Pitanje legitimiteta jugoslavenske države

Na pitanje u kojoj je mjeri obnovljena jugoslavenska država imala legitimitet među hrvatskim stanovništvom još uvijek nije dan jasan odgovor. Spomenuto pitanje važno je iz razloga što su predstavnici vlasti obnovljene jugoslavenske države upravo na tvrdnji o snazi "Narodnooslobodilačke borbe" (NOB), temeljili svoj legitimitet. Navedena tvrdnja u velikoj je mjeri bila neprovjerljiva te nije ni povezivana s pitanjem legitimiteta jugoslavenske države među hrvatskim stanovništvom. Ona je, suprotno tome, korištena kao argument u prilog Republike, proglašene 29. studenog 1945. godine,[1] prije, tijekom i poslije izbora provedenih u Jugoslaviji. Ključno pitanje, žele li jugoslavenski građani uopće živjeti u jugoslavenskoj državi, nije nikada postavljeno.

Pitanje održivosti jugoslavenske države i mogućnosti njezinog obnavljanja bilo je usko povezano uz činjenicu da je jugoslavenska država – višenacionalna država. Da se ova činjenica uzela u obzir, argument u prilog održivosti jugoslavenske države bili bi tek oni izbori u kojem bi u svakom od naroda koji žive u jugoslavenskoj državi većinski pobijedila jugoslavenska opcija. U suprotnom, ukoliko bi samo jedan narod – neovisno o svojoj brojnosti u ukupnoj populaciji jugoslavenske države – bio protiv, jugoslavenska država ne bi imala legitimitet. U tom bi slučaju, neovisno o svom unutarnjem uređenju (višestranačkom ili jednostranačkom, republičkom ili monarhističkom), ona faktički bila – država bez legitimiteta. Na taj način bi i državnost te vrste, bila i više nego dvojbena.

8. svibanj 1945. godine: Titova Jugoslavenska armija ulazi u prazan Zagreb

Iz tog razloga, pitanje u kojoj je mjeri obnovljena jugoslavenska država imala legitimitet među hrvatskim stanovništvom, izuzetno je važno i to ne samo iz hrvatske perspektive. S obzirom na većinski smještaj hrvatskog naroda unutar jugoslavenske države, spomenuto pitanje nije samo povezano s činjenicom da je hrvatski narod bio drugi narod po veličini u jugoslavenskoj državi, nego i s okolnošću da je hrvatski narod smješten na dijelu središnjeg područja jugoslavenske države.

Geopolitički gledano, jugoslavenska država je mogla bez svojih rubnih područja, poput Makedonije i(li) Slovenije, ali nije mogla bez Hrvatske. Izdvajanjem Hrvatske, za razliku od Makedonije i(li) Slovenije, jugoslavenska država bila bi neodrživa, jer bi bilo nemoguće – osim u slučaju radikalne izmjene međusobnih granica – povezati Sloveniju i, primjerice, Srbiju. Okolnost da je jugoslavenska država neodrživa bez Hrvatske bila je primjetna i na jezičnom planu. Službeni jezik u Jugoslaviji nazivao se "srpsko-hrvatski" i(li) "hrvatsko-srpski", a u nekim slučajevima i "hrvatski ili srpski". On se nije nazivao niti "srpsko-slovenskim", niti "makedonsko-hrvatskim", niti "jugoslavenskim".

Pokušaj konstruiranja legitimiteta na bazi NOB-a

LegitimitetPitanje održivosti jugoslavenske države i mogućnosti njezinog obnavljanja bilo je usko povezano uz činjenicu da je jugoslavenska država – višenacionalna država. Da se ova činjenica uzela u obzir, argument u prilog održivosti jugoslavenske države bili bi tek oni izbori u kojem bi u svakom od naroda koji žive u jugoslavenskoj državi većinski pobijedila jugoslavenska opcija. U suprotnom, ukoliko bi samo jedan narod – neovisno o svojoj brojnosti u ukupnoj populaciji jugoslavenske države – bio protiv, jugoslavenska država ne bi imala legitimitet.S navedenih činjenica jugoslavenske vlasti su pokušale skrenuti pozornost konstrukcijom priče o NOB-u. Zaključak NOB-a bio je jednostavan: jugoslavenska država imala je legitimitet "svih jugoslavenskih naroda i narodnosti", a protiv razbijanja jugoslavenske države bili su "sluge okupatora i domaće izdajice". Ova tvrdnja dobila je svoj nastavak u tezi prema kojoj je jedino socijalističko društveno uređenje jamčilo stabilnost jugoslavenske države. Druga strana ove teze bio je službeni stav vlasti kako je jugoslavenska država bez socijalističkog Josip Broz Tito official portraitdruštvenog uređenja jednostavno neodrživa: "Da se u oslobodilačkom ratu nije rodila socijalistička Jugoslavija, nikakva druge Jugoslavija ne bi se mogla roditi. Jugoslavija bi kao država najvjerojatnije prestala da postoji; ona bi bila rascepana i podeljena." [2]

