Dvadeset godina, tri predsjednika i jedno pitanje: Bi li bilo «detuđmanizacije» bez Haaga?

Europske integracijePolitički život Republike Hrvatske u zadnjih deset godina obilježen je mnogobrojnim izjavama političara koje je hrvatska javnost percipirala pokušajima usmjerenima ka pristupanju «euroatlantskim integracijama». Navedena sintagma, pod kojom je podrazumijevan ulazak u EU i NATO savez, prikazivana je kao magičan naziv za rješavanje svih hrvatskih stvarnih i potencijalnih problema, te je, sukladno tome, radi nje, «trebalo podnijeti svaku žrtvu».

Riječi o «žrtvovanju» radi pristupa «euroatlantskim integracijama» koje se pripisuju jednom hrvatskom političaru koji se već nalazi unutar granica EU, bile su vjerojatno najspominjanije i najkomentiranije riječi u proteklom desetljeću. Neovisno radi li se o zagovornicima ili protivnicima «euroatlantskih integracija», navedene su riječi služile kao temeljni orijentir svakome onome tko je želio shvatiti smjer političkog kretanja Republike Hrvatske. Iz tog razloga, formirale su se, najjednostavnije rečeno, dvije skupine. «Žrtvovanje»O simbolima Domovinskog rata, stvoren je dojam i, susljedno tome, popratna simbolika kako je Domovinski rat suprotstavljen «euroatlantskim integracijama». Na taj način, u hrvatskoj političkoj svijesti, EU je identificirana sa Jugoslavijom, a haaška tužiteljica Carla del Ponte – koja je uvjetovala, kako se to smatralo, ulazak RH u tu instituciju – s novom vrstom Aleksandra RankovićaPrva je, barem formalno, na riječima, bila spremna «podnijeti svaku žrtvu» za pristup «euroatlantskim integracijama», dok je druga, protiveći se postupcima prve skupine, sve njezine postupke identificirala s «euroatlantskim integracijama». Ovakvom podjelom stvoren je dojam – gotovo unutar cjelokupne hrvatske javnosti – da se za pristup «euroatlantskim integracijama» treba «žrtvovati» i da, prema tome, «euroatlantske integracije» Hrvatsku tjeraju da se «žrtvuje».

S obzirom na to što se u navedenom slučaju «žrtvovanje» povezivalo sa političkim obračunom sa predvodnicima i – što je još značajnije – simbolima Domovinskog rata, stvoren je dojam i, susljedno tome, popratna simbolika kako je Domovinski rat suprotstavljen «euroatlantskim integracijama». Na taj način, u hrvatskoj političkoj svijesti, EU je identificirana sa Jugoslavijom, a haaška tužiteljica Carla del Ponte – koja je uvjetovala, kako se to smatralo, ulazak RH u tu instituciju – s novom vrstom Aleksandra Rankovića, odnosno protivnikom i zatirateljem svake hrvatske nacionalne misli. Bez obzira na to tko je i što je stvarno bila Carla del Ponte, ona je poprimila svoje simboličko obilježje pomoću koje se percipirala njezina ličnost kao i institucija u ime koje je govorila.

S obzirom na spomenuti razvoj događaja, dogodio se zanimljiv paradoks. S jedne strane se Carlu del Ponte i Haaški sud percepcijski povezivalo sa EU, dok je, s druge strane, upravo iz tog razloga, EU postala izuzetno omražena – što potvrđuju i provedene ankete eurofilskih tiskovina u RH – jer ju se povezivalo sa kriminalizacijom Domovinskog rata. Drugim riječima, stvoren je dojam kako je ulazak u EU – protiv čega je bilo prema svim anketama minimalno 50 % ispitanika u RH – uvjetovan procesuiranjem predvodnika i simbola Domovinskog rata, dakle, onime što je za većinu eurofobnih ispitanika već samo po sebi bilo dovoljno negativno. Dakle, ulazak u instituciju u koju velika većina Hrvata nije željela ući uvjetovan je onim političkim procesom – kriminalizacijom Domovinskog rata – kojem se velika većina Hrvata protivila. Na taj način, EU je postala još omraženija.

