Čornobylj

U hrvatskom standardnom jeziku uobičajeno je i normativno preuzimanje stranih imena u izvornom grafijskom obliku jer na taj način uvažavamo onomastičku činjenicu njihove izvornosti, nepromjenljivosti i ustaljenosti. To pak ne vrijedi za mali broj stranih zemljopisnih imena koja su još u prošlim stoljećima kroatizirana (Atena, Beč, Budimpešta, Bukurešt, Celovec, Drač, Gradac, Jeruzalem, Kairo, Lisabon, Meka, Napulj, Pariz, Pečuh, Peking, Petrograd, Prag, Rim, Skadar, Solun, Teheran, Temišvar, Trst, Venecija, Ženeva...).

Izvorni grafijski ostvaraji ovih imena ne rabe se u hrvatskom jeziku (Athēnai, Wien, Budapest, Bucureşti, Klagenfurt, Durrës, Graz, Jeruśalajm, Kāhirah, Lisboa, Mekka, Neapoli, Paris, Pécs, Běijīng, Sankt Peterburg, Praha, Roma, Shkodër, Thessaloníki, Tehrān, Timişoara, Trieste, Venezia, Genève...) osim kao imena poduzeća ili sportskih društava (npr. nogometni klub Roma u Rimu). Neka su imena, kao npr. Jakin za Anconu, otišla u zaborav, a druga se kao npr. Mletci odnose na Veneciju u doba kad je taj grad bio administrativno središte Mletačke Republike. U novije doba sva se strana imena preuzimaju u hrvatski jezik u izvornom obliku, dakle Dayton, ne Dejton, Čornobylj, ne Černobil...

U Hrvatskom pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Dayton je ostao Dayton (str. 195.), ali je na dvama mjestima navedeno da se može pisati i Černobil i Čornobilj (str. 71., 191.). Dvojnost grafijskih ostvaraja je preporučena i za ostala ukrajinska imena (Kijev i Kijiv, Lvov i Ljviv, Dnjepar i Dnjipro, Dnjepropetrovsk i Dnjipropetrovsk, Harkov i Harkiv...). Da bude ovo jasnije, evo navoda iz Hrvatskoga pravopisa: "S obzirom na to da su i osobna i ostala imena iz ukrajinskoga u hrvatski često ušla prema ruskome izgovoru, istovrijedno je i njihovo pisanje prema transfonemizacijskim pravilima koja vrijede za prenošenje ukrajinske ćirilice na hrvatsku latinicu: Čornobilj, Kijiv, Ljviv, Dnjipro, Dnjipropetrovsk, Harkiv, Sergij Bubka, Andrij Ševčenko, a za nova imena mjesta i osobna imena preporučuje se transfonemizacija iz ukrajinskoga jezika. Za znanstvene potrebe (zemljovidi, filološka istraživanja i sl.) moguće je primjenjivati i transliteraciju." (str. 71.)

Čega sve u ovom navodu nema. Najprije o izrazu "imena su (...) često ušla prema ruskome izgovoru". Prilog često znači ponavljanje, dakle trajanje s prekidima, a glagol ući i njegov glagolski pridjev radni ušla svršenost, trebalo je napisati često ulazila (trajanje i nesvršenost), a ne često ušla jer se te dvije riječi ni značenjski ni sintaktički ne može povezati. Budući da se radi o imenima koja su već ušla u hrvatski jezik, u toj je rečenici trebalo pisati uglavnom (većinom) ušla pa bi, što se tiče korektnosti hrvatskoga ostvaraja, sve bilo u redu. Kao da je taj dio pisao netko komu hrvatski nije materinski jezik. Uostalom, kako to da nitko od onih pet recenzenata nije primijetio takvu pogrješku. Funkcija recenzenata je da upozore autora (autore) na nedostatke u tekstu, a ne da pišu hvalospjevne recenzije. Nadalje, u tekstu se je našao i normativno problematičan dativ jednine pridjeva ruski u izrazu "prema ruskome jeziku".

U gramatikama hrvatskoga jezika redovito se navodi da pridjevi muškoga roda u dativu jednine mogu imati po tri varijantna istoznačna oblika, npr. ruskom, ruskome, ruskomu. U drugim slavenskim jezicima koji imaju deklinacijski sustav u dativu jednine je samo jedan i to neokrnjeni nastavak, a tako je bilo i u hrvatskom jeziku do konca 19. st. od kada su jezičnu politiku počeli voditi vukovci koji su smatrali da se u svem treba ugledati na narodni jezik. Danas od tih triju oblika normativan treba biti oblik s nastavkom -omu, a onaj s nastavkom -om i -ome treba biti stilski obilježena izražaja (govornoga i pisanoga). U dativnom nastavku -omu/-emu posljednji fonem /u/ ne treba elidirati niti ga supstituirati. Krnji dativ jednine u nastavku -om je zapravo srbizam, a za vokal -e u nastavku -ome nema etimološke utemeljenosti jer je na toj poziciji i prvotno bio -u. Tako je to i u drugim slavenskim jezicima. Nadalje, problematičan je prijedlog na u izrazu "... pravilima koja vrijede za prenošenje ukrajinske ćirilice na hrvatsku latinicu..."

Umjesto na trebao je tu biti prijedlog u, dakle iz ćirilice u latinicu, iz sustava u sustav, a ne iz ćirilice na latinicu, iz sustava na sustav. U gornjem navodu za ukrajinska imena se kaže da su u hrvatski jezik ušla prema ruskomu izgovoru pa bi slijedom toga ruski jezik bio posrednik između ukrajinskoga i hrvatskoga jezika. To nije tako. Sva ta imena jesu srbizmi ruskoga podrijetla koji su uneseni u hrvatski standardni jezik. Ukrajinska imena je trebalo izravno preuzimati iz ukrajinskoga jezika, a ne iz srpskoga ili, kako to u navedenom pravopisu piše, iz ruskoga, dakle posredništvom dvaju jezika, srpskoga i ruskoga. Ruski jezik je, kad se radi o ukrajinskim imenima, bio samo posrednik između ukrajinskoga i srpskoga jezika. Nadalje, u gornjem navodu piše da se ukrajinska imena mogu prenositi u hrvatski jezik transfonemizacijski i transliteracijski.

