Iz Hrvatskog slova donosimo razgovor Mire Ćurić s Ljiljanom Šarić, autoricom Rječnika sinonima hrvatskoga jezika, profesoricom na Humanističkom fakultetu Sveučilišta u Oslu. "Svaki rječnik sinonima govori o leksičkom bogatstvu i dokaz je otvorenosti prema njemu. Ipak, ne odnose se svi jezici isto prema njemu. Neki su se jezici našli u specifičnim uvjetima, pa se prema leksičkoj raznolikosti odnose i sa sumnjom. To je bio slučaj, a i još uvijek jest, s hrvatskim jezikom. U mnogim lektorskim zahvatima može se pratiti neobičan pristup sinonimiji u kojem se neke riječi zamjenjuju drugim riječima sličnoga značenja, a da ta zamjena nije opravdana. Ili se izbjegavaju i nepoželjnima postaju riječi koje su dio hrvatske jezične tradicije, pa tako jezik osiromašuje, ili se intervencijama zamagljuju značenjske nijanse. Posljedica je, primjerice, gomilanje ograničena broja neobilježenih i beživotnih riječi, dok njihovim bliskoznačnicama egzistencija postaje ugrožena. Potiranje sinonimije znači siromašenje komunikacijskih mogućnosti, a onaj tko se priklanja takvoj praksi ne može činiti dobro svom jeziku."

 

 

Donosimo zanimljiv članak o tuđicama, s naglaskom na primjer riječi uputnik, odnosno curriculum, kurikulum, kurikul, u kakvom se sve još već obliku ne pojavljuje u hrvatskoj literaturi. Članak je objavljen izvorno u časopisu "Jezik", koji uređuje prof. dr. Sanda Ham, ugledna jezikoslovka, suautorica, uz akademike Babića i Moguša, Hrvatskoga školskog pravopisa s koji će napokon valjda biti uveden red na području pravopisa. Upravo je prof. dr. Sanda Ham potaknula autorice Dubravku Smajić i Irenu Vodopiju na pisanje članka "Curriculum, kurikulum i kurikul - uputnik", u kojem se zaključuje kako bi na prvom mjestu trebala biti hrvatska riječ uputnik (uputnički); na drugom mjestu prilagođena tuđica kurikul (kurikulni, kurikulski); neprilagođene tuđice curriculum, nepravilno prilagođene tuđice kurikulum - uopće ne bi trebalo biti u hrvatskom jeziku. Članak nam je proslijedio Davorin Zorko primjećujući sljedeće. Oni koji žilavo forsiraju "kurikulum", usuprot hrvatskoj tradiciji, usuprot najuglednijim hrvatskim jezikoslovcima i usuprot prosvjetarskoj javnosti, ponašaju se upravo poput tzv. hrvatskih vukovaca s kraja 19. stoljeca. Naime, postoje primjeri kada su, krajem 19.-oga i početkom 20.-oga stoljeća, tadašnji vukovci ismijavali riječi poput "nogomet", "rukomet", "kisik", "vodik", "kolodvor"... pa su se te rijeci ipak ukorijenile u uporabi... Upravo sada (do kraja siječnja) traje javna rasprava o "Prijedlogu strategije nacionalnoga kurikuluma". Da nije istinito, bilo bi poput parodije - u naslovu uz "nacionalna strategija" stoji nevaljana tuđica "kurikulum". Prispodobivo je sada aktualnome Svjetskome prvenstvu u hendbolu, koje upravo traje.

 

 

Iz Hrvatskoga slova donosimo još jedan komentar Stipe Kekeza na temu jezika. Ovoga puta autor se osvrnuo na uporabu boja u jeziku te podrijetlo samih naziva i termina koji se najviše upotrebljavaju u govoru danas. "Boje su neizostavan dio našega svakidašnjeg života. One su neizostavna građa, sredstvo slikarima, ali i pjesnicima. Bojama sagledamo svijet, pa je u različitim kulturama i drukčiji odnos prema njima. Tako se i naziv vrste vina u nas razlikuje, crno, prema nekim europskim jezicima, u kojima je crveno. Da ne govorimo o klasičnoj podjeli boja na tople i hladne, što u pojedinaca može biti drukčijega odnosa. U današnjemu pak svijetu, koji se ponajprije orijentira na vizualno, boje još više dolaze do izražaja (kakva je tek promjena nastala pojavom televizora u boji). Riječ boja k nama je došla iz turskoga jezika. Prije toga su Hrvati u tome značenju vjerojatno upotrebljivali riječi mast i(li) mastilo. No kako se u hrvatskome standardnome jeziku označuje radnja koju činimo bojom?"(S.Kekez)

 

 

