O glazbi – pogled 32 godine unatrag

Trenutačno u medijima traju rasprave o tzv. narodnjacima, „cajkama“, pjesmama s istoka… ili kako već nazivali tu vrstu glazbe koja je zapravo hrvatskom uhu i duhu prilično strana. No očito i takva glazba pronalazi u nas svoje poklonike, nesvjesne da su izloženi programiranom pritajenom duhovnom nasilju kojemu je cilj porušiti hrvatske društvene i kulturne vrijednosti, našu bogatu tradiciju i običaje, što se prije ogledalo i u izrazito visokom umjetničkom izražaju koji smo baštinili kroz prošlost.

U tom smislu zanimljivo je pročitati tekst o glazbi iz Lista mladih „MI“ nastao prije 32 godine, koji progovara na sličan način, uz iznimku što je tih godina načinjen otklon od istočnoga melosa, ali ga je počesto zamijenila vjerojatno jednako loša glazba nastala u Hrvatskoj. Tekst je još uvijek aktualan jer očito nismo izvukli pouku. Naime, umjesto da s godinama unaprijedimo hrvatsku glazbu, vratimo osjećaj za lijepo, izgradimo svoj stil i ukus (a imali smo svijetle primjere iz prošlosti na kojima smo se mogli napajati, veličanstvene glazbenike i plejadu najodličnijih hrvatskih pjesnika), vratili smo se na – tuđe. Stoga vrijedi ponavljati rečenicu iz spomenutoga teksta otprije 32 godine: „Osnovno je shvatiti i prihvatiti da se na nas neprekidno i prilično uspješno vrši utjecaj koji nas dovodi u sukob s duhovnim, moralnim i estetskim vrijednostima katoličke i hrvatske tradicije.“ I ne zaboravimo: glazba je samo jedno od mnogih područja na kojima se to čini. (hkv)

Što (se) to tamo pjeva

Zamislite prizor orgije mladih, zgodnih ljudi u očito bogatoj, raskošnoj kući. Ne, ne pričam vam sadržaj nekog filma od poslije ponoći – to je „samo“ video-spot simpatičnih i vrlo popularnih Pet Shop Boysa. Uz to do nas slavodobitno prodire poruka: „Nikad nam nije bilo dosadno, jer nikad nismo bili dosadni“, ili tako nekako. Ako se dobro sjećam, ti su momci nekoć imali i hit „To je grijeh!“

Nisam započela kampanju protiv spomenutih momaka, ili rat protiv moderne glazbe. Štoviše, vrlo je volim i rado slušam. Samo, zna mi se dogoditi da plešući mrmljam riječi pjesama ni ne razmišljajući o njihovu značenju. Mnogi se žale da ponekad pjevuše (uglavnom falš!) pjesme koje im se uopće ne sviđaju, ali zbog opsade koju na nas vrše radio, televizija i privatni kazetofoni, ne mogu ih ne zapamtiti. Na taj način i nesvjesno primamo i usvajamo raznovrsne poruke koje, priznali mi to ili ne, utječu na naš način razmišljanja i poimanja svijeta.

Mnogi će se sada pobuniti da to nije istina, da se na njih ne može tako lako utjecati. Poštujem pravo svakoga da se smatra čvrstom, zrelom osobom – ali, da li je to baš tako?

Glazba je oduvijek imala izuzetno važnu ulogu u odgoju. Kad malo dijete pokušate u nešto uvjeriti, može se dogoditi da vam to baš i ne uspijeva! Doći će i do vike, suza. Sročite li od toga pjesmicu, pa još dodate i melodiju, dijete će to prihvatiti kao ugodnu igru i nesvjesno vas poslušati. Čak postoji i bajka o frulašu koji je svirkom na fruli odveo svu djecu iz grada.

No, nisu samo djeca podložna glazbi. Trubaduri su se njome koristili da zadobiju srca lijepih dama, putujući pjevači su pjesmom širili i gradili slavu mnogih vitezova i junaka. Dvorska ili seoska luda je pjesmom mogla iznijeti puno toga što u drugom obliku ne bi bilo tako lako prihvaćeno. U ratovima i revolucijama ona je djelotvorno i opasno oružje. Svojim riječima diže moral ljudi, oživljava njihovu ustrajnost i tako protivniku zadaje velike teškoće. Istu takvu ulogu ima i za očuvanje identiteta naroda, pa stoga nije čudo da su mnogi zbog „Ustani, bane!“ sjeli u tamnice.

Dvadeseto je stoljeće, povezujući sliku i glazbu, usavršilo ovo drevno propagandno sredstvo. Čak i naizgled potpuno bezazleni i naivni filmovi usađuju u nas neku poruku. Film može biti sniman upravo radi nje (sjetimo se tzv. zločestih Indijanaca ili Rusa, odnosno tzv. dobrih kauboja ili Amerikanaca), no ona može biti i izraz autorova privatnog stava. Takav je utjecaj i najopasniji, jer nije lako uočljiv i stoga se čini da ga ni nema. Ne tvrdim da je na početku spomenuti spot, tj. pjesma snimljena da bi ikoga vrijeđala. Ali, ona je jednostavno u suprotnosti sa svime što je katoličko! A takvih je primjera puno i previše. Pa i na HTV!

Na žalost, u zadnjih godinu dana kod nas se odvija proces koji je mnoge oneraspoložio. Uvidjevši veliku glad naroda za slobodnim izražavanjem rodoljubnih i vjerskih stavova i osjećaja, spretni su ljudi estrade odjednom izbacili na tržište toliko novih pjevača i kompozicija „rodoljubnog“ sadržaja, da se u vrlo malo slučajeva može govoriti o kakvoj-takvoj kvaliteti stihova i melodije. Jasno, ima časnih iznimaka! No, ako je „novokomponovana“ glazba bila neugodna, hrvatska „novokomponovana“ glazba je… sami to okarakterizirajte! U spotovima se na veliko maše zastavama, križevima, svećenicima i časnim sestrama, a po pjesmama u kojima „Ti si žena, ti si Bog“ zauzima mjesto posebnog „bisera“, čini se da mnogi nisu čuli za prvu i drugu od deset Božjih zapovijedi! Možda ne bi bilo loše da im u ime kluba obožavatelja pošaljemo Bibliju, ili barem Bonton!

Zasuti takvom poplavom liberalnih ideja, moramo im se oprijeti. Nije rješenje ugasiti televizor, odreći se omiljene glazbe ili opsjedati radio-stanice protestnim pismima. Osnovno je shvatiti i prihvatiti da se na nas neprekidno i prilično uspješno vrši utjecaj koji nas dovodi u sukob s duhovnim, moralnim i estetskim vrijednostima katoličke i hrvatske tradicije. Dalje je sve puno lakše: pažljivim biranjem onoga što prihvaćamo i kupujemo, s vremenom ćemo zauzdati sada još divlje tokove. Ta, stara poslovica kaže: „Unaprijed upozoren – spašen“!

Marija Dolović, List mladih „MI“, srpanj-rujan 1991., god. XV., br. 7-9., str. 13.