Dr. Nataša Bašić: "Nužno je donijeti zakon o hrvatskom jeziku"
Presudom Županijskoga suda u Zagrebu od 31. ožujka 2015. jezikoslovka dr. Nataša Bašić pravomoćno je oslobođena optužbe za kazneno djelo protiv ugleda i časti klevetom. Time je u cijelosti potvrđena prvostupanjska presuda Općinskoga kaznenoga suda u Zagrebu od 29. siječnja 2015. i okončana jedna doista nesvakidašnja parnica u kojoj je javna ustanova - Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ) iz Zagreba, koji je zastupao ravnatelj dr. Željko Jozić - tužio Natašu Bašić zbog recenzije Institutova Hrvatskoga pravopisa.
U kaznenom je postupku bilo utuženo 10 navoda iz prvoga nastavka članka U povodu objave Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje - Politika ili struka, objavljenoga u časopisu Jezik (br. 1-2, 2014.), a istodobno je od Predsjedništva Hrvatskoga filološkoga društva ravnatelj Jozić tražio smjenu glavne urednice časopisa Jezik prof. dr. Sande Ham, kako bi se zaustavila objava daljnjih nastavaka toga prikaza. Inače do sada je objavljeno pet nastavaka vrlo zanimljivoga strukovnoga štiva, a šesti se očekuje na jesen.
Sudovi u inkriminiranim navodima nisu našli ništa klevetničkoga, dapače tijekom postupka niži je sud utvrdio, a viši potvrdio da je riječ ili o istinitim činjenicama ili o autoričinim vrijednosnim sudovima, javno izrečenima s nakanom da se promiče razvitak struke, a ne šteti ugledu Instituta.
Presuda koja je izrečena u slučaju IHJJ-a protiv dr. Bašić afirmira autoričinu znanstvenu vjerodostojnost, čime se vraća dostojanstvo struci, a Institutu pruža mogućnost da propita svoj rad proteklih godina.
Optužnica iz novina u tužbi
Kako ste primili vijest o tužbi i za što ste zapravo tuženi?
Tužena sam zato što sam se usudila razmišljati o netom objavljenom pravopisu, a vijest sam primila s nevjericom, pročitavši dijelove optužnice najprije u jednom dnevnom listu, a nekoliko mjeseci kasnije i u tužbi. Iako su tijekom tzv. javne rasprave o radnoj inačici Hrvatskoga pravopisa izrečene mnogo oštrije kritike od moje, i to nimalo biranim riječima - pa tako ugledni zagrebački sveučilišni profesor naziva podjeljak o pisanju mjernih jedinica u radnoj inačici institutskoga pravopisa brljanjem - tužena sam samo ja da se spriječi objava sljedećih nastavaka mojega prikaza i da se zastraše drugi koji bi pokušali osporavati taj pravopis. Da cijeli slučaj bude apsurdniji, tijekom postupka je utvrđeno da me Institut tuži za ono što je sam napravio.
Što točno mislite kada kažete da Vas je Institut tužio zbog vlastitih postupaka?
Željko Jozić je u ime Instituta kao klevetu utužio moju izjavu da se u javnosti nije očitovao o ukidanju Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, a sam je u sudski spis priložio zapisnik sa sjednice Znanstvenoga vijeća na kojoj je upravo to odlučeno - da se Institut u javnosti ne će očitovati o ukidanju Vijeća. Iz događaja koji su slijedili posve je jasno zašto je Institut tako odlučio i zašto se oglušio na dopis Društva profesora hrvatskoga jezika, koje je tražilo jedinstveni pravopis izrađen na načelima koje je donijelo Vijeće za normu. Naime, IHJJ je propisao dio pravopisnih norma protivno zaključcima Vijeća za normu.
Nadalje, optužena sam da je klevetnički moj navod prema kojem je institutski pravopis zapravo krpež sastavljena od ranije objavljenih pravopisa, a sam ravnatelj Instituta uoči izradbe pravopisa u intervjuu u istom listu u kojem je unaprijed objavio optužnicu izjavljuje kako će Institut od četiri stara napraviti novi jedinstveni pravopis, što je stavljeno u polunavodnike u podnaslovu toga intervjua, upravo kao njegova izjava. Ono što je sastavljeno od starih dijelova, naziva se krparija ili krpež i u toj riječi nema negativnih konotacija, jednako kao što ih nema ni u nazivu institutovac za djelatnika Instituta, a u najavi tužbe i to su proglasili uvrjedljivim. Ravnatelj Jozić i dio institutovaca imaju velikih poteškoća s hrvatskim leksikom, dotično sa stilovima hrvatskoga standardnoga jezika, pa nerijetko stilski neobilježenim riječima općega standardnoga leksika pridaju oznake koje im ne pripadaju, primjerice razgovorno, povijesno i drugo.
