Zoran Vukman

Iza obzora

 Svijet sve više nalikuje na globalni techno party u kojemu se puno luduje, a premalo razmišlja

U jednoj noći dvije zemlje važne za europski i euroazijski poredak (za njegov mir i stabilnost) doživjele su šokantne tragedije i kaotične događaje. U Nici „sladoledar“ je manijakalno gazio ljude na promenadi, a u Turskoj se dogodio neuspjeli državni vojni udar. U jednoj europskoj noći stotine i tisuće mrtvih i ranjenih. Nestabilnost međunarodnog poretka na prostoru NATO-a sve je očevidnija, upravo na područjima i u zemljama od kojih se očekuje politička i civilizacijska ravnoteža. Francuska i Turska doživjele su kaotične dokaze vlastitih sistemskih i političkih slabosti. S Francuskom nešto nije kako treba u sigurnosnom smislu, a s Turskom u zamršenim unutarnjim i vanjskim vojno-političkim odnosima.

Nevjerojatno je da je vozač golemog kamiona-hladnjače mogao osiguranju prodati priču kako razvozi sladoled i da je bez problema prošao prema pješačkoj zoni u vrijeme vatrometa na Dan pada Bastille. Ironija povijesne sudbine je takva da upravo islamski terorizam koji u određenim intervalima šokira Francusku i svijet, ruši poredak koji je uspostavljen nekada davno rušenjem Bastille i koji je danas prerastao u društvo koje se više ne može održati na patetičnom sloganu „slobode, bratstva i TurskaŠto se Turske tiče, pokazalo se da je sultan s Bospora vrlo ranjiv, ali i „timing“ puča je više nego očit za iščitavanje njegova kauzaliteta: nakon što je Erdogan krenuo u mirenje s Rusima, Izraelcima i s Assadovom Sirijom, umalo mu je urotnički jatagan skinuo glavu, a sumnje padaju na njegovog suparnika Gulena koji već dugo živi u – Americi.jednakosti“. Poredak koji ne računa na Boga ima ozbiljan problem sa samim sobom jer autoritet nalazi u sebi samom, poriče transcendentne diskurse i sada se mora boriti sam s vlastitim demonima koje je izazvao ili stvorio.

Tek sada nam je jasno što se moglo dogoditi na europskom nogometnom prvenstvu i pravo je čudo da se nije dogodio teroristički prepad na nekom od stadiona, s obzirom na sve slabosti francuskog osiguranja – a koje su na najprimitivniji način otkrili i takozvani hrvatski navijači, odnosno saboteri reprezentacije unošenjem i bacanjem baklji na igralište. No moglo bi se postaviti i ovakvo pitanje: postoji li u svemu ovome neki čudnovat i predvidljiv „ritam zločina“? Možemo li zamisliti tako zao um koji bi s vremena na vrijeme pripustio zlo da se očituje kako bi iskoristio šok za potiho suspendiranje ljudskih sloboda i širenje tjeskobe i straha u cijeloj Europi kako bi narodi bili pripravljeni na biranje između više sigurnosti a manje slobode? Taj aksiom zlokobno stalno negdje lebdi u zraku.

Što se Turske tiče, pokazalo se da je sultan s Bospora vrlo ranjiv, ali i „timing“ puča je više nego očit za iščitavanje njegova kauzaliteta: nakon što je Erdogan krenuo u mirenje s Rusima, Izraelcima i s Assadovom Sirijom, umalo mu je urotnički jatagan skinuo glavu, a sumnje padaju na njegovog suparnika Gulena koji već dugo živi u – Americi. Povijest je ćudljiva. Koliko god nepredvidljiva i neukrotiva, samovoljna i puna krvavih obrata, toliko je puna i ljudske zaplotnjačke naravi, zloćudnih i skrivenih vladarskih i silničkih igara.

Od ludosti do ludosti

Dok se svijet čini sve nesigurnijim, sve više nalikuje na globalni techno party u kojemu se puno luduje, a premalo razmišlja. Gledam ovih dana rijeke mladih „ultraša“ koji se slijevaju na splitski Poljud i traže svoj bijeg ili samozaborav u zabavi usred tako bučne glazbe koja bi svojim decibelima na određenoj frekvenciji srušila nanovo zidine Jerihona. Za sada Split stoji još uvijek čitav, možda malo više zapišan, ali svejedno, rijeke navijača ili partijanera, dovoljno da se ne misli o svijetu oko nas. Nekada su mladi živjeli za ideje i za promjenu svijeta, danas ih samo zanima skakanje u ritmu urbanog plemenskog tam-tama. Svejedno im je leti li svijet u zrak i hoće li sutra otići sve do đavola u sumpornom ognju.