Postavlja se pitanje, zašto samo ukrajinska imena i zašto na dva načina? Što je pak s preuzimanjem bjeloruskih imena ili i njih treba preuzimati posredstvom ruskoga jezika, transfonemizacijski ili transliteracijski, ili i jedno i drugo? Transfonemizacija je preuzimanje riječi stranoga jezika u hrvatski jezični sustav tako da se strani fonemi zamijene hrvatskim fonemima, fonološki istima ili sličnima, npr. engl. dandy postaje dendi, ali Dayton ne postaje u grafijskom ostvaraju Dejtn. Većina hrvatskih autora za taj postupak rabi termin transkripcija ne vodeći računa o izvornom značenju te riječi latinskoga podrijetla što se najbolje vidi iz Anić-Goldsteinova Rječnika stranih riječi: transkripcija je "prenošenje izgovora i glasova jednog jezika u grafički sustav za fonetsko bilježenje glasova; izgovor riječi u jednom jeziku prilagođen izgovorom u drugom jeziku i njegovim glasovima..." (str. 1332.).

Transkripcija je prijepis. Imena služe za identifikaciju osoba i zemljopisnih objekata. Strana zemljopisna imena se u grafijskom ostvaraju transliteriraju, ali se za potrebe izgovora i transfonemiziraju pa je moguć dvostruk fonijski ostvaraj takvih imena: ostvaraj izgovorno istovjetan ostvaraju imena u stranom jeziku, što se rijetko događa, ili fonijski ostvaraj prilagođen glasovnomu (fonemskomu) sustavu jezika u koji se određeno ime prenosi, što je znatno češće. Tako se npr. rusko (bjelorusko) slovo ы i ukrajinsko и transliteriraju u hrvatskom jeziku kao y, a transfonemiziraju kao /i/, dakle nepalatalni vokal /y/ se u hrvatskom jeziku supstituira palatalnim vokalom /i/ zato što u hrvatskom ne postoji nepalatalni fonem /y/ jer je vrlo davno izvršeno izjednačivanje tih dvaju fonema, palatalnoga /i/ i nepalatalnoga /y/, u korist palatalnoga /i/.

Za ilustraciju evo imena ruskoga poluotoka: rus. Кpым, ukr. Кpим, češ. Krym, hrv. Krym, srp. Krim. Ili, npr. rusko (bjelorusko, ukrajinsko) slovo ль transliterira se kao lj, a transfonemizira kao /ľ/. Dakle, strana imena se u hrvatskom jeziku mogu transfonemizirati, ali samo za potrebe fonijskoga ostvaraja. U grafijskom ostvaraju strana imena se samo transliteriraju. Kad se preuzimaju imena iz jezikā koji se služe ćirilicom, pravilo je da se u hrvatskom jeziku vrši transliteracija tako da se svako ćiriličko slovo zamijeni odgovarajućim latiničkim slovom ili dvoslovom, npr. ukr. Чорнóбиль > hrv. Čornobylj (izgovor: čornòbiľ).

Transliteracija je prijenos slova iz slovnoga sustava jednoga jezika u slovni sustav drugoga jezika, dakle iz jednoga slovopisa u drugi slovopis. Kad se preuzimaju riječi iz latiničkih jezika u ćiriličke, onda se na osnovi izgovora vrši transfonemizacija, odnosno fonetizacija, jer u ćiriličkim slovopisima ne postoje slova za sve latiničke foneme. Dakle, transliteracija, kao način grafijskoga prenošenja imenā iz jezika u jezik, normativan je postupak u hrvatskom, a transfonemizacija u srpskom, i u ostalim slavenskim jezicima koji se služe ćirilicom (bjeloruski, bugarski, crnogorski, makedonski, ruski i ukrajinski). U srpskom jeziku uobičajena je i normativna transfonemizacija stranih imena i onda kad se ta imena pišu latinicom pa je taj transfonemizacijski postupak iz srpskoga jezika nepotrebno prenošen u hrvatski standardni jezik što je u normi hrvatskoga jezika dovelo do uporabe dvojnih stranih imena kako to najbolje pokazuje navod iz najnovijega hrvatskoga pravopisa u kojem autori dopuštaju dvojne oblike, npr. Dnjepar i Dnjipro, Harkov i Harkiv, Lvov i Ljviv..., dakle posrednički i izvorni ostvaraj ukrajinskih imena.

Mnoga su zemljopisna imena motivirana nazivima biljaka pa tako i ime ukrajinskoga grada Čornòbylja. Ime Чорнóбиль je nastalo onimizacijom apelativa чорнóбиль što je jedan od triju ukrajinskih naziva za biljku crni pelin. Inače, postoji dvadesetak vrsta pelina (rod: Artemisia, porodica: Asteraceae) sa zajedničkim nazivom Artemisia: abrotanum, absinthium, alba, annua, arborescens, biasolettiana, caerulescens, campestris, dracunculus, incanescens, maritima, paniculata, pontica, saxatilis, scoparia, verlotiorum, vulgaris. Ova posljednja vrsta (Artemisia vulgaris) je rasprostranjena u Europi, Aziji, sjevernoj Africi i Sjevernoj Americi, raste u divljini, ljekovita je i izraste do dva metra visine. U hrvatskom jeziku ta vrsta pelina ima nekoliko naziva: crni (obični, divlji) pelin, crnobilj, komonika, metljika, osijenac, trlomet. U češkom je to - černobýl, u bjeloruskom - чарнóбыль, u ruskom - чернóбыль, u ukrajinskom чорнóбиль.

