Odlične suvremene hrvatske drame
ili alternativne Nagrade Marin Držić 2019.

Nagrada Marin Držić Ministarstva kulture naša je najuglednija nagrada za dramski tekst. Dodjeljuje se od 1991. kao poticaj hrvatskomu dramskom pismu. s.nikcevicOdluku o nagradama donosi stručno povjerenstvo, nagrađeni dobivaju lijepe novčane nagrade, a Ministarstvo kulture od 1994. potiče postavljanje nagrađenih tekstova dodatnim dotacijama kazalištima. Prije nagrade je pri Ministarstvu postojala Stimulacija za dramski tekst, ali je od 1991. potpora suvremenomu dramskom pismu podignuta na ozbiljnu razinu. U tu su svrhu 1991. pokrenuti i Marulićevi dani kao festival na kojemu bi trebali igrati samo hrvatski tekstovi. Nagrada Marin Držić već se godinama dodjeljuje na otvorenju festivala, a od prije nekoliko godina studenti triju hrvatskih glumačkih akademija (Zagreb, Osijek, Split) javno čitaju nagrađene tekstove.

Nagrađuju se prazni, bezlični i crni tekstovi

Ovo sve lijepo zvuči, ideja je hvalevrijedna, a i Ministarstvo ju se stvarno trudi provesti, no zadnjih se desetak godina (uza časne iznimke) nagrađuju jednako prazni, jednako bezlični, jednako crni tekstovi. Nagrađuju se klonovi vladajućega trenda i dominiraju tri pisaca: Zajec, Pešut i Špišić, pri čemu se tvrdi da je to „najbolje“, da su te nagrađene drame „istinita slika društva“, „hrabra kritika mana“ i „oštro zasijecanje u rane“. Stalno se tvrdi kako NEMA boljih, da NEMA drugačijih. Znam da ima i drugačijih i boljih, pročitala sam općenito mnogo hrvatskih drama, a pročitala sam i brojne drame koje su poslane na natječaj. Tu sam nagradu vodila kao savjetnica za kazalište radeći u Ministarstvu 1996. i 1997., a bila sam i u povjerenstvima ’90-ih i početkom 2000-ih (1998., 2003., 2004.). Znam kako su dolazile drame različitih stilova i poetika, da postoje raznolike teme i različite poruke... Pa nije moguće da su baš svi ti pisci nestali...

Zato sam, nakon 15 godina, prihvatila poziv biti jedna od članica povjerenstva (uz Branku Cvitković i Nenni Delmestre) za Nagradu Marin Držić 2019. Učinila sam to iz dvaju razloga. Prvo da vidim što se sada piše jer sam bila sigurna kako ima i drugačijih drama od nagrađivanih, a drugo – ponadala sam se kako ću uspjeti unijeti barem malo raznolikosti u dosadašnje nagrađivanje.

Nitko se ne usudi dovesti u pitanje kvalitetu nagrađenoga

Nagrade su vrlo važne. Prvo, uspostavljaju paradigmu. Unatoč tomu što se svi pisci kunu u inspiraciju i slobodu u pisanju od svake stege – kada pisci vide tko je dobio nagradu, mnogi se (svjesno ili nesvjesno) pokušavaju prilagoditi. Nagrada Marin DržićTo sam vidjela na svoje oči kada sam pratila nagradu. U gotovo trideset godina otkad postoji nagrada, na natječaj se šalje od 40 do 70 tekstova različitih poetika i stilova (više o nagradi na: Ministarstvo kulture), ali nakon što nagradu dobije jedna vrsta tekstova, iduće godine dolazi 30 posto više upravo toga stila/poetike. To sam mogla vidjeti jer smo u to vrijeme nagrađivali različite poetike, a vidjela sam da su naročito mladi pisci skloni slijediti ono što se nosi... Drugi razlog važnosti ove nagrade je poticaj kazalištima. Te im drame dođu s nagradom „najboljih“, a onda im Ministarstvo to dodatno potvrdi dajući financijsku potporu, pa ako su i imali nekih sumnji treba li ih postaviti – sada će igrati. I hvaliti dalje kao najbolje drame. Onda mediji koji vide da su te drame i nagrađene i postavljene na scenu hvale dalje... I tako je krug zatvoren: svi govore da je to najbolje što imamo.... nitko se ne usudi dovesti njihovu kvalitetu u pitanje iako mu zdrave oči u glavi govore kako nešto nije u redu i da nije moguće da su to najbolje drame koje imamo.