Od ludosti do ludosti – to je put onih koji žele zaboraviti na ozbiljnost života. Igra lov na Pokemone koja je stigla i na naše mobitele, zaludjela je već mnoge koji okolo trču i skaču loveći nepostojeća bića – ljudi postaju smiješni u svojoj infantilnosti. Zaista im je moguće svašta prodati. Uostalom, zar svijet Pokemona zadnjih mjeseci nije bila i naša politika, vladajuća koalicija koja to nije, Vlada na odlasku koja je srušila samu sebe, raspušteni Sabor, prijevremeni izbori – nije li sve to bilo nalik lovu na PokemoniPokemone? Naši Pokemoni su Karamarko, Milanović i ostali, čas ovamo, čas tamo, više od pola godine je bilo, imamo vlast, nemamo vlast, eno Pokemona TurskaOd ludosti do ludosti – to je put onih koji žele zaboraviti na ozbiljnost života. Igra lov na Pokemone koja je stigla i na naše mobitele, zaludjela je već mnoge koji okolo trču i skaču loveći nepostojeća bića – ljudi postaju smiješni u svojoj infantilnosti. Zaista im je moguće svašta prodati. Uostalom, zar svijet Pokemona zadnjih mjeseci nije bila i naša politika, vladajuća koalicija koja to nije, Vlada na odlasku koja je srušila samu sebe, raspušteni Sabor, prijevremeni izbori – nije li sve to bilo nalik lovu na Pokemone?tamo, eno ga ovamo, čitava naša politička stvarnost je doista pomalo fantazmagorična, između virtualnog i stvarnog.

Dok se europski poredak ljulja nakon Brexita, terorističkih i vojnih udara, zveckanja oružjem na istočnim granicama EU, mi lovimo virtualne i političke Pokemone, drogirani i pijani techno-ultraši su nam glavna klijentela na obali, i ne znamo tko ovom zemljom uopće upravlja, kakva je razina sigurnosti, gdje je naša vojska, policija, službe koje se brinu o tome da se sutra kod nas, ne daj Bože, neki manijak ne zaleti kamionom na punu rivu, ili ne dođe opasan eksplozivom na plažu krcatu kupačima....građanin ove zemlje može steći dojam da tehnička vlast (nije li i ona prijašnja funkcionirala kao da je samo tehnička?) suviše lakomisleno gleda na rat koji je objavljen Zapadu. Uostalom, i nije li nam Turska u kojoj će sada sultan buntovnike nabijati na kolac glavna prijateljica i partnerica? Ima li više ikakve vidljive logike u našoj vanjskoj politici i pitanjima državne sigurnosti osim što smo lokalni serviseri zapadnih središta moći?

Na stranu sada politička pitanja. Pogledajmo duh svijeta u kojemu živimo. S jedne strane naša epoha otvara velika i zamršena filozofsko-egzistencijalna pitanja a s druge strane imamo homo-ludensa koji se samo igra i zabavlja, i ne postavlja više nikakva dublja pitanja. To je stanje stvari koje bi nas trebalo Vodic za zivotduboko zabrinuti. Mase ljudi više ne razmišljaju, funkcioniraju nagonski. Paradoks je suvremenog svijeta: mnoštvo uputa, mnoštvo knjiga o samopomoći, ponegdje i obilje svega, pa opet, čovjek ne zna istinski živjeti! Podizanje adrenalina nije istinski život. Mnogi zapravo ne znaju što bi sa sobom, ne znaju kako bi ispunili golemu prazninu. Treba se učiti onom temeljnom. Izgubljen je instinkt spontanog življenja. Izgubljena je sposobnost neposrednog, dubljeg uvida u stvari. Izgubljeni su mnogi darovi.