Spomenutu tezu, koja je – kao pokazatelj odnosa jugoslavenskih vlasti prema pitanju legitimiteta jugoslavenske države – bila i više nego značajna, prvi je javno formulirao Josip Broz Tito. U trenutku kada je izrekao spomenutu izjavu, Tito je bio predsjednik jugoslavenske vlade, zapovjednik jugoslavenskih oružanih snaga i generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije (KPJ).

Izjavu koja je kasnije postala temelj za službenu interpretaciju povezanosti stabilnosti jugoslavenske države i njezinog socijalističkog poretka, Tito je izjavio 7. srpnja 1945. godine na svom govoru u Kosmaju. Spomenuti govor bio je izuzetno važan jer je to bio dan kojim se u Jugoslaviji službeno obilježavao "Dan ustanka naroda Srbije". 7. srpnja 1945. godine "Dan ustanka naroda Srbije" prvi puta je službeno obilježen, a Titov govor bio je središnje mjesto obilježavanja. Na tom govoru Tito je izjavio: "Draga braćo i sestre! Želim da na današnji dan pomislite o onim naporima koje ste izvršili do danas, u ovim najtežim godinama; da pomislite o tome čime su urodili ti napori i šta bi bilo da nije pobijedila Narodno-oslobodilačka vojska, – šta bi bilo od naše zemlje. Pomislite dobro, i vi ćete vidjeti da bismo mi bili u jednom strašnom haosu, u jednom bratoubilačkom ratu, u jednoj zemlji koja ne bi bila više Jugoslavija, nego sklop malih državica koje bi se međusobno tukle i uništavale." [3]

Ovu izjavu Tito je ponovio i kasnije tijekom istog govoru, kada je naglasio: "A svi mi zajedno smo Jugosloveni. Svaki onaj koji misli da će biti nekog parčetanja, – neka to izbije iz glave. Mi radimo da jedanput budemo ponosni građani nove Jugoslavije koja se stvara. To mi hoćemo, a ne da stvorimo mnogo malih državica." [4]

Jugoslaven kao identitetska prijentacija

Titova tvrdnja prema kojoj smo "svi mi zajedno Jugosloveni", nije se odnosila na etničko porijeklo jugoslavenskih građana, nego na njihovu identitetsku (nacionalnu) orijentaciju. Ta tvrdnja je značila da je jugoslavenskim građanima dopušteno izjašnjavati se, primjerice, kao Hrvat, Slovenac ili Srbin u etničkom smislu, ali u nacionalnom (državotvornom) smislu svi moraju biti Jugoslaveni. Konstruiranje jugoslavenskog nacionalnog identiteta, koje se službeno proklamiralo od 1945. godine, provođeno je bez pitanja onih naroda u ime kojih se govorilo. Ono je, kako se može zaključiti iz Titovog govora, nametnuto kao obveza.

Jugoslavenski nacionalni identitet posebno je nailazio na velike otpore među hrvatskim stanovništvom. Te činjenice bio je svjestan i sam Tito. U svom prvom govoru u Zagrebu, yu-1946održanom 25. svibnja 1945. godine, Tito je govorio – premda neizravno – upravo o tom pitanju. Kako bi pridobio okupljeno slušateljstvo za svoju koncepciju društvenog uređenja obnovljene jugoslavenske države, Tito je naglasio da ona nema nikakve veze s prijašnjom, "versajskom Jugoslavijom": "I danas, kada smo prihvatili novu formu unutrašnjeg državnog uređenja, treba naglasiti da smo obračunali s formom koja je bila stvorena poslije Versajskog mira, kad nam je jedna klika velikosrpske buržoazije nametnula svoj centralistički sistem, pod kojim ostali narodi nisu imali nikakva prava, ali isto tako ni srpski narod." [5]

Obećanje da "nova Jugoslavija" pod njegovim vodstvom neće imati nikakve veze s onom "starom", "versajskom", razumljivo je iz slijedeće Titove izjave tijekom spomenutog govora: "Hrvati danas nemaju više pravo da se pozivaju na ugnjetavanje od 1918 do 1941, i da im to bude razlog težnje protiv zajedničke nove Jugoslavije. Dozvolite da vam ja, kao Hrvat, kažem šta je za nas bio period od 1918 do 1941. Bio je strahovita škola i strahovita pouka ne samo za Srbe, nego i za sve ostale." [6] Ovom izjavom, Tito je nehotično ukazao kako je svjestan da je hrvatski narod 1941. godine bio ne samo plebiscitarno protiv jugoslavenske države, nego da je i sam pojam "jugoslavenstva" među hrvatskim stanovništvom posve kompromitiran.