Kao osoba koja se ne boji zagovarati ono što voli unatoč tomu što to nije in ili u trendu, ponadala sam se da mogu nešto promijeniti. Nije išlo... Dočekao me je princip: drame dolaze pod šifrom (dakle anonimno) i svaki član povjerenstva čita jednu trećinu. Na prvome sastanku svatko izvijesti o svojim dramama (ukratko kaže o sadržaju, o stilu, o žanru…) i predloži one za koje smatra kako zaslužuju ući u drugi krug. Taj drugi krug svi pročitaju i onda se na drugome sastanku povjerenstva iz toga drugog kruga biraju nagrađeni. Moj prijedlog da svi članovi povjerenstva pročitaju sve drame – bio je odbijen.

Pet drama koje su bolje od nagrađenih i zaslužuju nagradu

Na ovaj natječaj došlo je 59 drama, pa smo dobile slučajni odabir od 20 drama. Svaka od nas je na prvome sastanku predložila pet do sedam drama. Na drugome se sastanku predlagalo najviše pet drama za nagrade (već se davno ustalio princip da se dodijeli jedna prva, dvije druge i dvije treće ne bi li se istaknulo što više imena i drama). pet2Kada smo na drugome sastanku predlagali drame za nagrade – moji su prijedlozi bili unisono nadglasani. Kolegice su dvoglasno nagradile hladne, mračne, prazne drame koje su dio vladajućega trenda i koje dobivaju većinu nagrada proteklih godina. Naši se ukusi razlikuju do te mjere da nisu pristale niti pohvaliti tekstove koje sam ja predložila za nagradu. Čak su na prvome sastanku iz moje trećine tekstova, samo na temelju par rečenica o sadržaju, unisono zatražile da se dvije drame uvrste u drugi krug iako sam ih ja smatrala lošima. Kasnije su upravo te dvije drame i nagradile. Radi se o Špišiću i Pešutu. Ne želim optuživati da su znale o čijim se tekstovima radilo jer kada smo otvorili koverte otkrila sam kako sam ja predložila pisce od kojih neke znam i volim, ali nisam znala da su slali tekstove.

One možda iskreno smatraju da je to što su nagradile genijalno, kako je samo to „kritika“, „istina“ i „oštro zasijecanje u rane“, ali ja sam, pročitavši samo 20 od pristiglih 59, pronašla 5 izvrsnih drama koje su bolje od nagrađenih i koje zaslužuju nagradu. Ovih pet drama također su i istinite i tragične i kritične, ali su druge poetike i druge poruke. Prikazuju prepoznatljiva vremena i mjesta, govore o likovima koje razumijemo i suosjećamo s njima, a pri tome znaju biti duhovite ili „otkačene“. One u sebi nose neke vrijednosti koje zagovaraju, imaju transcendentnu dimenziju, šalju poruke kako život ima smisla i uglavnom imaju katarzu na kraju... Naravno da ne mogu proći trendovsku barijeru...

To su:

Vedran Matošić (Split): Ribareva kći
Hrvoje Hitrec (Zagreb): Body u Zagrebu
Hrvoje Barbir Barba (Ploče): Muka po Klaudiji Prokuli
Snježana Babić-Višnjić (Zagreb): Susjedi
Stjepan Škvorc (Belica): Nikad ne reci nikad.

Zahvaljujem uredništvu Republike što mi je omogućilo urediti ovaj blok drama i tako ih predstaviti javnosti jer se nadam kako će tako možda ipak doći do scene (što svakako zaslužuju) jer prema tim tekstovima mogu nastati odlične predstave.