Nazivi crnòbilj, černobýl, чарнóбыль, чернóбыль, чорнóбиль jesu veoma stari slavenski nazivi za biljku crni pelin jer imaju istu tvorbu i motivaciju. Motivirani su nazivom za biljku koja ima tamnosmeđu stabljiku, u narodnom poimanju crnu stabljiku. Svi su ti termini složeno-sufiksalne tvorenice, motivirane pridjevom u značenju crn i pokratom imenice u značenju biljka. U geografskom rječniku (Geografičeskij slovar') na ruskom jeziku, vezano uz ime ukrajinskoga grada Čornòbylja, piše da je to ime vjerojatno nastalo od osobnoga imena Чьрнóбыль (Č'rno:bylj) što pak nije točno. Inače, u geografskim leksikonima (enciklopedijama) nije mjesto za etimološke objasnidbe kako je to bilo uobičajeno prije stotinjak godina. Imena mnogih naselja motivirana su imenom osobe, ali ovdje se radi o motivaciji ukrajinskim narodnim nazivom чорнóбиль za biljku crni pelin. U ukrajinskom jeziku tu biljku još nazivaju i нéхворщ ili нéхворща, u poljskom pod utjecajem ukrajinskoga - niechworszcz ili czornobyl, a u ruskom - чернoбьíльник ili чернoбьíлье. Pod utjecajem latinskoga termina Artemisia vulgaris u nekim slavenskim jezicima postoje i dvočlani nazivi za tu biljku: hrv. crni (obični, divlji) pelin, češ. pelynĕk černobýl, bug. див пелин, polj. bylica pospolita, kaš. pszczeli ùkropnik, ukr. полин звичайний, rus. полынь обыкновенная.

Prije nuklearne havarije 26. travnja 1986. god. malo tko je znao za ukrajinski grad Чорнóбиль (hrv. Čornòbylj). Sovjetske vlasti su tada htjele prikriti nesretan slučaj, ali je povišena radijacija iznad Skandinavije otkrila mjesto nesreće. Službena sovjetska novinska agencija TASS (Telegrafska agencija Sovjetskoga Saveza) tada je sa zakašnjenjem informirala svijet o čornòbyljskoj nuklearnoj katastrofi, od njih su to preuzele sve svjetske agencije, pa tako i jugoslavenski TANJUG (Telegrafska agencija nove Jugoslavije). Sovjetska agencija je ime ukrajinskoga grada rusificirala u obliku Чернóбыль pa su svi svjetski mediji od njih preuzeli rusificiranu formu imena ukrajinskoga grada, npr. Englezi kao - Chernobyl, Francuzi kao - Tchernobyl, Portugalci kao - Chernobil, Baski kao - Txernobyl, Španjolci kao - Chernóbil, Katalonci kao - Txernòbil, Provansalci kao - Chornobyl, Talijani kao - Cernobyl, Nijemci kao - Tschernobyl, Nizozemci, Islanđani i Norvežani kao - Tsjernobyl, Škoti kao - Chernobyl, Danci i Šveđani kao - Tjernobyl, Finci kao - Tšernobyl, Litavci kao - Černobylis, Latvijci kao - Černobiļa, Estonci kao - Tšornobõl, Mađari kao - Csernobil, Rumunji kao - Cernobîl, Azeri i Turci kao - Çernobil, Poljaci kao - Czarnobyl, Česi kao - Černobyl, Slovaci kao - Černobyľ, Bjelorusi kao - Чаpнóбыль, Bugari kao - Чернобил, Srbi kao - Чернобил (Černobil), Hrvati i Slovenci kao - Černobil...

Od agencije TANJUG novine (radio i televizija) u Hrvatskoj i Sloveniji su nekritički preuzeli oblik Černobil koji je tako u hrvatskom i slovenskom jeziku postao srbizam ruskoga podrijetla. Vrijedi ovdje napomenuti da u većine slavenskih jezika koji imaju u uporabi rusificiranu formu ukrajinskoga imena Čornobylj njihovi jezikoslovni normativci takvu normu opravdavaju udomaćenošću izraza (npr. češ. zdomácněné jméno, hrv. udomaćeno ime, slov. če je pri nas uveljavljena) umjesto da taj normativni nedostatak otklone u skladu s normom vlastitoga jezika.

Zahvaljujući havariji nuklearke ime ukrajinskoga grada postalo je međunarodnica i u sve jezike je ušlo posredstvom ruskoga jezika. To je zato što je sve do nedavno Ukrajina u svijetu bila poimana kao dio Sovjetskoga Saveza pa su informacije o toj zemlji u svijet išle preko sovjetske novinske agencije TASS kojoj je sjedište bilo u Moskvi. Svi su jezici dakle preuzeli rusificiranu formu imena toga ukrajinskoga grada i prilagodili ju vlastitomu grafijskomu sustavu i u njima glede toga nema nikakvih promjena. Valja ovdje reći da je u većine latiničkih jezika pravilno transliterirano rusificirano ime Černobylj. U hrvatskom i slovenskom jeziku, koji imaju latiničke slovopise, slovo y nije grafijski ostvaraj ni jednoga fonema nego znak za nepalatalni stražnjojezični vokal ы, dakle hrv. Čornòbylj, slov. Čornobýlj).

U bugarskom, crnogorskom, makedonskom i srpskom jeziku slovo y je grafijski ostvaraj fonema /u/ pa su stoga u svim tim ćiriličkim jezicima ruski vokal ы transliterirali kao и, dakle Чeрнoбил. U turskom i azerskom jeziku ruski vokal ы nije transliteriran kao y zato šo je u tim jezicima to znak za fonem /j/. Tako je to i u još nekim jezicima. Ovdje treba napomenuti i to da su svi slavenski jezici bjeloruska i ukrajinska imena preuzeli u rusificiranu obliku. Također i to da su i iz ostalih republika bivšega Sovjetskoga Saveza zemljopisna imena u hrvatski jezik i druge slavenske jezike preuzimana posredstvom ruskoga jezika. Norma hrvatskoga jezika u novije doba nastoji to uskladiti s vlastitim normativnim pravilom da se strana imena preuzimaju iz latiničkih jezika u izvornom grafijskom obliku, a iz onih jezika koji nemaju latiničke sustave u transliteriranu obliku. To vrijedi za sva imena, osim maloga broja zemljopisnih imena koja su davno kroatizirana.