Možete li izdvojiti još neki zanimljiv detalj sa suđenja?
Najava da će Institutov pravopis biti neautorski i besplatan bila je osvojila simpatije javnosti. No, ravnatelj je Jozić na suđenju svjedočio da je otpočela isplata autorskih tantijema zaposlenicima koji su sudjelovali u izradbi pravopisa. S obzirom na to da su novinari pišući o navodno golemim honorarima koje su ubirali autori prethodnih pravopisa, pripremili njihov svojevrsni javni linč i suprotstavili im institutske pravopisce koji pišu za zajedničko dobro i bez kune honorara, nije bilo ugodno čuti da ipak nije onako kako se najavljivalo i da na pravopisu sad novac vrte drugi autori. Tu je prijeporno što je riječ o javnoj ustanovi, koja se financira iz proračuna, i što je upravo iz proračuna Ministarstvo znanosti isplatilo 200 tisuća kuna za tiskanje prvoga izdanja institutskoga pravopisa.
Institutski Hrvatski pravopis navodno se vrlo dobro prodaje.
Javnosti nisu dostupni podatci o tim uspjesima javnoga znanstvenoga instituta. No, raduje me što postoji zanimanje za hrvatski pravopis. To govori o potrebi hrvatskih građana i drugih zainteresiranih da ovladaju pravilima dobroga pisanja. Institutov je pravopis knjiga iz koje se može dosta toga naučiti, napose iz naslijeđenih dijelova u kojima nema u praksi neovjerenih oblika. Na žalost, pravopis nije u mnogočem točan jer su se autori jako žurili i nisu bili otvoreni za stvarne poticaje i prijedloge koje su s malo dobre volje mogli proučiti i uvrstiti u pravila.
Institutski propisani oblici poput Camusja, Camusjev zatekli su javnost i stručnjake, jednako kao sklonidba kratice CIA, koja u genitivu glasi CIA-je, ili pisanje po izgovoru pridjeva izvedenih od stranih vlastitih imena tipa njujorški, jer se u praksi to pravilo pokazalo neodrživim budući da je u mnogim slučajevima nemoguće odrediti polazni lik (primjerice milerski može biti od Miler, Miller, Müller). Iako ravnatelj Jozić već mjesecima pobija dio činjenica u vezi s nastankom Hrvatskoga pravopisa, u javnosti je snažno prisutno mišljenje da je riječ o nepotrebnom, politički nametnutom pravopisu koji je donesen bez suglasnosti ključnih strukovnih autoriteta.
Taj je pravopis bio najavljivan kao pomirbeni, jedinstveni, četiri u jednom ...
Najavljivano je jedno, a zbilo se drugo. Nepobitno je da je odlukama bez zakonske podloge, danas već bivšega ministra Željka Jovanovića ukinuto Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika i stavljena izvan snage preporuka Hrvatskoga školskoga pravopisa autora Babić-Ham-Moguš, koji je od 2006. doživio četiri izdanja i bio dobro prihvaćen, te je okružnicom nakladnicima udžbenika 2013. propisan Institutov Hrvatski pravopis, s nizom tvarnih i jezičnih netočnosti. Kad se sve stavi u kontekst namnažanja hrvatskih pravopisa u školskoj porabi agencijskim odobrenjima (Pravopis hrvatskoga jezika Anića i Silića, Hrvatski pravopis Badurine, Markovića i Mićanovića), nameće seLovina za odstrjelIsto se tako ulažu i plaćaju napori u promidžbu Wikipedije na »srpskohrvatskom«, a istodobno su dragovoljni suradnici Wikipedije na hrvatskom jeziku zbog navodnoga promicanja ustaštva u traženju pravde završili na sudu, proganja ih se u medijima i rade na njih različiti pritisci. Model isključivanja nepodobnika iz javnoga života ustaškom stigmatizacijom odavno je poznat u Hrvatskoj i poprilično je izlizan, ali suvremeno hrvatsko zakonodavstvo još uvijek nije predvidjelo državni kazneni progon onih koji se služe takvim etiketiranjem i izmišljotinama, nego se po sudovima razvlače žrtve takvih ocrna. Tko piše i misli hrvatski, u trenu postaje lovina za odstrjel zaključak da je u školstvu namjerno stvaran pravopisni nered kako bi se u povoljnom trenutku izišlo s naslovom koji bi bio politički prihvatljiv i ne bi se previše udaljavao od štokavskoga okružja susjednih država.