Zapisi stranaca o legitimitetu Jugoslavije

HrvatskaGeopolitički gledano, jugoslavenska država je mogla bez svojih rubnih područja, poput Makedonije i(li) Slovenije, ali nije mogla bez Hrvatske. Izdvajanjem Hrvatske, za razliku od Makedonije i(li) Slovenije, jugoslavenska država bila bi neodrživa, jer bi bilo nemoguće – osim u slučaju radikalne izmjene međusobnih granica – povezati Sloveniju i, primjerice, Srbiju. Okolnost da je jugoslavenska država neodrživa bez Hrvatske bila je primjetna i na jezičnom planu. Službeni jezik u Jugoslaviji nazivao se "srpsko-hrvatski" i(li) "hrvatsko-srpski", a u nekim slučajevima i "hrvatski ili srpski". On se nije nazivao niti "srpsko-slovenskim", niti "makedonsko-hrvatskim", niti "jugoslavenskim".Iz tog razloga, jugoslavenski nacionalni identitet među hrvatskim stanovništvom mogao se 1945. godine početi izgrađivati jedino uz uvjet da se naglasi njegova izričita odvojenost i suprotnost od "jugoslavenstva" u razdoblju od 1918. do 1945. godine. S obzirom na činjenicu da je Titova koncepcija "jugoslavenstva" 1945. godine bila u fazi izgradnje, na kolektivnoj razini "jugoslavenstvo" je još uvijek poistovjećivano s državnom ideologijom Kraljevine Jugoslavije, od koje se jasno ogradio i sam Tito.

Osim jugoslavenskih vlasti s Titom na čelu, odbijanje jugoslavenskog nacionalnog identiteta među hrvatskim stanovništvom uočili su i predstavnici vodećih svjetskih sila. Jedan od njih 160bio je i britanski veleposlanik u Jugoslaviji, Ralph Skrine Stevenson, koji je u izvješću od 6. studenog 1945. godine upućenom britanskom ministarstvu vanjskih poslova, uz ostalo, naveo kako otpuštanja nastavnika s zagrebačkih fakulteta najbolje ilustriraju "nasilnu revoluciju na prostoru koji je nekad bio stabilno europsko gospodarstvo", te i u industrijskom i u društvenom smislu dio Europe. Stevenson, koji se nalazio u Beogradu, ove je podatke dobio od britanskog konzula u Zagrebu, Cyrila Wakefielda-Harreya, koji je u tekstu Stevensonu zaključio kako promjene ovakve vrste nužno u zagrebačkom stanovništvu stvaraju gorčinu i mržnju. [7]

Wakefield-Harrey zbog svog položaja i tadašnje opće situacije u Jugoslaviji nije imao detaljnije informacije o drugim hrvatskim krajevima, te se u svojim zapisima uglavnom fokusirao na Zagreb, odnosno na događaje koje je sam neposredno osjetio. O hrvatskim područjima na kojima nije boravio, Wakefield-Harrey prenio je samo ono što je čuo, ali se od podataka te vrste ogradio. Poput njega, djelovali su i drugi britanski predstavnici, čija su se izvješća sastojali od kombinacije događaja kojima su neposredno prisustvovali i često spominjanim glasinama. Glede onih hrvatskih područja koje nisu obišli, britanski predstavnici kratko su navodili kako raspolažu podacima, doduše neprovjerenim, da se tamo vode sukobi između jugoslavenske vojske i hrvatskih gerilskih skupina. Kao zapovjednike tih skupna u britanskim izvješćima spominju se Rafael Boban i Delko Bogdanić. Područjima njihovog djelovanja označene su Dalmacija, Bosna i Lika. [8]

Stav sličan britanskim predstavnicima, imali su po pitanju odnosa hrvatskog stanovništva prema novoj Jugoslaviji i francuski novinari. U Titovim sabranim govorima i razgovorima za prvo poslijeratno razdoblje, objavljen je i njegov razgovor s neimenovanim francuskim novinarom. Razgovor je, prema službenom zapisu, vođen 11. rujna 1946. godine, a započeo je slijedećim pitanjem francuskog novinara: "Vidio sam vlastitim očima tragove borbe vašeg naroda za oslobođenje i osvjedočio se da on zaista ide putem koji ste mu ukazali, – da li iz toga treba da zaključim da sve narodne republike imaju isto povjerenje u nov režim?" Na to je Tito odgovorio: "Sasvim tako!" Na taj odgovor francuski novinar postavio mu je kratko i jasno pitanje: "Pa i u Hrvatskoj?" "Bez sumnje", odgovorio je Tito. [9]

Prešućeni zapisi

Spomenuto pitanje francuskog novinara jasno ukazuje na okolnost kako je barem dio francuskog novinstva bio uvjeren kako je legitimitet jugoslavenske države najslabiji upravo u Hrvatskoj. Čak i da su informacije o slabom legitimitetu jugoslavenske države u Hrvatskoj bile netočne, za konkretno pitanje novinskih tekstova važno je da su takve informacije bile široko rasprostranjene.