U izdanjima na ruskom jeziku (enciklopedije, leksikoni, rječnici...) postoje samo rusificirani oblici Чepнóбыль, чepнóбыльcкий, чepнóбылeц, чepнóбылькa (Bol'šaja Sovetskaja ènciklopedija, Bol'šoj ènciklopedičeskij slovar', Ènciklopedija Brokgauza i Efona, Geografičeskaja ènciklopedija, Geografičeskyj slovar', Istoričeskij slovar', Malyj akademičeskij slovar', Sovremennyi tolkovyj slovar', Tolkovyj slovar' Efremovoj, Tolkovyj slovar' Kuznecova, Tolkovyj slovar' Ušakova...). U izdanjima na ukrajinskom jeziku dosljedno se rabe ukrajinske forme imena grada Čornobylja (Чopнóбиль, чopнóбильc'кий, чopнóбилeць, чopнóбилькa).

U češkom jeziku su bohemizirane, u poljskom - polonizirane i u slovačkom - slovakizirane rusificirane forme imena ukrajinskoga grada Čornobylja iako ti jezici imaju grafijske mogućnosti izravnoga prenošenja toga imena: češ. Černobyl → Čornobyl, polj. Czernobyl → Czornobyl, slč. Černobyľ → Čornobyľ, pa rusificirana forma odudara od pravila u pravopisima tih jezika o transliteraciji stranih zemljopisnih imena. Istine radi valja ovdje reći da umjesto očekivanoga grafijskoga ostvaraja Czornobyl službeni poljski pravopis propisuje oblik Czarnobyl kakav rabe pripadnici poljske manjine u Bjelorusiji.

Slovenski jezik i dalje zadržava oblik Černobíl, dakle srbizam ruskoga podrijetla, umjesto da se ime toga grada preuzme izravno iz ukrajinskoga jezika u obliku Čornobylj što grafijski sustav toga jezika omogućava. Ekonim Černobíl, ktetik černobílski, i etnici Černobílčan i Černobílčanka u takvu obliku su zapisani u Slovenskom pravopisu (2001.) što potvrđuje navod iz toga pravopisa: "Černobíl -a m, zem. i. |ukrajinsko mesto|: v ~u černobílski -a -o Černobílčan -a m, preb. i. Černobílčanka -e ž, preb. i.". (str. 427.) Glede rusificirane forme nekih ukrajinskih imena u tom pravopisu u poglavlju Ukrajinska pisava piše da je takva forma u slovenskom jeziku normativno valjana što pak u odnosu na druga ukrajinska imena u tom poglavlju potvrđuje dvostruke kriterije normiranja, odnosno izravno i neizravno preuzimanje imena iz toga jezika.

Evo navoda iz Slovenskoga pravopisa: "Rusko obliko ukrajinskega imena ohranimo, če je pri nas uveljavljena, npr. Kíjev, Lvóv, Hárkov, Černobíl (ukrajinsko Чорнобиль), Zaporóžje." (str. 180.) Od čornobyljske katastrofe do objave Slovenskoga pravopisa prošlo je samo petnaest godina što nije dovoljno da se oblik Černobíl smatra poslovenjenim. Inače, u Slovenskom pravopisu osim pravopisnih pravila nalazi se i pojmovnik jezičnih termina, također i umjesto pravopisnoga rječnika leksikografski obrađen kompletan rječnik slovenskoga jezika, čak i s prozodijom, pa zbog toga naslov toga pravopisa ne odgovara sadržaju knjige.

U srpskom jeziku je u novije doba došlo do promjene u uporabi imena ukrajinskoga grada Čornobylja. Srpski pravopisci su izvršili samo jednu izmjenu u odnosu na nekadašnje normativno rješenje, i to ono na kraju riječi Černobil pa su tako u skladu sa zakonitostima transfonemizacije ruski dvoslov ль u ćiriličkom ostvaraju zamijenili jednoslovom љ, a u latiničkom dvoslovom lj, dakle rus. Чернóбыль > srp. Чернобиљ, Černobilj što potvrđuju navodi iz Pešikan-Jerković-Pižuričina Pravopisa srpskog jezika sa pravopisnim rečnikom: "rusko ľ i ń ... na kraju reči ль, нь > љ, њ" (str. 219.) i "Černobilj, ne Černobil". (str. 499.). I u Pravopisnom rečniku srpskog jezika sa pravopisno-gramatičkim savetnikom Milana Šipke također je navedeno da je u srpskom jeziku normativan samo oblik Černobilj. (str. 1284.).

Do normativne promjene došlo je i u bjeloruskom jeziku u kojem je rusificirani ukrajinski oblik zamijenjen podomaćenim bjeloruskim oblikom (ukr. Чoрнóбиль → rus. Чepнóбыль → blrus. Чaрнóбыль), također i oblik etnika (blrus. чaрнóбылeц, чapнóбылькa) i ktetika (blrus. чaрнóбыльскi). (str. 517.)

