O Matičinu pravopisu kao protupravopisu  

Nezgodno je kad se čovjek zbog položaja na kojem se našao po drugačijem izboru prihvaća poslova koji s tim položajem imaju samo formalnu vezu. Tako je Igor Zidić kao predsjednik Matice hrvatske postao i predsjednikom Matičina Pravopisnog povjerenstva. To možemo još razumjeti ako je to samo formalnost, ali je nezgodno ako se toga prihvati kao pravi profesionalac. A Igor Zidić čini upravo to. On misli da ga to što je postao predsjednikom MH kvalificira i za pravopisnoga stručnjaka sposobnoga čak da bude na čelu predsjedništva pravopisnoga povjerenstva i da s drugim nestručnjacima, kojih je u pravopisnome povjerenstvu gotovo više od polovice, sudi o pravopisnim pitanjima. Raspisao i raspričao se o Matičinu pravopisu kao da je on najveći pravopisni stručnjak. Samo u Vjesniku i Večernjem listu od 23. lipnja ima o pravopisu četiri stranice. A ne može stručno ništa govoriti jer sa stručne strane ništa ne zna pa se samo nabacuje političkim parolama. Da to prikrije, sam napada i prigovara što se o Matičinu pravopisu ne govori sa stručne strane nego s političke. Što se struke tiče, vidi se da nije ni pročitao ono što se o pravopisu posljednjih godina naveliko pisalo pa smo dio članaka komentirali u 51. i 52. godištu Jezika u sedam velikih članaka pod naslovom "Pravopisni rat", a vidi se da nije pročitao ni moju knjižicu "Temelji Hrvatskomu pravopisu" u kojoj je sažeto iznesena većina današnje pravopisne problematike. Jer da jest, ne bi govorio kako govori. On i ne zna koliko je Matičin pravopis blizak novosadskomu.

Znam da to mlađi tvrde, i usmeno i pismeno, ali ih Zidić ne bi smio zvati u pomoć jer oni ne razumiju prilike u kojima smo živjeli, pogotovo što na drugim mjestima priznaje sastavnicu vremena, ali ovdje kao da je zaboravlja. I da jest istina da je londonac bliži novosadskomu pravopisu nego Matičin, onda valja znati kad je i kako je taj pravopis pisan. Dok su Anić-Silić svoj radili sedam-osam godina, mladci njihov kopirali četiri-pet, mi smo londonac napisali za mjesec i pol dana, a toliko se potrošilo za tiskanje jer smo u lipnju 1971. znali: ako taj pravopis ne izađe do 1. rujna 1971. godine, ne će nikada izaći jer Srbi nisu mogli podnijeti da izađe poseban hrvatski pravopis, ma kakav bio. I ono malo što je bilo razlikovano, npr: Valjda pisati: akropola, akumulacijski, anglist, Babilon... Ne valja pisati: akropolj, akumulacioni, anglista, Vavilon... i još pedesetak takvih savjeta na str. 64 za ondašnje je vlastodršce prevršilo mjeru.  

"Izvedenice", kako Zidić naziva novija izdanja, pohrvaćivane su do mjere do koje se moglo, a Matičin je odstupio od bitnih i već u dobroj mjeri prihvaćen pohrvaćivanja. To je lako dokazati i bude li potrebno, može se i to učiniti iako sam to svojim pisanjem i svojom knjižicom pokazao već desetak puta. Usput da kažem da mi je jedan dobronamjerni slušatelj poslije predstavljanja Matičina pravopisa rekao da se u početku još moglo i pomisliti da je to jedan od hrvatskih pravopisa, ali kad su se za riječ javili B. Belaj i V. Bogišić da je postalo jasno da je to hrvatski protupravopis.  

Najviše se Matičin pravopis razlikuje od novosadskoga i našega po tome što ima veliko poglavlje Transliteracija i transkripcija stranih imena, ukupno 82 stranice, i time ga hvale kao veliki napredak. Najprije molim Igora Zidića neka objasni u čemu je po svojim pravopisnim posljedicama razlika između transliteracije i transkripcije, kad se primjenjuje jedna, a kad druga, zatim zašto nije uporabljen hrvatski naziv preslovljavanje, kad ga već imamo i kad je jasniji, a drugi, što to treba hrvatskomu pravopisu. To treba srpskomu u kojem se strana imena pišu po stranosrpskomu izgovoru. Zato Pravopis srpskoga jezika iz 1993. ima poglavlje Prilagođeno pisanje imena iz stranih živih jezika (transkripcija). Koliko to treba Hrvatima, onda to nije pravopisno pitanje, kao što lijepo i laicima pokazuje transkripcija za slovenski i bošnjački.  

Autori Matičina pravopisa donose poglavlje koji ni sami ne razumiju. Da razumiju, ne bi uzeli 25 specijaliziranih stručnjaka da ga pišu. A oni i nisu bili svjesni za što rade ono što rade, nije im bilo rečeno ili im je bilo krivo rečeno jer temu o pravopisnoj primjenljivosti tih pravila ne valja ozbiljno ni načinjati. Pravila za jezike kao arapski, starogrčki i sanskrt izazivaju desetke raznih pitanja, jednako kao i nama bliski jezici kao što je engleski i talijanski i svi drugi koji se služe latinicom. Za engleski daju samo jednu varijantu, a engleski i američki razlikuju se upravo u glasovnim ostvarenjima da ne kažem da engleski ima zapravo slikovno pismo pa Matični pravopis ima pravilo: "Transkripcija g – g ili g – dž od slučaja do slučaja ovisi o etimološkim i povijesnim čimbenicima". Ili: "Neka se imena tradicionalno transkribiraju prema pravilima drugačijima od navedenih..." Pravila za talijanski s pravom je kritizirao Igor Mandić. Kažem s pravom jer što u Matičinu Hrvatskom pravopisu rade imena kao što su Kroče, Đakomo, Da Vinči, Bokačo... (str. 300) i stotine drugih sličnih za druge jezike koji se služe latinicom?  

Kao poslasticu rado bih čuo Zidićevo obrazloženje zašto u tome pravopisu inače nepotrebno, ali krnje poglavlje ima samo 49 jezika, među kojima su i joruba i sanskrt, a nema dvadesetak službenih jezika država koje imaju od pet do 145 milijuna stanovnika, npr. nema ovih jezika: amharski, armenski, azerbajdžanski, bengalski, burmanski, gruzinski, irski, korejski, kmerski, kazaški, kirgiski, laoski, malgaški, malajski, nepalski, tajski, turkmenski, urdu, uzbečki, vijetnamski, da jezike malobrojnih govornika i ne spominjem.

Po kojim se kriterijima jedni jezici nalaze u tome poglavlju, a po kojima drugih nema? To je samo djelić izazova jer za širu stručnu analizu treba vremena. Hrvati ga imaju jer se već godinama bave pravopisom kao najvažnijim kulturnim pitanjem. Svoj prilog tomu beskorisnomu raspravljanju dodala je i Matica hrvatska.

Stjepan Babić
redoviti profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u mirovini

{mxc}