Zašto mislite da je hrvatski pravopis ograničavan na taj način?
Prvo zato jer su u javnosti iz njega godinama izdvajane i problematizirane tobože kao neprirodne one pojedinosti koje su ga razlikovale od pravopisa u susjedstvu (odvojeno pisanje niječnice ne od nenaglašenoga prezenta glagola htjeti, pisanje rje-skupine u kratkim dvoglasničkim slogovima, pisanje d, t, ispred c, č u imenica na -dac, -dak, -tac, -tak, -tka i njihovim izvedenicama). A drugo jer smo, usprkos ustavnoj odredbi, svjedoci upornoga osporavanja samostalnosti hrvatskoga jezika - i to u međunarodnom okviru (sjetimo se američkoga jezikoslovca Greenberga!) - kao izmišljotine nastale istom nakon raspada jugoslavenske državne zajednice. To se moglo i može vrlo lijepo pratiti i na suđenju hrvatskim generalima u Haagu, gdje su danomice ponižavani umjetnim »BHS-jezikom« (»bošnjačko-hrvatsko-srpskim«), na isti način na koji su hrvatski televizijski gledatelji ponižavani trećerazrednim regionalnim sapunicama. Isto se tako ulažu i plaćaju napori u promidžbu Wikipedije na »srpskohrvatskom«, a istodobno su dragovoljni suradnici Wikipedije na hrvatskom jeziku zbog navodnoga promicanja ustaštva u traženju pravde završili na sudu, proganja ih se u medijima i rade na njih različiti pritisci. Model isključivanja nepodobnika iz javnoga života ustaškom stigmatizacijom odavno je poznat u Hrvatskoj i poprilično je izlizan, ali suvremeno hrvatsko zakonodavstvo još uvijek nije predvidjelo državni kazneni progon onih koji se služe takvim etiketiranjem i izmišljotinama, nego se po sudovima razvlače žrtve takvih ocrna. Tko piše i misli hrvatski, u trenu postaje lovina za odstrjel.
Javnosti nisu poznate službene ocjene
Kako u tom kontekstu ocjenjujete Institutov Hrvatski pravopis, napose u odnosu na noviju pravopisnu »proizvodnju«?
Političari su ga preporučili za obrazovnu, javnu i službenu uporabu na neviđeno. Poslije su prestali spominjati javnu i službenu uporabu, ostala je samo školska, više nema ni sveučilišne. Ta preporuka na neviđeno nije dobra. K tomu, javnosti nisu poznate službene ocjene recenzenata jer nisu tiskane ni cjelovito objavljene čak ni na mreži. Zbunjuje i to što se jedan od recenzenata baš i nije proslavio kao autor Poslovnoga jezičnoga savjetnika (2011.), a pri osuvremenjivanju Šarićeva prijevoda Biblije (2006., 2007.) priklonio se pravopisnim rješenjima koja nisu imala položaj općeprihvaćenih (nesamo, vredniji). Tako da ne znam stručnjaka, osim autorâ, koji ga preporučuje i iza njega stoji. Činjenica da je politika preporučila pravopis prije nego ga je imala u ruci, dokazuje da se radilo o političkoj narudžbi. Vrijeme pokazuje da je s takvom bjanko-vjerodajnicom Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje imao prigodu napraviti dobar stručni posao i pomoći da se neki politički nametnuti problemi razriješe. Namjesto toga autori su ipak vodili računa što će reći naručitelji i medijski pokrovitelji pa su odstupili od norma i preporuka koje je taj isti Institut ranije bio izdao drugim pravopisima (primjerice Hrvatskomu školskomu pravopisu), odnosno sam on tiskao vlastita izdanja u nedavnoj prošlosti na drugim pravopisnim načelima i za to dobivao nagrade (Veliki školski rječnik hrvatskog jezika, 2012.). To je ono što ruši njegovu znanstvenu vjerodostojnost.