Desetak godina nakon nuklearne havarije u Čornobylju i hrvatske publikacije počele su bilježiti ime toga ukrajinskoga grada, i pritom su pokazale normativno vrludanje što najbolje ilustriraju sljedeće enciklopedije i leksikoni: Hrvatska enciklopedija (2000.) , Veliki školski leksikon (2003.) , Države svijeta (2004.), Opća i nacionalna enciklopedija (2005.) i Hrvatski opći leksikon (2012.) . U leksikonu Države svijeta (2004.) naveden je samo oblik Černobil ("U nesreći u radu NE Černobil..." (str. 194.), u Hrvatskoj enciklopediji (2000.) ime Čornobilj se upućuje na Černobilj ("Čornobiľ [čorno'biľ] (ukr.) → Černobilj") (str. 696.), u Velikom školskom leksikonu (2003.) Černobil na Čornobilj ("Černobyl → Čornobilj") (str. 174.), u Općoj i nacionalnoj enciklopediji (2005.) Černobylj na Čornobylj ("Černobylj → Čornobylj") (str. 247), te u Hrvatskom općem leksikonu (2012.) Černọbilj na Čornọbilj ("Černọbilj → Čornọbilj") (273.). U ovih pet publikacija pojavljuju se četiri različite natuknice: Černobilj (2000.), Čornobilj (2003.), Černobil (2004.), Čornobylj (2005.) i Čornọbilj (2012.) što zorno govori o hrvatskoj normativnoj nesređenosti glede imena ovoga ukrajinskoga grada, također i drugih ukrajinskih imena. Takav normativni nered ne postoji ni u jednom jeziku.

Iako je ime Čornobylj postalo međunarodnica zahvaljujući prvoj havariji nuklearke u svijetu, u Rječniku hrvatskoga jezika (2000.) (ur. Jure Šonje) to ime nije evidentirano, a trebalo je biti, ali je zato navedeno ime Kijev, srbizam ruskoga podrijetla, i njegovi etnici Kijevljanin i Kijevljanka te ktetik kijevski.

U Anić-Silićevu Pravopisnom priručniku hrvatskoga ili srpskoga jezika (1987.) nema imena Čornobylj, postoji samo blok transliteriranih i transfonemiziranih ruskih imena među koje je uvršteno i rusificirano ime ukrajinskoga grada Harkiva (("Харькoв (transl. Har'kov) → Harkov)) (str. 166.). Isto je i u Anić-Silićevu Pravopisu hrvatskoga jezika (str. 200.). U Babić-Finka-Moguševu Hrvatskom pravopisu (2000.) s oblika Černobil se upućuje na Čornobilj (Černobil > Čornobilj) (str. 187.), a malo dalje kao normativan je naveden oblik Čornobilj (str. 191.), tako i u sljedećim izdanjima toga pravopisa. U Babić-Moguševu Hrvatskom pravopisu (2011.) navedeno je isto pravopisno rješenje (str. 159). U Hrvatskom školskom pravopisu (2005.) kao normativan naveden je samo oblik Čornobilj (str. 91.). U Badurina-Marković-Mićanovićevu Hrvatskom pravopisu (2007.) u okviru poglavlja Transliteracija i transkripcija stranih imena postoji blok transliteriranih i transfonemiziranih ukrajinskih imena, pa i ime o kojem je ovdje riječ (("Чoрнoбиль (Čornobyľ) → Čornobilj")) (str. 303.). Također je i u Općoj i nacionalnoj enciklopediji (2005.) pravilno transliterirano ime Čornobylj (str. 247., 269). Sve ostalo je u manjoj ili većoj mjeri pogrješno. Također se može zaključiti da u svim navedenim publikacijama postoji samo po jedan normativni oblik imena Čornobylj.

Ali, postoji i pet publikacija u kojima su kao normativna navedena i po dva oblika: Hrvatski jezični savjetnik (1999.), Anić-Goldsteinov Rječnik stranih riječi (1999.), Hrvatski enciklopedijski rječnik (2002.), Anićev Veliki rječnik hrvatskoga jezika (2003.) i Hrvatski pravopis (2013.). Za bolji uvid u problem dvojnoga normiranja imena Čornobylj navodimo u podrubnicama cijeli opis natuknice u svih pet ovdje navedenih knjiga.

Najprije o trima knjigama u izdanju Novoga Libera: Anić-Goldsteinov Rječnik stranih riječi (1999.) , Hrvatski enciklopedijski rječnik (2002.) i Anićev Veliki rječnik hrvatskoga jezika (2003.) . U Anić-Goldsteinovu Rječniku stranih riječi (1999.) naveden je pridjev černobilski koji se odnosi na Černobil kako to piše u opisu natuknice (str. 244.) i na kraju knjige u pojmovniku (str. 1439.). U tom rječniku tri puta je naveden ekonim Černobil i isto toliko puta ktetik černobilski iz čega proizlazi da im autori daju normativnu prednost u odnosu na oblike Černobilj i černobiljski, navedene na istom mjestu, a uz koje pak stoji podatak da se rijetko rabe. Ta dva oblika: Černobil i černobilski jesu srbizmi ruskoga podrijetla, također i oblici Černobilj i černobiljski samo što je u ovih posljednjih pravilno izvedena transfonemizacija rusificiranoga oblika onako kako je to učinjeno i u srpskim pravopisima i pravopisnim rječnicima. Prilikom normiranja neke riječi važna je njena gramatička pravilnost i funkcionalnost u okviru jezičnoga sustava, a ne proizvoljna procjena autora da se nešto često ili rijetko rabi za što ne postoje nikakvi pokazatelji.

I na kraju još o trima knjigama kojima je suizdavač ili izdavač Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ) čiji su zaposlenici i autori tih knjiga. To su Hrvatski jezični savjetnik (1999.) , Školski rječnik hrvatskoga jezika (2012.) i Hrvatski pravopis (2013.) . U Hrvatskom jezičnom savjetniku (1999.) navedena su po dva normativna oblika, i to jednakovrijedna jer je među njima znak jednakosti: Černobil i Čornobilj, černobilski i čornobiljski, Černobiljanin i Čornobiljanin, Černobiljanka i Čornobiljanka. Za svaki od ovih osam oblika navedeni su i dvojni prozodijski ostvaraji: Čȅrnobil, Černòbil, Čȍrnobilj i Čornòbilj, čȅrnobilskī, černòbilskī, čȅrnobiljskī i černòbiljskī, Čȅrnobiljanin, Černòbiljanin, Čȍrnobiljanin i Čornòbiljanin, Čȅrnobiljānka, Černòbiljānka, Čȍrnobiljānka i Čornòbiljānka pa su tako dobivena po četiri fonijski različita ostvaraja.