Danas su posebno popularne razne knjige koje govore o mudrosti življenja u sadašnjem trenutku. Ne biti zamršen u kučine prošlosti, niti u „spleen“ budućnosti. Biti sada i ovdje. Kako bi se ljudi ranijih epoha tomu čudili! Zanimljivo bi bilo zamisliti susrete predstavnika raznih razdoblja ljudske povijesti. Što bi mogli međusobno podijeliti? U čemu bi se uopće mogli razumjeti? Bio bi to susret ljudi koji razmišljaju na različite načine, različitih kultura, različitih svijesti, i teško bi se razumjeli. Tehnološka dostignuća bila bi najmanji problem, ona mogu biti samo izvor komičnih zabuna kao u filmovima i knjigama o putovanjima kroz vrijeme. No u bitnim stvarima, nerazumijevanje bi bilo pojmovno, duhovno, kulturalno, puno drastičnije negoli između različitih kultura koje dijele istu epohu.

Na samo jednom području svijeta, na tlu jedne civilizacije, u nizu povijesnih naslaga, imali bi naraštaje podijeljene jazom mišljenja, običaja i načina življenja. No sigurno je da čovjek renesanse, ranog srednjeg vijeka ili antike, ne bi razumio psihološke probleme suvremenog čovjeka. Problem „moći sadašnjega trenutka“ ne bi uopće razumio kao problem. Depresije i neuroze suvremenoga doba bile bi im posve strane.

Čovjekove spone s onostranim grubo su prekidane

Ne kažem da je rješenje u prošlosti. Niti u futurizmu. Ali je dobro da se čovjek s manje samodopadljivosti ogleda u zrcalu ranijih epoha, da se vrati dubljem preispitivanju vlastite tradicije, da iskopa ono vrijedno i životno u njoj, ali zaboravljeno! Stare vještine, stare mudrosti, i prije svega umijeće Caspar Davidživljenja! Jednostavno – umijeće življenja! Najgore je svoju sudbinu gledati kao na izgon iz života, kad čovjek osjeti umor i misli da je pregažen, da ne može pratiti ritam životnih imperativa. Najgore je kad upozna mnoga lica očaja i prihvati ih kao lica svog identiteta. Da, očaj nije bio nikad veća kušnja za čovjeka negoli u zadnja dva stoljeća!

Čovjekove spone s onostranim grubo su prekidane, pokazalo se da nas gubitak odnosa s Bogom staje gorkih plodova koje daje ohola autonomija. Čitav Svemir se smije našoj oholosti. Dok prodiremo okom i umom u dio njegovih, dostupnih tajni, moramo se iznova učiti živjeti! Trebali bi otvoriti knjigu paradoksa. Ne vidjeti Božji rukopis u svemu stvorenom, htjeti vladati svime, i znati sve, a gubiti strast i puninu svakodnevnog življenja – što je to? Sumanutost? Glupost? Zašto nam izmiče život ovdje i sada? Zato što želimo pobjeći iz vlastite kože. Mislimo da danas imamo virtualna sredstva koja nam to omogućuju. Povratak Bogu bit će mnogo teži nego ikada u povijesti. Bit će to dug put iz vlastite podsvijesti u stvarnost. Kad je iznova otkrijemo, upoznat ćemo ljepotu jednostavnosti. I boje života.

U današnjem svijetu sve je globalno, pa je tako globalna i neizvjesnost. Da, veliki paradoksi potresaju naše doba. Čovjek nikada nije toliko težio sigurnosti i pouzdanosti vlastite egzistencije kao danas, LudizamU današnjem svijetu sve je globalno, pa je tako globalna i neizvjesnost. Da, veliki paradoksi potresaju naše doba. Čovjek nikada nije toliko težio sigurnosti i pouzdanosti vlastite egzistencije kao danas, nikada nije bio toliko uvjeren da može kontrolirati svoju sudbinu na zemlji, i istodobno živjeti u ozračju velike nesigurnosti i napetosti. Živimo u svijetu ludizma. Ozbiljnost, trijeznost i budnost nikada nisu bili manje na cijeni. Čine se kao neke dosadne, staromodne kategorije.nikada nije bio toliko uvjeren da može kontrolirati svoju sudbinu na zemlji, i istodobno živjeti u ozračju velike nesigurnosti i napetosti. Živimo u svijetu ludizma. Ozbiljnost, trijeznost i budnost nikada nisu bili manje na cijeni. Čine se kao neke dosadne, staromodne kategorije. Budnost? Koliko će mladih odmahnuti na tu riječ i povezati je s budnošću policajca, učitelja ili činovnika. Ja govorim o budnosti duha. O budnosti intelekta. O budnosti čovjekove svijesti. I kad se javno govori o ozbiljnim temama, redovito ih se stavlja u neozbiljni kontekst. O ozbiljnom se govori neozbiljno. A o neozbiljnom kao da je smisao života. Slavlje beznačajnosti. Pirovanje banalnosti. Omamljenost prazninom.