Dvije su velike ansambl predstave (koje se mogu igrati i kao male, ali bi kao velike produkcije došle do izražaja u punini) od kojih je Ribareva kći idealna za HNK Rijeku ili HNK Split, a Body u Zagrebu je idealan za HNK u Zagrebu ili Kazalište Komedija. Tri su komornije: Muku po Klaudiji Prokuli, iako je pisana za Kazalište slijepih, najbolje bi izvela Gavella, Susjedi bi bili odlični za Histrione, a Nikad ne reci nikad za manja kazališta ili male scene. Žanrovski imamo i tragedije (Ribareva kći), i drame (Nikad ne reci nikad), i komedije (Body u Zagrebu i Susjedi), a i jedno prikazanje (Muka po Kaludiji Prokuli)!

U mojih 20 tekstova bilo je još zanimljivih, npr. o Istrijanima na kraju II. svjetskoga rata (Operacija paštareta Branka Lučića), neke satirične o lijevo-desnim prepirkama, a tko zna koliko je još odličnih drama u onih preostalih 40 tekstova. No kako sam ja mogla izdvojiti samo pet, ovo je moj izbor. Preporučujem za čitanje i igranje.

Kratka analiza drama

1. RIBAREVA KĆI, Vedran Matošić (Split)

Priča o ljubavi mlade žene i mladića koga njezin otac ne voli i koja završava tragično. More odnosi sve troje, a pomirenje se dogodi u idućoj generaciji koja „ispravlja“ odnosno uspijeva ostvariti svoju ljubav, ali i donijeti oprost. Drama je tragična i dramski napeta, ima u sebi nešto od antičke drame (tragičnoga usuda propasti lika zbog hybrisa kojemu ne može odoljeti), ali istovremeno i poetska (ima u sebi tužnu baladičnost narodnih pjesama). U stilu nekadašnjih bečkih „čarobnih igara“ prikazuje transcendentnu dimenziju (nesretne duše koje se ne mogu smiriti), pri čemu u nama izaziva i jezu/strah i tugu, ali i radost i smijeh, vodeći do katarze – pomirenja na kraju – nekomu u životu, a nekomu tek nakon smrti. Smještena u vrlo konkretan prostor (Splita i njegove Male Varoši, Marijana i Mateuške), s realnim likovima (od malog pametnog vlaja koji postane gradonačelnik i koji je zadužen za duhovite komentare, preko gosta iz grada koji dolazi pisati pa se nesretno zaljubi do palete likova Splićana – ribara i vlasnika konoba), ona u sebi ima i ono lokalno (koloritno i živo, od problema teška života do originalnih jela koje jedu) i ono bezvremeno (snažno i ukorijenjeno u svima nama), priču o ljubavi i njezinim različitim licima: ljubav koja se ostvari, ljubavi koja se ne ostvari, ali se daruje, ljubav koja tek nakon smrti nađe pravi način susreta... No u tome svijetu, bez obzira na tvrdoglavost, svađu i tragediju – ljubav postoji. Budući da je more jedan od glavnih likova i daje atmosferu drame (sunce, vjetar, oluja, godišnja doba) – preporuka je da ju igraju kazališta u gradovima uz more jer će ansambl tu atmosferu prepoznati i odlično prenijeti. Može se napraviti kao komorna predstava za Kazalište mladih Split (desetak aktivnih lica od kojih neke igraju isti glumci), ali bi ovom dramom HNK Split dobio odličnu veliku ansambl predstavu jer u njoj ima prostora za scene s mnogo likova (konobe, ribarenja, brodoloma, Varoši koja žali ili se raduje...) i može se postaviti kao pravi spektakl.