Napredak i predaja ili odustanak autora
Koja rješenja toga pravopisa smatrate dobrima?
Ona koja su naravna i izviru iz povijesne okomice hrvatske jezične zbilje kao samosvojne pojavnosti u kojoj tri narječja participiraju u izgradnji nove vrijednosti - u standardnom hrvatskom jeziku kao nacionalnoj kulturnoj poveznici. Tako primjerice kad određuje da je pravilno pisati napitci, a ne napici; petci, a ne peci; predci, a ne preci;svetci, a ne sveci. Napredak je postignut i u pisanju tzv. imeničnih polusloženica, gdje je vraćena spojnica u postave u kojima se prvi član ne sklanja (general-bojnik). Dobro je riješeno i pisanje razgodaka: prije znaka za postotak ili novčanu jedinicu slijedi bjelina (razmak).
A što u tom pravopisu smatrate lošim?
Prema nekim rješenjima taj je bijeli pravopis na žalost bijela zastava, predaja ili odustanak njegovih autora da se napokon u slobodi izbore za hrvatsku pravopisnu baštinu i standardni sustav te oslobode dijela strukovnih zabluda, kojima smo manje-više svi robovali. Pođemo li od jezika kojim je pisan taj pravopis, najprije ćemo uočiti da se u njem nastavcima ne razlikuju dativ i lokativ u pridjevnoj i zamjeničnoj sklonidbi, kako se stoljećima u hrvatskom razlikovao (dativ -mu: momu dragomu hrvatskomu jeziku : lokativ -m: o mom dragom hrvatskom jeziku), nego je uvedeno u lokativu -me (javnost ga u neznanju trpa i u dativ), gdje ono nije odlika biranoga hrvatskoga stila, a sve skupa je nedopustivo osiromašenje morfološke razlikovnosti. Njegovim autorima nije jasan položaj dvoglasnika u fonološkom inventaru hrvatskoga jezika, pa ga u radnoj inačici uvršćuju, a u konačnoj izbacuju iz sustava, što je skandalozno. Nadalje, u mnogim definicijama tvrde jedno, a u primjerima uz njih iščitava se drugo, k tomu se ne poštuje ni temeljno pravilo u takvim priručnicima: ili propis ili popis (svih iznimaka). Isto se tako može reći da je pravopis iz 2013. dijelom rješenja blizak novosadskomu pravopisu iz 1960. kad određuje da se piše sastavljeno neću, namjesto ne ću; kad propisuje pogrešku i vredniji namjestopogrješke i vrjedniji, a u nekim je rješenjima u pisanju prijedložnih izraza u službi priloga ili prijedloga čak gori od njega, pa tako propisuje navrijeme, naprimjer, nizdlaku, uglavu, uime, namjesto na vrijeme, na primjer, niz dlaku, u ime.
Pogreška i pogrješka izmišljena dvojba
Svojedobno ste bili napisali da su pogreška i pogrješka izmišljena dvojba. Možete li to pojasniti čitateljima jer je i uredništvo Glasa Koncila često pitano je li ispravno bezgrešno ili bezgrješno začeće?
To je zaista izmišljena dvojba, koju potiče i dio jezikoslovaca. Jezični je sustav naime i tu posve jasan: ako se dvoglasnik ije u kratkim slogovima krati u je, onda se krati bez iznimke bio pred njim r ili koji drugi suglasnik: slijep : sljepoća, lijep : ljepota, vijest : vjesnik; riječ : rječnik; grijeh : grješnik, zvijezda : zvjezdica, rijeka : rječica, strijela : strjelica; snijeg : snjegovi, brijeg : brjegovi; lijep : ljepši, prijek : prječi; ucijepiti : ucjepljivati, istrijebiti : istrjebljivati; odlijepiti : odljepljivati, otrijezniti : otrježnjivati itd. Likovi grješnik, bezgrješan, pogrješka, strjelica, brjegovi, prječi, istrjebljivati itd. višestruko su potvrđeni u hrvatskom jeziku te zabilježeni u rječnicima. To je razlog da oni koji nisu učili standardni hrvatski jekavski jezik, primjerice dalmatinski ikavci, kada se trude govoriti njime, spontano ostvaruju u tim primjerima rje jednostavno stoga jer je to sustavni ostvaraj. Da bi se došlo do podatka kako se danas u Hrvatskoj zaista govore takve riječi, treba izići iz kabineta na teren, a ne zaključivati na temelju ankete među studentima kroatistike, čiji je govor profesionalno već opterećen standardnim jezikom i njegovim nametnutim normama.