U Hrvatskom pravopisu (2013.) također su navedena dvojna imena ukrajinskoga grada Čornobylja za koja je rečeno da su jednakovrijedna što znači da je svejedno koji ćemo oblik rabiti u grafijskom i fonijskom ostvaraju. Oblici Černobil i černobilski jesu srbizmi ruskoga podrijetla, a oblici Čornobilj i čornobiljski to su isto samo što je na drugoj poziciji u tih riječi transliteriran ukrajinski vokal o umjesto srpskoga e.

Godine 2012., dakle samo godinu prije objave Hrvatskoga pravopisa (2013.), Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje je u suizdavaštvu objavio Školski rječnik hrvatskoga jezika. Imajući u vidu samo ime ukrajinskoga grada Čornobylja, može se zaključiti da isti izdavač i uglavnom isti autori u Hrvatskom jezičnom savjetniku (str. 443., 449.) nude dvojna rješenja (Černobil i Čornobilj), u Školskom rječniku hrvatskoga jezika (str. 942.) samo jedno rješenje (Černobil), a u Hrvatskom pravopisu (71., 188., 191.) opet dvojna rješenja (Černobil i Čornobilj). U samo dvije godine različita normativna rješenja od istih autora. To dovoljno govori o njihovoj nedosljednosti. To što se čini s imenom ukrajinskoga grada Čornobylja i ostalih ukrajinskih zemljopisnih imena hrvatskim normativcima ne služi na čast i može se okarakterizirati samo kao normativni nered.

Zanimljiva je i tvorba etnika od imena Čornobylj. U ukrajinskom jeziku etnici od imena Čornobylj tvore se nastavkom -ec za muški rod, a nastavkom -ka za ženski rod. Takva tvorba je u bjeloruskom i ruskom jeziku, također i u svim zapadnoslavenskim jezicima. U južnoslavenskim jezicima više je nastavaka za te etnike: u bugarskom: -ec i -ka, u slovenskom -čan i -čanka, u srpskom -anin i -anka, te u hrvatskom -ac i -ka. U hrvatskom jeziku sufiksi -anin i -anka uglavnom dolaze na nepalatalne osnove, a -ac i -ka na palatalne prema tvorbenim uzorcima: Tuzl-a → Tuzl-anin i Tuzl-anka; Trebinj-e → Trebinj-ac i Trebinj-ka. U slovenskom pravopisu po jedan je oblik za etnik muškoga i ženskoga roda (m. Černobílčan; ž. Černobílčanka) (str. 427.), također i u bjeloruskom pravopisu (m. чaрнóбылeц, ž. чaрнóбылькa) (str. 517.). U Hrvatskom jezičnom savjetniku (1999.) po dva su etnika za muški i ženski rod (m. Černobiljanin i Čornobiljanin; ž. Černobiljanka i Čornobiljanka), također i u Hrvatskom pravopisu (2013.) (m. Černobilac; ž. Černobilka). Oblici Čornobiljac i Čornobiljka u tom pravopisu nisu navedeni, ali se zbog jednakovrijednosti imena Černobil i Čornobilj podrazumijevaju što je u skladu s pravilom na 71. stranici toga pravopisa. U Školskom rječniku hrvatskoga jezika (2012.) na nepalatalnu osnovu srbizma Černobil dodani su nastavci -ac i -ka, dakle Černobilac i Černobilka. Iz ovoga što je ovdje rečeno proizlazi da isti izdavač u jednom svojem izdanju daje prednost tvorbenim nastavcima -anin i -anka, u drugom nastavcima -ac i -ka, u trećem navodi samo ova dva posljednja. Nevjerojatna normativna zbrka za koju su svi podjednako odgovorni: autori, recenzenti i izdavač.

I u prozodijskim ostvarajima imena Čornobilj i njegovih izvedenica u hrvatskim publikacijama je očit normativni nered. Kad se preuzimaju imena iz nekoga jezika, treba dobro poznavati prozodijski sustav jezika iz kojega se preuzima, također i sustav jezika u koji se preuzima. Ukrajinsko ime Čornobylj ima medijalni kratki naglasak koji se takav i na toj poziciji prenosi u hrvatski jezik, dakle [čornòbiľ], [čornòbiľac], [čornòbīľka], [čornòbiľskī]. Medijalni ukrajinski naglasak ne prenosi se u hrvatskom jeziku u inicijalni slog neoslabljeno, dakle kao kratkosilazni naglasak, nego ostaje medijalni naglasak kao i u ukrajinskom jeziku.

U češkom i slovačkom jeziku ime ukrajinskoga grada Čornobylja treba izgovarati s inicijalnim kratkim naglaskom, jer je to sustavno, a u ostalim slavenskim jezicima s medijalnim kratkim naglaskom. U Rječniku stranih riječi (1999.), u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku (2002.) i u Velikom rječniku hrvatskoga jezika (2003.) ime Černobil i pridjev černobilski imaju samo kratkosilazni naglasak: Čȅrnobil i čȅrnobilskī (čȅrnobiljskīi). U Hrvatskom jezičnom savjetniku (1999.) nalaze se po dva prozodijska ostvaraja: inicijalni kratkosilazni i medijalni kratkouzlazni naglasak: Čȅrnobil i Černòbil, Čȍrnobilj i Čornòbilj. Tako isto od tih oblika izvedeni etnici i ktetici. Navedeni jezični savjetnik je dobar primjer loša normiranja. U Hrvatskom pravopisu (2013.) naglasaka nema, što je u redu zbog naravi takve knjige, ali je zato jedino u Školskom rječniku hrvatskoga jezika (2012.) ukrajinsko ime dobilo zanaglasnu dužinu (Čȅrnobīl, Černobílac, Černòbīlka, čȅrnobīlskī), a nemaju ju ni ostala izdanja na hrvatskom jeziku, ovdje navedene enciklopedije, leksikoni, rječnici i pravopisi. Pridjev čornòbiljskī može imati samo jednu zanaglasnu dužinu u skladu s prozodijskim pravilom hrvatskoga jezika da se u ktetika krati vokal u slogu ispred tvorbenoga nastavka -ski u kojem je zadnji vokal dug, npr. Mòstār → mòstarskī, Nevèsinje → nevèsinjskī, Trèbinje → trèbinjskī..., pa tako i Čornòbylj → [čornòbiľskī], ne [čornòbīľskī]. Inače u tom rječniku sva četiri oblika (Černobil, Černobilac, Černobilka, černobilski) jesu srbizmi ruskoga podrijetla.

