U novom broju Hrvatskoga slova Stipe Kekez nam razjašnjava upotrebu prijedloga s(a) u hrvatskom standardnom jeziku te upozorava na najčešće greške: «U instrumentalu se obično upotrebljava samo onda kada se izriče društvo, a kada se izriče sredstvo, onda se upotrebljava instrumental bez prijedloga. Zato je pogrešno, što se često čuje u razgovornome jeziku, jer se svaki instrumental poistovjećuje s prijedlogom s(a), reći, primjerice, Došao je s autom. Piše s olovkom. Dakle reći ćemo i pisati Došao je autom. Piše olovkom. Posebno društveno značenje katkad se može izreći kada je potrebno kakvo sredstvo za obavljanje kakve radnje, kao što je slučaj s primjerima koje smo pronašli na javnim natpisima.»

 

 

 

U pošti koja stiže Hrvatskom kulturnom vijeću, često se nalaze i tekstovi koji upozoravaju na knjige, u najvećem broju slučajeva nedostupne našim čitateljima. Danas izdvajamo nekoliko njih. Član HKV-a Luka Kurilić skreće pozornost na knjigu Vitalija Šentalinskog «Uskrsla riječ» s podnaslovom «iz književnih arhiva KGB-a». O čemu je riječ u «Uskrsloj riječi»? Citiramo autora, ruskoga književnika srednjega naraštaja: «Za vrijeme sovjetskoga razdoblja, oko dvije tisuće pisaca bilo je uhićeno. Više od tisuću i petsto ih je stradalo u tamnicama i logorima. Ukrali su nam našu prošlost i naše pamćenje.» Šentalinski je napisao knjigu po autentičnim «književnim» arhivima KGB-a, koji otrkivaju detalje strašne sudbine koja je snašla velike majstore poput Babelja, Piljnjaka, Mandeljštama, itd., te progone književnika poput Bulgakova i Platonova, čija su «djela bila utamničena umjesto njih samih». Saznaje se, također, kako su stradali Kljujev ili Florenski (nazvan ruskim Leonardom da Vincijem) i kakva je bila sudbina lijepe Nine Hagen-Torn, koja se jedina do kraja dostojanstveno držala pred sucima(H.Hitrec)

 

 

U ovotjednom broju Hrvatskoga slova, Stipe Kekez nas u svojem članku upozorava na distinkciju koja postoji između pisanja i izgovaranja riječi u hrvatskome standardnom jeziku, sugerirajući kako je najučinkovitije otklanjati spomenute probleme konsultiranjem s jezičnim priručnikom. «U hrvatskome standardnom jeziku ne pišemo riječi uvijek onako kako ih izgovaramo, odnosno ne izgovaramo ih onako kako ih pišemo. Pritom pod izgovorom mislimo na one glasove koji se poistovjećuju s određenim slovima, grafemima hrvatskoga standardnog jezika, jer pisanje je jedno a izgovor drugo. Na primjer, pišemo hrvatski, Imotski, a možemo izgovoriti hrvacki, Imocki. Dakle na mjestu dvaju slova, grafema možemo izgovoriti jedan glas. Također izgovaramo jedamput, a pišemo jedanput. S druge strane, bilježimo glasove nj, lj, dž dvama slovima, grafemima, a izgovaramo jedan glas. Pritom, primjerice, trebamo razlikovati konjušar, gdje u pismu na mjestu nj izgovaramo jedan glas i konjunktivitis (upala očne spojnice) i slične riječi podrijetlom iz latinskoga jezika, pri čemu izgovaramo dva glasa: n + j.»(S. Kekez)

 

 

Škole su zatvorene odavno, jedna prije pedeset godina, druga prije dvadesetak i više. Nekada je u njima znalo biti po stotinjak učenika. Danas u Žumberku plače tek jedna beba. Susjedi, najviše muškarci, dolaze i gledaju je. Ostalu djecu, svoje nećake i dalje rođake, vide tek na fotografijama, koje stižu iz Kanade, Australije, Argentine ili Njemačke. Tamo su njihovi odlazili trbuhom za kruhom. Slali su rijetka pisma, poneku fotografiju, tu i tamo koju marku ili dolar. A nad Žumberkom se spuštala tmina. U zagrebačkom kinu Europa održana je u subotu, 8. ožujka 2008. godine, namjerno baš na praznik Dana žena, svečana premijera novoga dokumentarnoga filma “Sam” redatelja Miroslava Mikuljana. Priča je to o žumberačkim muškarcima, nesuđenim ženicima, odreda pedesetogodišnjacima ili starijima, koji žive sami. Jer, malo je žena koje bi htjele ostati živjeti u lijepomu, ali siromašnomu i sve više pustomu Žumberku. Još je manje onih koje bi htjele tu doći živjeti, stigavši izdaleka.(D.Popović)

 

 