Zašto onda rje-likovi nisu normirani ni u, kako mnogi drže, našem najboljem pravopisu, Hrvatskom pravopisu iz 1944. Franje Cipre i Bratoljuba Klaića, a ni u glasovitom Londoncu iz 1971. Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša?
Iz literature se znade da su rje-likovi bili normirani u Hrvatskom pravopisu iz 1944. i neposredno prije tiskanja uklonjeni svi osim onih s osnovom -grijeh- (bezgrješan, grjehota, grješan, grješić, grješnica, grješnik, pogrješka). Međutim, ti se likovi nalaze u zabranjenomHrvatskom pravopisu Cipre, Guberine i Krstića iz 1941., a upravo je on bio predloškom onomu iz 1944. U Hrvatski pravopis iz 1971. nisu mogli biti uvršteni jer je sadržaj toga pravopisa bio omeđen jugoslavenskim političkim okvirom i novosadskim pravopisom. Već sama činjenica što se nakon prevrata 1945. pojavio pravopis s hrvatskim imenom u naslovu, bila je onodobnim vlastima sablažnjiva pa su ga zabranili i uništili. Autori su bili proveli minimalne pravopisne preinake u odnosu na novosadski pravopis, a tek su u slobodnoj Hrvatskoj objavili pravopis koji je po njihovu mišljenju bio na onoj razvojnoj crti o kojoj sam prije govorila. Akademik Stjepan Babić tiskao je i knjigu Temelji hrvatskomu pravopisu, u kojoj je prikupio bogato gradivo za potkrjepu rješenja u Hrvatskom pravopisu. To je gradivo i potaknulo Vijeće za normu s akademikom Katičićem na čelu da se prikloni tim rješenjima. Moja su pak istraživanja pokazala da hrvatski govornici spontano ostvaruju rje-sustav pri kraćenju slogova sa ije u četirima kategorijama: u umanjenicama (brježić, crjepić, strjelica), u množini imenica (brjegovi, crjepovi), u stupnjevanju pridjeva (vrjedniji, trjezniji) i u tvorbi nesvršenih glagola (sprječavati, otrježnjavati).
Anglizmi - zvono na uzbunu
Kako predviđate daljnji razvitak pravopisnih i jezičnih sukoba, očekujete li smirenje?
O svom slučaju razmišljam i kao vjernik. Duboko vjerujem da Bog vodi ljudsku povijest i svačiju pojedinačnu sudbinu prati svojom blagonaklonošću. Budući da se od nepravde treba i mora braniti, vjerniku je ponekad teško pronaći dobru mjeru da obranom ne prijeđe u napad, koji bi napadač mogao doživjeti kao osvetu. No kako je ovdje riječ o dobru hrvatskoga jezika, koji je konstitutivni čimbenik hrvatskoga naroda i hrvatske države, očekujem da će Upravno i Znanstveno vijeće IHJJ-a postupiti u skladu s presudom i propitati postupke ravnatelja Željka Jozića. U njegovu slučaju pak nije riječ samo o neutemeljenom kaznenom progonu strukovnih neistomišljenika, nego i o neprimjerenom ponašanju prema ostalim kolegama koji kritički razmišljaju. Njegove je istupe prema ruskom kroatistu armenskoga podrijetla Arturu Bagdasarovu uredništvo Matičina časopisa »Kolo«, na čijim se stranicama 2013. također vodila polemika o novom pravopisu, ocijenilo ne samo uvrjedljivima, nego i zastrašujućima, jer si je ravnatelj javnoga instituta uzeo pravo zabranjivati nehrvatima znanstveno bavljenje hrvatskim jezikom i pravopisom.