Suvremeni čovjek želi biti čovjek-klaun. Zašto? Što mu se dogodilo? Kad je de-evoluirao i počeo izigravati globalnog majmuna? Želi se svidjeti, želi se izgubiti u ludističkom transu, u stanju permanentnih saturnalija. A ono je uvijek u povijesti čovječanstva bilo simptom da je civilizacija blizu svoga kraja.

Raskalašenost je u starome Rimu bila najveća u vrijeme njegove propasti. Dekadencija jedne kulture, jednoga doba neminovno je povezana uz nemoral. Ludizam je pokušaj samozaborava, pokušaj bijega. Ako je stvaralački motiviran, može se preobraziti u zanimljivu i duhovitu kritiku društva, ali na kraju uvijek mora svoju lucidnu neozbiljnost položiti na žrtvenik orgijastičkih trijumfa. Nietzsche je u svojoj ranoj filozofskoj fazi, u knjizi „Rođenje tragedije“ analizirao apolonijsko i dionizijsko načelo naše civilizacije. Apolonijsko je izraz težnje prema skladu, a dionizijsko je orgijastičko ludovanje. I jedno i drugo je u čovjeku. Čini se da danas prevladava ono dionizijsko, duh posvemašnje neobuzdanosti.

Suvremeni čovjek gubi unutarnje središte i uporište

Suvremeni čovjek gubi unutarnje središte i uporište. Posljedica je rastresenost koja čini da bude svugdje i nigdje. Neusredotočenost slabi inteligenciju. S druge strane, njegova svijest je danas ipak mnogo šira i proširenija negoli svijest ljudi ranijih doba. No to ništa ne mora značiti ako je čovjek ne ispunja ozbiljnošću i PrazninaSuvremeni čovjek je neurotično, podvojeno stvorenje. Osvaja, gradi, ruši, pa opet gradi i osvaja, širi prostor svojih inovacija, ali ostaje beznadno prazan i nesretan. Nešto mu veliko nedostaje. Što više umuje o sebi i svijetu, Bog mu je sve dalji. Pun je konstrukcija, teorija, informacija, zanimljivosti, senzacija – pa ništa! Kad sve to splasne, ili kad se zasiti, praznina iznova zjapi.budnošću. Što to znači? Znači poznavati granicu između ludizma i ozbiljnosti života. Poznavati njegovu ozbiljnost, znači poštovati ga, i ne ignorirati odgovornost prema sebi i drugima. Mudar čovjek zna gdje prestaje zabava a počinje ozbiljan poduhvat. Onaj koji to ne zna, zabavu pretvara u običnu glupost. Često je takva vrsta gluposti uzrok mnogih nevolja i nesreća.

Viktor Frankl je prvi otkrio pravu bolest suvremenoga svijeta. Nedostatak smisla, gubitak smisla. Sada smo već u fazi dubokog suočavanja s posljedicama takvoga stanja. Čovjek koji izgubi smisao, pluta po velikoj praznini. Neispunjen čovjek je veliki očajnik. A očajnik je spreman na sve, na svaku vrstu autodestrukcije. Ili na razne kompenzacije nedostatka pravog ispunjenja. Grozničavo traži odgovore i gore i dolje, i u podzemlju i nadzemlju, ali nigdje ne nalazi mira. Gladan je ljubavi, iako se pravi da Svemirprezire ljubav. Misli da je moćan i pametan, a tako je slab i nesiguran. Igra se bogova i Olimpa, da bi se razotkrio kao veliko, zaigrano, često i opasno dijete.