Hrvatska jedini mogući američki saveznik

Koliko je navedena percepcija, masovno prisutna u hrvatskoj javnosti, zapravo činjenično neutemeljena, najjasnije svjedoči primjer Srbije koja je, također, izručivala pripadnike svojih političkih i vojnih struktura Haaškome sudu, premda zasigurno nije u istom položaju u vezi EU kao što je RH. Također, kako naglašava jedan od najpoznatijih promotora «detuđmanizacije», Davor Butković, Haag nije imao ni previše veze sa ulaskom RH u NATO: "Hrvatska je, spletom okolnosti, ostala jedini mogući američki saveznik na teritoriju bivše Jugoslavije. Zbog toga je, uostalom, Hrvatska relativno brzo i lako primljena u NATO; NATO, za razliku od Europske Unije, nije poklanjao previše pozornosti izvještajima haaških tužitelja o hrvatskoj suradnji s Haagom, ili o izostanku suradnje."[1] Davor butkovićOno što Butković nije naveo, a što je za slučaj odnosa Hrvatske i Haaga izuzetno važno jest činjenica da je Hrvatska ulaskom u NATO mogla i lobističkim putem, putem svojih novih saveznika, lobirati protiv Haaga kojeg NATO ne smatra politički relevantnim faktorom za prosuđivanje svog odnosa s Hrvatskom. Jednako tako, Srbija, država koju vodeća članica NATO-a, SAD, nije smatrala saveznicom – i koju je bombardirala – pronašla je, prema Butkovićevim riječima, političku potporu u drugoj međunarodno utjecajnoj državi, Ruskoj Federaciji: "Sjedinjenim su Državama u strateškom interesu mir, stabilnost i dominacija Zapada na srpskim granicama, budući da Srbija ne može ući u NATO jer se, jednim dijelom, nalazi u ruskoj interesnoj sferi."[2] Vjerojatno je iz tog razloga, sadašnji glavni haaški tužitelj, Serge Brammertz, na pitanje što će se dogoditi sa srpskim bjeguncima Ratkom Mladićem i Goranom Hadžićem, odgovorio: "Ako dvojica preostalih bjegunaca, Ratko Mladić i Goran Hadžić, ne budu uhićeni, to će biti tamno poglavlje u ostavštini Tribunala."[3]

Zbog navedenih razloga nužno je glede deset godina hrvatske prošlosti postaviti pitanje: Bi li bilo kriminalizacije Domovinskog rata – popularno nazvane «detuđmanizacijom» – da nije bilo Haaga? Odnosno, drugim riječima, je li iz hrvatske nacionalne perspektive, Haaško tužiteljstvo krivo za «detuđmanizaciju»? Može se reći kako Haaško tužiteljstvo jest krivo, odnosno odgovorno, ali pitanje je kako, zašto i u kojoj mjeri. Najtočnije bi bilo reći da je tek suodgovorno baš zato što nije – kako proizlazi iz Brammertzovih riječi – svemoćno. Uostalom, i sam Brammertz je jasno naglasio kako je i utjecaj samog Haaškog suda ograničen: "Postoje odredbe Pravila o postupku i dokazima Tribunala koje određuju kada se dokumenti ili svjedoci pojavljuju na zatvorenim sjednicama. U nekim slučajevima države mogu tražiti od suda zaštitne mjere kako bi zaštitile ili osjetljive informacije."[4] Brammertzove riječi potvrdio je odvjetnik Ante Gotovine, Luka Mišetić, kada je u razgovoru za Večernji list tri dana prije prvostupanjske presude njegovom klijentu upozorio da je "velika potpora Brammertzovim tvrdnjama i neistinama dolazila iz vojne obavještajne službe Republike Hrvatske."[5] Luka MišetićPremda se ove Mišetićeve riječi mogu tumačiti na razne načine, činjenica jest – što je naglasio i sam Brammertz a potvrdio slučaj Mladića i Hadžića – da nitko nije «prisiljen» surađivati s Haaškim sudom, a još manje sa Haaškim tužiteljstvom, odnosno tek jednom stranom u postupku. Uostalom, nakon prestanka funkcioniranja Haaškog suda, barem kako sada stvari stoje, Mladiću i Hadžiću neće biti suđeno.

Kada se sve ove izjave uzmu u obzir pri prosudbi karaktera Haaškog suda kao i pri analizi u kojoj je mjeri Haaški sud utjecao na «detuđmanizaciju», nužno je obratiti pažnju i na one koju su, pri «detuđmaniziranju» Hrvatske, s Haagom surađivali. Odnos prema SADTreba podsjetiti da je Mesić 2003. oštro osudio američki napad na IrakPrvi i najpoznatiji među njima, Stjepan Mesić, nije niti bio niti danas je preveliki zagovornik politike koju provodi NATO (barem kad je Libija u pitanju), kao što svojevremeno nije bio zagovornik američke politike prema Iraku. Treba podsjetiti da je Mesić 2003. oštro osudio američki napad na Irak ovim riječima: "Akcija se vodi na osnovi samostalne odluke zemalja čije trupe u njoj sudjeluju, ona nema osnove u mandatu Ujedinjenih naroda i u tom smislu ova vojna akcija nema legitimitet."[6] Navedena Mesićeva izjava izrečena u vrijeme kada je američka moć u svijetu bila znatno izraženija nego danas ukazuje da Mesićeva politika – barem ne u tom, po američke interese, važnom pitanju – zasigurno nije bila oblikovana u skladu sa interesima približavanju Hrvatske «euroatlantskim integracijama». Dapače, i komentar tadašnjeg Mesićevog glavnog savjetnika, Tomislava Jakića, na spomenutu Mesićevu izjavu to vrlo rječito potvrđuje: "Naravno, bilo je američkih prigovora, ali se predsjednik na njih nije obazirao. Jednako kao što se nije obazirao na brojne prigovore u vezi s govorom kojega je 13. lipnja 2003. održao na otvorenju nove američke ambasade u Zagrebu, kada je kazao da Hrvatska nema namjeru biti američki poslušnik i da se nada kako Sjedinjene Države više cijene Hrvatsku koja misli svojom glavom, nego Hrvatsku koja istom tom glavom samo klima."[7]