Valja ovdje reći da su spikeri hrvatskih radijskih i televizijskih stanica nakon čornobyljske havarije koncem travnja 1986. god., pod utjecajem beogradskih glasila, ime ukrajinskoga grada izgovarali s inicijalnim kratkosilaznim naglaskom. Taj je naglasak u izdanjima Novoga Libera i Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje nametnut kao normativan i tako izjednačen s istim prozodijskim rješenjem u izdanjima na srpskom jeziku. Transfonemizacija rusificirane forme ukrajinskoga imena Čornòbylj, koju su obavili novinari jugoslavenske informativne agencije, nije dobro učinjena. Beogradski novinari su pri transfonemiziranju rusificiranoga oblika učinili nekoliko dobrih, ali isto toliko i loših rješenja. Rusificirani oblik imena ukrajinskoga grada ima medijalni kratki naglasak pa je trebalo promijeniti samo intonaciju u tom slogu, a ne pomicati neoslabljeno tonsku silinu u prethodni slog, dakle rus. Чернóбыль > srp. Černòbil, a ne Čȅrnobil.

U ruskom jeziku samoglasnik e palatalizira prethodni suglasnik ч pa se slijed че izgovara kao čje, od toga se je odustalo jer u srpskom jeziku ne postoji inicijalna suglasnička skupina čj, dakle ne Čjernobil nego Černobil. Vokal /o/ u medijalnom slogu pod naglaskom ima u ruskom zatvoren ostvaraj, a u srpskom otvoren, dakle rus. Č'ernòbyľ → srp. Čȅrnobil. Nadalje, ruski nepalatalni samoglasnik ы transfonemiziran je kao i zato što je u srpskom jeziku dokinuta opreka između palatalnoga i i nepalatalnoga y. Pogriješilo se je i pri prijenosu završnoga palatalnoga fonema /ľ/, grafijski ostvarena dvoslovom ль, koji je trebalo prenijeti kao љ što je u novije doba u srpskim pravopisima propisano kao normativno. Srpski ostvaraj rusificiranoga imena Чeрнóбыль (ruski izgovor: č'ernọbyľ) ušao je u hrvatski jezik bez i jedne izmjene, dakle srp. Čȅrnobil > hrv. Čȅrnobil pa je stoga to srbizam ruskoga podrijetla. U odnosu na ruski izgovor postoji nekoliko različitosti pa hrvatski ostvaraj Černobil nije nastao prema ruskomu nego prema srpskomu izgovoru.

Dakle, u hrvatskom jeziku nenormativnima treba smatrati sve oblike imena Čornobylj i njegovih izvedenica čornobyljski, Čornobyljac, Čornobyljka ako imaju fonem /e/ umjesto /o/ nakon fonema /č/, ako imaju fonem /i/ umjesto /y/ na poziciji nakon /b/, ako imaju fonem /l/ umjesto /ľ/ na kraju riječi, ako imaju inicijalni kratkosilazni umjesto medijalnoga kratkouzlaznoga naglaska. Normativan treba biti samo jedan oblik (Čornobylj, čornobyljski, Čornobyljac, Čornobyljka), a ne dva kako je to navedeno u Anić-Goldsteinovu Rječniku stranih riječi (1999.), u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku (2002.), u Anićevu Velikom rječniku hrvatskoga jezika (2003.) (Čȅrnobil i Čȅrnobilj) ili u Hrvatskom pravopisu IHJJ-a (2013.) (Černobil i Čornobilj) ili čak četiri, kako je to navedeno, u Hrvatskom jezičnom savjetniku (1999.) (Čȅrnobil, Černòbil, Čȍrnobilj i Čornòbilj). Iz jezika koji se služe latiničkim slovopisom imena se preuzimaju u izvornom obliku, a iz nelatiničkih jezika postupkom transliteracije, od takvih imena pridjeve i imenice treba tvoriti dodavanjem hrvatskih tvorbenih sufikasa na izvornu osnovu, npr. Avignon > avignonski, Bleiburg > bleiburški, Dayton > daytonski, Houston > houstonski, Lourdes > lourdeski, München > münchenski, New York > newyorški, pa tako i Čornobylj > čornobyljski. Na primjeru imena Čornobylj i njegovih izvedenica u ovom članku je pokazano kako u normi hrvatskoga jezika puno toga još nije onako kako bi trebalo biti.