Važno je istaknuti da politika mora osigurati pravni okvir u kojem će se hrvatski jezik i pravopis moći nesmetano razvijati, opisivati i propisivati, a ne da na svaki spomen propisivanja ustaju neupućeni ili zlonamjerni, izrugujući se svakomu nastojanju da se u općem ili strukovnom jeziku leksik popunjava i novotvorenicama, a ne samo posuđenicama. Živo svjedočimo da se hrvatski dnevni tisak i mrežni portali više ne mogu pratiti bez engleskoga rječnika, a nepotrebni, nemarom neprevedeni anglizmi počeli su se uvlačiti i u zakonodavstvo. To je zvono na uzbunu.
Nužno je donijeti zakon o hrvatskom jeziku
Što po Vašem mišljenju treba učiniti da bi se stanje promijenilo? Probleme treba riješiti promišljeno i sustavno. Od najviše zakonodavne razine pa do usklađenosti sadržaja gramatičkih i pravopisnih priručnika. Nužno je donijeti zakon o hrvatskom jeziku i obnoviti rad Vijeća za normu hrvatskoga jezika. Školski postupnik, kurikul - koji danas na silu iz neznanih mi razloga moramo nepravilno zvati kurikulum, jer je nama tobože došao iz engleskoga (onda bi valjda bio kurikjulum) - trebat će dobro pročešljati i povećati satnicu hrvatskoga jezika, od osnovne škole do visokoškolskih ustanova i fakulteta, u kojima bi, u svima od reda, hrvatski trebao biti obvezatnim predmetom tijekom svih godina učenja i studiranja. Samo se na taj način može razvijati standardni jezik visoke oblične popunjenosti i značenjske istančanosti. Prosječni hrvatski govornik na žalost još uvijek nema posviješten odnos prema standardnom jeziku, u kojem se od svakoga pojedinca očekuje da svakodnevnim učenjem odgovorno sudjeluje u njegovoj izgradnji i očuvanju. Budući da to nedostaje, s naših fakulteta danomice izlaze akademski obrazovani građani, autori udžbenika, rječnika i pravopisa, koji imaju poteškoćâ pri određivanju osnovnih gramatičkih kategorija, poput roda i sklonidbe, primjerice opće imenice vrata, sklonidbe prezimenâ Ciraki, Skurjeni, Kršnjavi, imena Juraj ili sintagme četiri čovjeka. Tako se već desetljećima u našim pravopisima, pa i u institutskom, navodi netočan pridjev delfijski namjesto delfski prema grčkim Delfima, u kojima je dvosmisleno proricala glasovita Pitija, održavajući se dvosmislenostima kao naši pravopisci dvostrukostima. Mnogo je primjera nesustavnih obličnih rješenja u našim gramatikama, koja se onda prenose i u pravopise, pa se tako točno normira četvero, petero, šestero ..., a onda se odjednom potkapa sustav i propisuju četvorica, petorica, šestorica namjesto četverica, peterica, šesterica. Nadalje, ako dometci -ero i -erica znače »živo«, onda zgrada ne može biti peterokatnica niti rječnik četverojezični, nego je zgrada petokatnica, a rječnik četrijezični, pri čem je potonji lik izveden od osnove četri-, a ne četiri- i već ovjeren u tvorbi četristoljetni/a/o (povijesni tijek, muk, tradicija, razdijeljenost, jutro). Nove se strukovne spoznaje i novi jezični oblici sporo probijaju do normativnih priručnika. Tako sve donedavno, doslovce do početka ove godine, ni u jednom hrvatskom jednojezičniku riječ sâbor nije bila obilježena dugosilaznim naglaskom na prvom slogu, koji tako u standardnom jeziku izgovara najveći dio građanstva (kao kântor, stâtor, tâbor), nego se isključivo bilježio sábor, kako je bilo propisano još u pretprošlom stoljeću, s dugouzlaznim naglaskom (kao nádzor, rázbor, zátor). Dok se takva pitanja konačno dogovorno ne riješe, tj. dok se ne normira prozodijski i oblično-značenjski najbogatiji ovjereni sustav na crti naravnoga povijesnoga razvitka hrvatskoga jezika, ne može se očekivati strukovni mir ni sklad. |
Josip Novaković
Glas Koncila