2. BODY U ZAGREBU, Hrvoje Hitrec (Zagreb)

Silno duhovita satirična komedija (autor ju zove „postdramska komedija“) o dolasku svjetski poznatoga redatelja koji u HNK-u treba režirati hrvatskoga klasika (Šenoino Zlatarevo zlato), ali ne zna ništa o tome klasiku, prezire tekst kao takav, neobrazovan je i samo slijedi trendove. Zato postavlja predstavu u konvenciji nove europske drame (s plitkom politikom, golotinjom, seksom i krvi na sceni jer se to nosi), sa sto statista od kojih je pedeset mladića golih prsiju... Pri tome se ponaša kao razmažena zvijezda, ubire velike novce, drogira se i pravi probleme... Odlično prikazani međuodnosi u kazalištu: autoritarna ravnateljica, glumice (od mladice koja će sve napraviti za ulogu do one koja je u penziji i stalno dolazi s vrećicama jer usput ide u kupnju za unuku), glumci (od nesretno zaljubljenoga, ovisnika, do onoga koji ne dozvoljava paljenje hrvatske zastave, pa makar to bio zaštitni znak redatelja), obrazovani gay dramaturg, usput profesor na akademiji, koji vidi da je ovo prazno, ali što će... Tu su vrlo istiniti različiti problemi: od silne želje za prvom velikom ulogom, prevelika posla da se zaradi za kćer koja najviše želi da je majka s njom, nesretnih ljubavi i ostavljanja, ostavki zbog neslaganja s koncepcijom... Sve su situacije realne, likovi prepoznatljivi, a radnja vođena napeto i logično. Pri tome se i čitatelj smije naglas od duhovitih situacija do govora glavnoga lika koji natuca hrvatsko-engleski (a kako bi tek moglo biti smiješno u izvedbi!) jer se pokazuje kazalište iznutra – od dogovaranja poslova, preko proba do scenskih radnika, garnirano scenama privatnoga života glumaca. Budući da pisac tu sredinu i poznaje, i voli, i razumije, može se smijati svemu onom nelogičnom, praznom i lošem, a da ne ruši smisao umjetnosti kao takve. Na kraju se dogodi jedan pravi pokušaj ubojstva. Tko je pokušao ubiti koga i zašto i kako je ministar padom iz lože spasio stvar, morate pročitati... To bi trebao igrati HNK u Zagrebu kada bi imao hrabrosti pokazati vlastiti odraz u kazališnome zrcalu. Budući da je ova komedija s dvadesetak likova na sceni napisana – ako ne bolje, svakako u rangu – proslavljenih britanskih komediografa poput Raya Cooneya i Michaela Freyna, bila bi odličan repertoarni potez i Kazališta Komedija.

3. MUKA PO KLAUDIJI PROKULI, Hrvoje Barbir Barba (Ploče)

Pravo prikazanje – dakle, djelo koje prikazuje prvu razinu kršćanskoga svjetonazora odnosno svijet kao dio Božjega nauma i to kroz priču o Kristu (kao centralnoj točki toga nauma) što ju žanrovski određuje kao misterij/muku. Drama kreće od biblijske situacije kada Klaudija Prokula nagovara svoga muža Pilata da ne razapne Isusa jer je svet i drugačiji. To je u Bibliji samo jedan redak (Dok je sjedio na sudačkoj stolici, poruči mu njegova žena: ‘Mani se ti onoga pravednika jer sam danas u snu mnogo pretrpjela zbog njega’., Evanđelje po Mateju 27, 19), a pisac popunjava dramu ostalim biblijskim događajima toga vremena, koristeći povijesne zapise o Pilatu i njegovoj ženi čime daje zanimljivu rimsku vizuru na događaje oko Krista. Kao i uvijek kada je sveti tekst inspiracija, zadani su samo likovi, a događaji šturo opisani pa zato pisac (kako u prikazanjima tako i u antičkoj tragediji) dodaje kontekst, motivaciju i komentar. Ovdje je dodatno zanimljivo što pisac priču postavlja u svijet slijepih – tako da imaju zbor koji pjeva dok razgovaraju da ih se ne bi špijuniralo, ljudi se prepoznaju po zvuku i mirisu, a Kristova čuda su posljedica toga što on jedini vidi upravo zato jer je drugačiji. Neke od događaja iz Biblije povezuje na vrlo zanimljiv način s Pilatom, kao npr. žena koju žele ubiti zbog prijevare je Pilatova ljubavnica i Klaudija inscenira da se ona uhvati i osudi. Ono što je najvažnije, susret s Kristom svakoga mijenja – od Pilata u kojemu budi strah od gubitka moći, preko Pilatove žene koja otkriva da postoji nešto veće i jače od Rima i želi se boriti za to, do Centuriona Samarijanca (dakle nekoga tko se smatra pravim Židovom iako ih Židovi iz Judeje preziru, a pri tome radi za Rimljane) koji očekuje Mesiju. Iako znamo kraj priče (on ostaje isti kao u Bibliji), drama je napeta jer priča ide kroz reakcije tih triju likova (Pilat, Klaudija i Centurion) na Krista, a njihova motivacija, odluke i izbor između dobra i zla nama su itekako prepoznatljivi i cijelo nas vrijeme intrigiraju. Odlična drama za Kazalište slijepih Novi život, ali i za Dramsko kazalište Gavella – napisana je kao antička tragedija s patosom nevine žrtve i mukom ne/prepoznavanja onih koji oko te žrtve moraju odlučiti što i kako uraditi – za što su potrebni odlični glumci.

