenu. Kako riješiti takve situacije u Saboru? Hrvatska bi trebala imati Zakon o službenoj uporabi hrvatskoga standardnoga jezika jer je jedna od rijetkih zemalja koja takav zakon nema. Čak ga i Srbija ima. Ali, ni takav zakon ne bi riješio probleme. Stoga bi se hrvatski saborski zastupnici, koji uglavnom slabo vladaju normama hrvatskoga standardnoga jezika, sami trebali pobrinuti za perfekciju i pravilnost svojega izričaja, poput francuskih zastupnika koji dobivaju opomene i za najmanje odstupanje od normi francuskoga standardnoga jezika.

prof. dr. sc. Milan Nosić