Milan Nosić

Literatura i izvori

• Andrejčin, Ljubomir / Georgiev, Ljuben / Ilčev, Stefan / Kostov, Nikola / Lekov, Ivan / Stojkov, Stojko / Todorov, Cvetan: B'lgarski t'lkoven rečnik, Nauka i izkustvo, Sofija, 42012.
• Anić, Vladimir: Rječnik hrvatskoga jezika, Novi Liber, Zagreb, 11991., 21994.
• Anić, Vladimir: Veliki rječnik hrvatskoga jezika, Novi Liber, Zagreb, 2003.
• Anić, Vladimir / Goldstein, Ivo: Rječnik stranih riječi, Novi Liber, 11999.
• Anić, Vladimir / Silić, Josip: Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Sveučilišna naklada Liber / Školska knjiga, Zagreb, 21987.
• Anić, Vladimir / Silić, Josip: Pravopis hrvatskoga jezika, Novi Liber / Školska knjiga, Zagreb, 2001.
• Babić, Stjepan / Finka, Božidar / Moguš, Milan: Hrvatski pravopis, Školska knjiga, Zagreb, 52000.
• Babić, Stjepan / Ham, Sanda / Moguš, Milan: Hrvatski školski pravopis, Školska knjiga, Zagreb, 2005.
• Babić, Stjepan / Moguš, Milan: Hrvatski pravopis (usklađen sa zaključcima Vijeća za normu), Školska knjiga, Zagreb, 2011.
• Badurina, Lada / Marković, Ivan / Mićanović, Krešimir: Hrvatski pravopis, Matica hrvatska, Zagreb, 2007.
• Barščèŭskaja, A. L. / Barščèŭski, L. P.: Arfagrafičny sloŭnik belaruskaj movy, Radyëla-pljus, Minsk, 2010.
• Boryś, Wiesław: Etymologie słowiańskie i polskie, Instytut slawistyki Polskiej akademii nauk, Warszawa, 2007.
• Boryś, Wiesław: Słownik etymologiczny języka polskiego, Wydawnictwo Literackie, Kraków, 2005.
• Boryś, Wiesław / Popowska-Taborska, Hanna: Słownik etymologiczny kaszubszczyzny, Polska akademia nauk, Instytut slawistyki, Warszawa, 1. - 5., 1994. - 2005.
• Brückner, Aleksander: Słownik etymologiczny języka polskiego, Wiedza Powszechna, Warszawa, 1989.
• Długosz-Kurczabowa, Krystyna: Słownik etymologiczny języka polskiego, Wydawnictwo Naukowe PWN, Warszawa, 2006.
• Države svijeta 2000, Mozaik knjiga, Zagreb, 32004.
• Efremova, Tat'jana Fedorovna: Tolkovyj slovar' služebnyh častej reči russkogo jazyka, Russkij jazyk, Moskva, 2001.
• Ganyč, D. I. / Olijnyk, I. S.; Rosijs'ko-ukrajins'kyj i ukrajins'ko-rosijs'kyj slovnyk, MP Feniks, Kyjiv, 61995.
• Geografický místopisný slovník světa, Academia, Nakladatelství České akademie věd, Praha, 1993.
• Gilić, Stanko: Rječnik bilja, Rijeka, 2004.
• Gluhak, Alemko: Hrvatski etimološki rječnik, August Cesarec, Zagreb, 1993.
• Grabčikov, S. M.; Slovar' belorussko-russkij / russko-belorusskij, Paradoks, Minsk, 2002.
• Hrvatska enciklopedija, 2., Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2000.
• Hrvatski enciklopedijski rječnik, Novi Liber, Zagreb, 2002.
• Hrvatski jezični savjetnik, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje / Pergamena / Školska knjiga, Zagreb, 1999.
• Hrvatski opći leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2012.
• Hrvatski pravopis, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2013.
• Jezični savjetnik, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje / Pergamena / Školske novine, Zagreb, 1999.
• Kuznecov, Sergej Aleksandrovič (ur.): Bol'šoj tolkovyj slovar' russkogo jazyka, Norint, Sankt Peterburg, 11998.
• Machek, Václav: Etymologický slovník jazyka českého, Academia, Nakladatelství Československé akademie věd, Praha, 1971.
• Opća i nacionalna enciklopedija, 2., Prolexys / Večernji list, Zagreb, 2005.
• Ožegov, S. I / Švedova, I. Ju; Tolkovyj slovar' russkogo jazyka, Rossijskaja akademija nauk, Institut russkogo jazyka im. V. V. Vinogradova, Moskva, 42001.
• Pešikan, Mitar / Jerković, Jovan / Pižurica, Mato: Pravopis srpskog jezika sa pravopisnim rečnikom, izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Matica srpska, Novi Sad, 2010.
• Pravidla českého pravopisu, Academia, Praha (Prag), 1993.
• Rječnik hrvatskoga jezika, Leksikografski zavod Miroslav Krleža / Školska knjiga, Zagreb, 2000.
• Skok, Petar: Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1971. - 1974.
• Slovar slovenskega knjižnega jezika, 1. - 5., Slovenska akademija znanosti in umetnosti, Znanstveno raziskovalni center SAZU, Inštitut za slovenski jezik Frana Ramovša Ljubljana, 1970. - 1991.
• Slovenski pravopis, Slovenska akademija znanosti in umetnosti / Znanstvenoraziskovalni center SAZU, Inštitut za slovenski jezik Frana Ramovša, Ljubljana, 62001.
• Slovník slovenského jazyka, 1. - 6., Slovenská akadémia vied, Bratislava, 1959. - 1968.
• Slovník spisovného jazyka českého, 1. - 4., Academia, Nakladatelství Československé akademie věd, Praha, 1971.
• Snoj, Marko: Slovenski etimološki slovar, Mladinska knjiga, 1997.
• Šipka, Milan: Pravopisni rečnik srpskog jezika sa pravopisno-gramatičkim savetnikom, Prometej, Novi Sad, 2010.
• Školski rječnik hrvatskoga jezika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje / Školska knjiga, Zagreb, 2012.
• Tlumačal'ny sloŭnik belaruskaj literaturnaj movy, Belaruskaja èncyklapedyja, Minsk, 42005.
• Tolkoven rečnik na makedonskiot jazik, 1. - 5. (A - S), Institut za makedonski jazik "Krste Misirkov", Skopje, 2003. - 2011.
• Uniwersalny słownik języka polskiego, 1. - 4., Wydawnictwo naukowe PWN, Warszawa, 2003.
• Veliki školski leksikon, Školska knjiga, Zagreb, 2003.
• Velykyj tlumačnyj slovnyk sučasnoj ukrajins'koj movy, VTF Perun, Kyjiv, 22004.
• Wielki słownik ortograficzny języka polskiego, Wydawnictwo naukowe PWN, Warszawa, 22006.