Iz Hrvatskoga slova donosimo još jedan članak Stipe Kekeza o jeziku, točnije o čestoj uporabi takozvanih srbizama. Njihov broj i infiltriranost ne treba čuditi ako se u obzir uzme činjenica da je oduvijek bilo onih koji su među hrvatskim narodom htjeli progursti panslavenske i južnoslavenske ideje. "U sklopu pak unitarističkoga pristupa jeziku i pristupa političkoga bratstva i jedinstva svako pozivanje na samosvojne jezične osobitosti nije bilo, blago rečeno, dobrodošlo. Dolaskom devedesetih godina 20. stoljeća demokratizacijom hrvatskoga društva i osamostaljenjem Hrvatske srbizam kao termin (nanovo) se javlja. Počinje se raspravljati o srbizmima na stručnoj i svakidašnjoj razini. Što su to srbizmi? Prema samoj riječi, to bi bilo kakvo svojstvo srpskoga jezika, vjerojatno leksičko (dakle riječi), kao što su i anglizmi, germanizmi, talijanizmi itd. posuđenice u hrvatskome jeziku iz engleskoga, njemačkoga i talijanskoga."(mmb)

 

 

Iz Hrvatskog slova prenosimo još jedan u nizu, iznimno zanimljiv i poučan članak Stipe Kekeza na temu pravilne uporabe jezika u govoru i pismu. Ovoga se puta autor koncentrirao na uporabu rodbinskih naziva. "Rodbinski nazivi nastali su u patrijarhalnome, ruralnome društvu gdje je rodbina imala veliku važnost i gdje je svaki odnos imao svoje značenje. Otuda i toliko rodbinskih naziva. Današnji prosječan govornik hrvatskoga jezika vjerojatno ni ne zna sve rodbinske nazive, jer ih ne upotrebljava ili zbog toga što se u tzv. razgovornome jeziku jedan naziv upotrebljava umjesto više njih. Dok pogrešnu leksičku uporabu daljih rodbinskih naziva možemo opravdavati rijetkošću korištenja, bliže rodbinske nazive, njihove oblike, upotrebljavamo pogrešno, čini se, iz neznanja."(mmb)

 

 

U novom broju Hrvatskoga slova Stipe Kekez nam razjašnjava upotrebu prijedloga s(a) u hrvatskom standardnom jeziku te upozorava na najčešće greške: «U instrumentalu se obično upotrebljava samo onda kada se izriče društvo, a kada se izriče sredstvo, onda se upotrebljava instrumental bez prijedloga. Zato je pogrešno, što se često čuje u razgovornome jeziku, jer se svaki instrumental poistovjećuje s prijedlogom s(a), reći, primjerice, Došao je s autom. Piše s olovkom. Dakle reći ćemo i pisati Došao je autom. Piše olovkom. Posebno društveno značenje katkad se može izreći kada je potrebno kakvo sredstvo za obavljanje kakve radnje, kao što je slučaj s primjerima koje smo pronašli na javnim natpisima.»

 

 

 

U ovotjednom broju Hrvatskoga slova, Stipe Kekez nas u svojem članku upozorava na distinkciju koja postoji između pisanja i izgovaranja riječi u hrvatskome standardnom jeziku, sugerirajući kako je najučinkovitije otklanjati spomenute probleme konsultiranjem s jezičnim priručnikom. «U hrvatskome standardnom jeziku ne pišemo riječi uvijek onako kako ih izgovaramo, odnosno ne izgovaramo ih onako kako ih pišemo. Pritom pod izgovorom mislimo na one glasove koji se poistovjećuju s određenim slovima, grafemima hrvatskoga standardnog jezika, jer pisanje je jedno a izgovor drugo. Na primjer, pišemo hrvatski, Imotski, a možemo izgovoriti hrvacki, Imocki. Dakle na mjestu dvaju slova, grafema možemo izgovoriti jedan glas. Također izgovaramo jedamput, a pišemo jedanput. S druge strane, bilježimo glasove nj, lj, dž dvama slovima, grafemima, a izgovaramo jedan glas. Pritom, primjerice, trebamo razlikovati konjušar, gdje u pismu na mjestu nj izgovaramo jedan glas i konjunktivitis (upala očne spojnice) i slične riječi podrijetlom iz latinskoga jezika, pri čemu izgovaramo dva glasa: n + j.»(S. Kekez)

 

 

Stipe Kekez u Hrvatskom slovu ponovno piše o problematici hrvatskoga jezika u koji su se danas, a kroz minula stoljeća ili desetljeća manje ili više neopravdano u svakodnevnu uporabu uvukle mnoge "posuđene" riječi. Njihova je uporaba danas na žalost vidljivija i očitija no ikad. "Dok je utjecaj pojedinih spomenutih jezika na hrvatski jezik specifičnost samo hrvatska ili još pokojega (susjednog) naroda, utjecaj engleskoga jezika kao globalnoga jezika, poput nekada latinskoga, problem je s kojim se susreću i ostali narodi i jezici. I dok, htjeli-ne htjeli, ne možemo utjecati, pa i ne trebamo (ne možemo nekomu određivati kako će govoriti), na razgovorni jezik, na standardni jezik možemo djelovati. O utjecaju engleskoga pisalo se i govorilo se u novije vrijeme podosta. Nesumnjivo je da ćemo takve riječi u budućnosti primati, ponajviše u području informatičke tehnologije, koja se tolikom brzinom razvija, pa se jednakom brzinom riječi i prenose u hrvatski jezik, da se jednostavno ne stigne vremenski adekvatno i valjano odgovoriti odnosno reagirati na svaku pojedinu riječ."(S.Kekez)