4. SUSJEDI, Snježana Babić-Višnjić (Zagreb)

Suvremena krimi-komedija o stambenim problemima. Mladi bračni par intelektualaca (on treba diplomirati, ona piše doktorat) useljava u zapušten stan pokojne tetke, ali tetkini susjedi imaju aspiracije na taj stan jer su joj pomagali cijeli život... Nastaje ozbiljan rat oko stana koji uključuje rođake, majstore, porušene zidove, žice koje vire iz zida, prepiljene ljestve i pad s njih... Istovremeno je duhovito (problemi s obnovom od onog – sami ćemo mi to – do majstora koji sve razruše), ali i napeto jer se otkrivaju dijelovi zavjere zbog koje sva četiri lika završe na policijskome ispitivanju. Umješno napisano tako da paralelno ide ispitivanje na policiji (s monolozima likova pred inspektorom) i scene u kojima se odvija radnja o kojoj oni govore na sasvim drugi način. Kraj donosi pomirenje zaraćenih strana, ali netko kuca na vrata... Idealno za Glumačku družinu Histrion ili za Kazalište Joza Ivakić u Vinkovcima koji bi dobili kvalitetnu komediju s mogućnosti dobrih glumačkih rola, kao i grupama koje trebaju predstave s manje likova.

5. NIKAD NE RECI NIKAD, Stjepan Škvorc (Belica)

Suvremena drama neobične teme. Nakon smrti voljene supruge, suprug odbija život. Budući da je cijeli život poštovao i molio se Bogu (on i žena zajedno su molili svaku večer), suprug je sada silno ljut na toga Boga koji mu je uzeo voljenu ženu i zato ga odbacuje. Majci je žao, prijatelji ga pokušavaju uvući u razonodu, javljaju se i prijateljice, ali on tri godine samo radi i odbija sve pokušaje drugih da ga oraspolože. U jednome trenutku doživi transcendentni susret s bivšom ženom, a zatim i stvarni susret s pravom ženom... Kraj se treba otkriti čitanjem. Drama je napisana u stilu građanske drame, prikazuje malu gradsku sredinu dobrih, poštenih, uljudnih ljudi (vrlo su formalni u ophođenju) koji imaju snažne vrijednosti koje slijede (ljubav prema obitelji i Bogu). To je potresan lom koji se takvim ljudima dogodi i koji ih izbaci iz dotadašnjega svijeta, a vrlo je zanimljiv i izlaz koji pisac pronalazi na kraju. Drama ima desetak likova od kojih su dvije veće uloge, a ostale manje, idealno je za manja kazališta koja bi dobila zanimljivu i dinamičnu predstavu.

Sanja Nikčević, Republika, 7-8, 2020.

Sub, 26-09-2020, 10:37:50

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.