Strategija «detuđmanizacije»

A da Mesić i sukreatori njegove politike nikad nisu bili ničiji poslušnici koji samo klimaju glavom potvrdio je i proces Tihomiru Blaškiću. Tada je, naime, Blaškićev odvjetnik Anto Nobilo, analizirajući Mesićeve izjave protiv njegovog klijenta, upozorio predstojnike Haaškog tribunala kako Ante nobilo"je naš strah da bi političari Sud mogli politički izmanipulirati tako da Sud postane instrument u političkim razmiricama između političkih stranaka u Hrvatskoj."[8] Koliko su tadašnje Nobilove riječi bile opravdane najjasnije je potvrdio kasniji razvoj događaja i procesi drugim hrvatskim generalima, kao i mnogobrojne izjave samog Mesića. U svim svojim javnim istupima u kojima se povelo pitanje haaških presuda hrvatskim generalima, Mesić je uvijek zadržao isti, «detuđmanizatorski» stav. Zagreb, a ne HaagOsnovni impuls «detuđmanizaciji» dolazio je iz Hrvatske, iz ključnih političkih institucija koje su samo iskoristile ukazanu priliku i iskoristile međunarodno sudište za provedbu svojih vlastitih političkih ciljevaTako je i u svom prvom obraćanju hrvatskoj javnosti nakon nedavnog povratka iz Kine, naglasio: "Zamjerali su mi i ranije, a sada mi to upravo zapjenjeno predbacuju što sam neke transkripte o sastancima održanima kod predsjednika Tuđmana stavio na uvid medijima, a preko njih najširoj javnosti. Jesam, učinio sam to kako bih pokazao gdje su se donosile ključne odluke i to odluke koje se nisu smjele donositi."[9] Dakle, na osnovu Mesićevih riječi može se zaključiti kako se u slučaju «dilanja» transkripata nije radilo ni o kakvoj slučajnosti, nesmotrenosti (jer u pitanju su, kako on tvrdi, samo neki transkripti), ili o kakvoj «prisili» uslijed «pritisaka» famozne «međunarodne zajednice». U pitanju je bio jasan cilj pažljivo osmišljen i temeljito provođen u skladu sa cjelokupnom političkom strategijom «detuđmanizacije»: "Dakle, istina je, davao sam neke transkripte na uvid medijima, a i nevladinim organizacijama, ali uvijek s jasnim ciljem – obavijestiti javnost kako se do tada vodila politika i pokazati da to nije valjalo."[10]

Dakle, vezano uz pitanje sadržano u naslovu ovog članka, može se zaključiti kako je osnovni impuls «detuđmanizaciji» dolazio iz Hrvatske, iz ključnih političkih institucija koje su samo iskoristile ukazanu priliku i iskoristile međunarodno sudište za provedbu svojih vlastitih političkih ciljeva. «Međunarodna zajednica», nejasan pojam pod kojim se podrazumijevaju razne multilateralne organizacije i ključne suverene države, igrala je tek sporednu ulogu. U Europsku uniju, u čije ime se dilalo transkriptima, sudilo hrvatskim generalima i klevetalo hrvatski vojno-politički vrh sa slike na kninskoj tvrđavi 1995., Republika Hrvatska do današnjeg dana još nije ušla. A kada uđe – i ako uđe – za one države koje sačinjavaju tu organizaciju Republika Hrvatska će ostati sinonim za državu korumpiranih političkih elita koja je prva i jedina u povijesti osudila svoju pobjedničku vojsku i odrekla se naslijeđa svog utemeljitelja i prvog predsjednika.

Vladimir Šumanović
Hrvatski list

[1] Davor Butković, »Napokon?«, Jutarnji list, 21. svibnja 2011., br. 4620, str. 25.
[2] D. Butković, Nav. Članak
[3] Goran Jungvirt, Razgovor sa Sergeom Brammertzom, Obzor: Tjedni prilog Večernjeg lista, 15. siječnja 2011, br. 378., str. 15.
[4] G. Jungvirth, Nav. razgovor sa S. Brammertzom, str. 16.
[5] Vanja Moskaljov, Razgovor s Lukom Mišetićem, Večernji list, 12. travnja 2011., br. 16.993., str. 4.
[6] Ivica Đikić, Domovinski obrat: Politička biografija Stipe Mesića, VBZ, Zagreb, 2004., str. 215.
[7] I. Đikić, Domovinski obrat, str. 217.
[8] Miroslav Tuđman, Vrijeme krivokletnika, Detecta, Zagreb, 2006., str. 227.
[9] Stjepan Mesić, »Istina oslobađa: Presuda generalima je osuda Tuđmana«, Pogled: Tjedni prilog Novog lista, 23. travnja 2011., br. 385, str. 3.
[10] S. Mesić, Nav. članak, str. 3.

Pet, 13-12-2019, 13:13:54

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.