Stipe Kekez u Hrvatskom slovu ponovno piše o problematici hrvatskoga jezika u koji su se danas, a kroz minula stoljeća ili desetljeća manje ili više neopravdano u svakodnevnu uporabu uvukle mnoge "posuđene" riječi. Njihova je uporaba danas na žalost vidljivija i očitija no ikad. "Dok je utjecaj pojedinih spomenutih jezika na hrvatski jezik specifičnost samo hrvatska ili još pokojega (susjednog) naroda, utjecaj engleskoga jezika kao globalnoga jezika, poput nekada latinskoga, problem je s kojim se susreću i ostali narodi i jezici. I dok, htjeli-ne htjeli, ne možemo utjecati, pa i ne trebamo (ne možemo nekomu određivati kako će govoriti), na razgovorni jezik, na standardni jezik možemo djelovati. O utjecaju engleskoga pisalo se i govorilo se u novije vrijeme podosta. Nesumnjivo je da ćemo takve riječi u budućnosti primati, ponajviše u području informatičke tehnologije, koja se tolikom brzinom razvija, pa se jednakom brzinom riječi i prenose u hrvatski jezik, da se jednostavno ne stigne vremenski adekvatno i valjano odgovoriti odnosno reagirati na svaku pojedinu riječ."(S.Kekez)

 

 

Iz Hrvatskoga slova donosimo zanimljiv članak Stipe Kekeza o problematici pisanja glasova č i ć u hrvatskom jeziku, a posebice o poteškoćama koje njihova pravilna uporaba stvara onima koji se nalaze izvan štokavskoga govornog područja. "Na pogrešno pisanje č i ć naišli smo u raznim reklamnim oblicima i javnim natpisima. Evo nekih: «Bočarski dom» dva puta, «največi izbor», «čevapi u somunu», «šiš čevapi», «sredstva za čiščenje», «Djed Božičnjak», «vruča čokolada» dva puta, «mlijećni proizvodi», «Preradovičeva», «Teslička»; zatim na javnim natpisima, npr. «Slavetička ulica», «Vidričeva ulica», «Zavidovička ulica» (ali i Zavidovićka, što je novi problem), «Desinička ulica» (ali i Desinićka) i dr. Za javne natpise u Zagrebu je odgovoran Gradski zavod za katastar i geodetske poslove, a jednom prilikom njihov bivši pročelnik rekao je da su javni natpisi naručeni s ispravnim imenima; što znači da su neispravno otisnuti."(S.Kekez)

 

 

S promocije knjige "Zločinački sud u Haagu" akademika Josipa Pečarića donosimo govor, odnosno svojevrstan osvrt na autorovo djelo, ali istovremeno i na aktualnu političku zbilju u Hrvatskoj, koji je održao prof. dr. Zdravko Tomac. "Ako se hrvatski narod krivotvorinama pokušava od žrtve agresije pretvoriti u agresore, ako se obrambeni rat i oslobađanje vlastite zemlje tretira kao zločinački pothvat, onda nema nikakve dvojbe da je tako smišljeno djelovanje suda zločinački pothvat protiv istine, slobode i pravde. Zato mislim da je Josip Pečarić u pravu kada kritizira ne samo hrvatsku politiku koja je prihvatila takav zločinački sud kao navodni sud pravde, nego kada kritizira i nas kritičare toga suda što nismo dovoljno hrabri, što relativiziramo djelovanje toga suda i što se ne usudimo pravim riječima kvalificirati i opisati rad toga suda. Meni se posebno sviđaju oni dijelovi knjige akademika Pečarića u kojima on analizira i razotkriva bijedu hrvatske politike, posebno dijela hrvatskih političkih elita koji ne samo prihvaćaju zločinački sud u Haagu, nego ga i servisiraju i pomažu, koji čak uvjeravaju hrvatski narod kako se radi o sudu pravde, i kako nema alternative nego poslušno izvršavati sve što se od nas traži."(Z. Tomac)

 

 

U punoj dvorani crkve u izgradnji sv. Leopolda B. Mandića u Bogdanovcima, održana je uspješna promocija knjige Vjera u sjeni politike – 3.knjiga. Knjigu su predstavili prof. Štefica Šarčević, predsjednica Matice hrvatske – ogranak Vukovar, prof.dr. Dražen Živić, sa Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar – Vukovar i sam autor Damir Borovčak. Iste večeri u Pastoralnom centru »Sv. Bono« Franjevačkog samostana u Vukovaru održana je istovjetna promocija, ovom prigodom u nazočnosti novog vukovarskog gvardijana fra Gordana Propadala. Na oba predstavljanja autorov rad stručno je rašćlanio voditelj odjela Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar iz Vukovara prof. dr. Dražen Živić, čiji zanimljivi osvrt pod nazivom "Presudna bitka za očuvanje Hrvatske i hrvatskoga identiteta" prenosimo u cjelosti: "Nažalost, i nakon što se Hrvatska 1990-ih godina uspjela osloboditi protudemokratskih i protuhrvatskih jugoslavenskih političkih okvira i represivnih okova te nakon što je u obrambenom i oslobodilačkom ratu pobjedila osvajača sa istoka i skršila srpsku pobunu, ni tada nisu otklonjene sve prijetnje po opstojnost hrvatskoga čovjeka i hrvatske mu domovine. Te su prijetnje, baštineći duboko ukorijenjeno negativno komunističko naslijeđe, vrlo agresivno nagrizajući tradicionalne društvene i nacionalne vrednote na kojima je hrvatski čovjek uspijevao stoljećima sačuvati svoje ime, jezik, identitet, državotvornu ideju, katoličku vjeru i kulturu, pod maskom izgradnje demokratskog društva, zaštite ljudskih i manjinskih prava te europskih integracijskih i globalizacijskih procesa, iznova ugrozile Hrvatsku i Hrvate."