Za razliku od francuskih novinara, sovjetsko diplomatsko predstavništvo u Jugoslaviji svoje podatke o raspoloženju hrvatskog stanovništva prema Jugoslaviji nije iznosilo javno, ali ih je 6 U uniformi generalaskupljalo. Na temelju tih podataka, tadašnji sovjetski veleposlanik Anatolij Lavrentjev je na službenim večerama vodio razgovore s članovima jugoslavenskog partijskog i državnog vodstva. Prema memoarskom zapisu Milovana Đilasa, tada člana najužeg partijskog i državnog vodstva Jugoslavije, Lavrentjevljevi službenici su, upravo kroz "aluzije o podređenosti Hrvata i Hrvatske", održavali veze s partijskim vodstvom Hrvatske. [10]

Neovisno o pitanju u kojoj je mjeri Đilasov opis komunikacije Lavrentjevljevih službenika s partijskim vodstvom Hrvatske vjerodostojan, sama okolnost da je kao polaznu temu za razgovor naveo "aluzije o podređenosti Hrvata i Hrvatske" i više je nego indikativna. U vrijeme kada je objavio zapis u kojem se spominje ovaj navodni razgovor, Đilas je bio izraziti kritičar i sovjetske i jugoslavenske službene politike. Upravo je i postao poznat kao komunistički disident koji je pisao tekstove protiv socijalističkog društvenog uređenja. Njegovi tekstovi bili su čitani i analizirani, te ih, iz tog razloga, vrijedi navesti i po pitanju ove teme.

Svi citirani zapisi, iako na prvi pogled nepoznati, u velikoj su mjeri bili dostupni i jugoslavenskoj i svjetskoj javnosti. Oni su citirani u mnogim publikacijama prisutnim u društvenom životu bivše Jugoslavije i vodećih svjetskih država, te se, kao takvi, ne mogu smatrati nepoznatima. Iz njih se može zaključiti kako su i jugoslavensko državno vodstvo s Titom na čelu i predstavnici utjecajnih stranih država, poput Velike Britanije, Francuske i Sovjetskog Saveza, bili uvjereni kako je hrvatsko stanovništvo na području jugoslavenske države u velikoj mjeri protiv njezinog obnavljanja. Usprkos tome, jugoslavenska država je obnovljena, a spomenuti zapisi navođeni su kao izvori za povijesno istraživanje poslijeratnog razdoblja. Jedina tema u kojoj ovi zapisi nisu spominjani bilo je pitanje legitimiteta jugoslavenske države među hrvatskim stanovništvom.

Vladimir Šumanović
Hrvatski list

[1] Pero Morača, Dušan Bilandžić, Stanislav Stojanović, Istorija Saveza komunista Jugoslavije: Kratak pregled, Rad, Beograd, 1976., str. 177.
[2] Jovan Marjanović, Narodnooslobodilački rat-Narodna revolucija u Jugoslaviji 1941-1945.: Kratak pregled,
Kultura, Beograd, 1961., str. 45.-46.; Danilo Komnenović, Muharem Kreso, Dvadeset deveta hercegovačka
divizija, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1979., str. 11.
[3] Josip Broz Tito, Izgradnja nove Jugoslavije, Kultura, Beograd, 1948., sv II. /knj.1., str. 68.-69.
[4] J. Broz Tito, Izgradnja, II./1., str. 76.
[5] J. Broz Tito, Izgradnja, II./1., str. 11.
[6] J. Broz Tito, Izgradnja, II./1., str. 14.-15.
[7] Katarina Spehnjak, »Posjet britanskih parlamentaraca Zagrebu u studenome 1945. godine«, Časopis za suvremenu povijest, Institut za suvremenu povijest, 35./2003.., br. 2., Zagreb, 1991., str. 495.-496.
[8] Katarina Spehnjak, Britanski pogled na Hrvatsku 1945.-1948., Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2006., str. 55., 248., 255.
[9] J. Broz Tito, Izgradnja, II./2., str. 127.
[10] Milovan Đilas, Vlast i pobuna: Memoari, EPH / Novi Liber, Zagreb, 2009., str. 183.

 


Uto, 10-12-2019, 18:18:52

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.