Suvremeni čovjek je neurotično, podvojeno stvorenje. Osvaja, gradi, ruši, pa opet gradi i osvaja, širi prostor svojih inovacija, ali ostaje beznadno prazan i nesretan. Nešto mu veliko nedostaje. Što više umuje o sebi i svijetu, Bog mu je sve dalji. Pun je konstrukcija, teorija, informacija, zanimljivosti, senzacija – pa ništa! Kad sve to splasne, ili kad se zasiti, praznina iznova zjapi. Nijedan odgovor nije dostatan, jer na jednu hipotezu javi se dvadeset drugih, na jednu teoriju dođe još dvadeset drukčijih. Zapetljan je u mrežu vlastita subjektiviteta i relativnosti. Traga za istinom, a ona mu migolji, umnožava se, prikriva, zastire koprenom, jer nema prema njoj strahopoštovanja, nego je želi bezuvjetno posjedovati. Čovjek nije stvorenje koje može posjedovati istinu. Njemu je dano dioništvo u njoj, ali do nje može samo putem mudrosti i poniznosti duha.

Nova lica pogubnih ideologija

Otuda toliko zbunjenosti. Mnogi se ne snalaze na globalnom tržištu ideja, jer su i ideje postale roba. Misli, duh, sve se pokušava utržiti i prodati. Sve je postalo roba, i ono čime se ne može trgovati. Čak i istinom, usitnjenom, razmrvljenom, zamućenom...Razdrobljena istina ne koristi nikomu. Svatko ponese kući jednu krhotinu, ali ne vidi cjelinu. Ni razne pogubne ideologije nisu izgubile na svojoj privlačnosti. Dobile su samo nova lica. Najopasniji su BogRane čovječanstva ne samo da nisu zacijelile, nego će teško i zacijeliti na ovaj način. Jedini put je okretanje dubokoj duhovnosti i Bogu kao pravom iscjelitelju i ozdravitelju. A biti ozbiljan i zreo čovjek i naganjati okolo virtualne Pokemone, nije spojivo. Život donosi sam po sebi duhovite situacije kao komentare ili anamnezu vremena pa se tako i pacijenti i u Vrapču čude takvim „luđacima“ koji se sumanuto vrzmaju oko njihove ustanove u lovu na nepostojeća stvorenja....ljudi koji misle da vladaju idejama, da je njihov sud konačan. Neupitni ljudi su najgori ljudi. Ima ih svugdje, na svim razinama i u svim taborima. Sve ih je više.

Tvrdokornost blokira mnoga srca. Prezir i nepraštanje. Barikade u glavama i mislima. Iako se svi zaklinju u demokraciju, postalo je normalno, kao u komunizmu, da se s neistomišljenikom ne razgovara, ili da ga se po mogućnosti eliminira, da ga se gleda kao neprijatelja. Mediji su postali javne sudnice u kojima se olako i površno sudi ljudima, izvršavaju se verbalne egzekucije, a šačica medijskih nasilnika dijele lekcije svima, kao da su iznad svakog suda i instuticija, iznad svakog mnijenja i istine. Oholi arbitri sude, dociraju, traže progone, eliminiraju, anatemiziraju...

A živimo upravo u vremenima kad treba dobro prosuditi, smireno i odgovorno, baš zato što je toliko informacija i poluinformacija koje zamagljuju suštinu. Potreban je moralni i intelektualni napor da bismo prosudili određenu situaciju i događaje, umjesto da po uvjetovanom medijskom refleksu reagiramo instinktivno na ove ili one podražaje. Između euforija i zgražanja, cijeli je spektar ljudskog razmišljanja i raspoloženja. Kad nam se nudi jedna ili druga krajnost, onda nas se svodi na afektivne i nagonske ljude. Ponekad se pitam, odakle u svijetu zasićenom informacijama i golemim znanjem, toliko nagona, nasilja i sukoba? Plaćamo li tek sada posljedice krvavog i konfuznog 20. stoljeća, kaotičnog i revolucionarnog?

Rane čovječanstva ne samo da nisu zacijelile, nego će teško i zacijeliti na ovaj način. Jedini put je okretanje dubokoj duhovnosti i Bogu kao pravom iscjelitelju i ozdravitelju. A biti ozbiljan i zreo čovjek i naganjati okolo virtualne Pokemone, nije spojivo. Život donosi sam po sebi duhovite situacije kao komentare ili anamnezu vremena pa se tako i pacijenti i u Vrapču čude takvim „luđacima“ koji se sumanuto vrzmaju oko njihove ustanove u lovu na nepostojeća stvorenja....

Zoran Vukman

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Uto, 10-12-2019, 18:22:18

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.