Apologija zločina

'Legendarni' saborski zastupnik iz Istre, Damir Kajin, nedavno je ustvrdio – u svom stilu – u Hrvatskom državnom saboru kako "svi znamo da na Bleiburgu nitko nije ubijen". Njegov – 'učeni' – kolega, Milorad Pupovac, izrekao je ovih dana kako "Bleiburg nije mjesto stradanja, nego obnavljanja ideologije". Aktualni predsjednik RH Ivo Josipović ustvrdio je, pak, u Strasbourgu prvog dana ljeta kako "nijedan narod u konfliktu ranih devedesetih nije kriv"... Josipović je spomenuo i niz individualnih zločina nad ljudima drugog etničkog porijekla, "prije svega nad Srbima iz Hrvatske"... Nakon posjete Bleiburgu, gdje su "osim krivih stradali i nevini'', čime je – po svom mišljenju – zaokružio to poglavlje iz hrvatske povjesti, pa nakon govora u Strasbourgu, Josipović je zaokružio natrag te stigao do Brezovice u sisačkom području, gdje je onako usput odlikovao četvoricu antifašista, odnosno SUBNORovaca, odnosno SABHovaca. Tamo su antifašisti proslavili svoj veliki praznik, ne mareći, naravno, za istodnevni događaj na Žumberku. Tamo su Jazovku, na licu mjesta, komemorirali neki Hrvati, koji očito nisu dobili poruku o zaokruživanju, i zatvaranju poglavlja, itd.

Da nam ne bi bilo dosadno, uključio se i bivši naš predsjednik, u svom poznatom stilu, s najnovijim pokušajem da komunističke zločine protiv hrvatskog naroda omota tim čarobnim plaštom antifašizma odnosno pravednosti. Ako to nisu bili komunistički zločini, a to kaže i tvrdi Mesić, onda preostaje da su to bili antifašistički zločini. Kako zločine čine zločinci, Mesić zapravo tvrdi, iako to ne želi tako formulirati, da su antifašisti koji su počinili zločine na Bleiburgu bili antifašistički zločinci. Bili ti zločinci komunistički ili antifašistički ili oboje, činjenica je da su zločini počinjeni, k tome na zvjerski i neciviliziran način; naravno, ne samo tamo, nego i na mnogim drugim mjestima poput Jazovke. Činjenica je da za njih nitko nije odgovarao, a isto je tako činjenica da ta stradanja negiraju ljudi poput Mesića, Pupovca, hrvatskih 'antifašista', a zaobilaze ih i (gotovo) svi pripadnici nehrvatskih naroda unutar Hrvatske, kao brojni pripadnici brojnih manjina, a posve sigurno brojni 'lijevo' orjentirani pripadnici hrvatskog naroda, odnosno nacionalne većine u nacionalnoj državi hrvatskog naroda. Oni ih u glavnom zaokružuju, s tom laganom lakoćom predsjednika Mesića, i potom zaobilaze.

Iste te i iste njih, uopće ne smetaju izjave poput tog Josipovićevog, nehajnog i olakotnog stava, prema narodu koji jest kriv za "konflikt" ranih devedesetih... Jer, kao što se zna tko je na Bleiburgu ubijao, razoružane pripadnike vojske koja se predala, i zna se tko je počinio zločin nad tim zarobljenicima, a i nad brojnim civilima, među kojima i nad ženama i djecom – koji po Pupovcu nisu tamo stradali, nego su vjerojatno bili tamo kao instrument, budućeg obnavljanja 'ideologije' – pouzdano se zna i da Vukovar nisu granatirali i srušili 'pojedinci'. Ako ih i proglasimo nekolicinom 'pojedinaca', ne vjerujemo da su isti ti pojedinci stigli, u isto doba, tući topovima i, recimo, po Zadru. Ili Sarajevu. Ili po još stotinama raznih drugih ratišta, lokacija, ratnih i civilnih 'ciljeva' ili objekata od interesa, kakve su na primjer bile brojne katoličke crkve. Znači, bilo je puno, a i previše, tih 'pojedinaca'.

Veseli nas da je Josipović bio eksplicitan pri spomenu zločina nad 'Srbima iz Hrvatske'. Slabo ili nešto slabije upućenom čovjeku, ili nekom mlađem koji ne zna baš toliko puno o tom "konfliktu" tamo početkom devedesetih prošlog stoljeća, moglo bi se učiniti kako se – jer 'nijedan narod nije kriv' – ipak radilo o zločinima "prije svega nad Srbima iz Hrvatske". Dotični slabo informirani čovjek vrlo bi teško mogao sve to mogao razabrati i, ako je čitao izjave Jadranke Kosor, ili Stjepana Mesića, tog drugog lipanjskog dana ljeta, uz one Josipovićeve s Bleiburga zadnjeg dana proljeća; teško bi mogao shvatiti ima li uopće Srba koji bi bili krivi za nekakve ratne zločine, bili oni počinjeni kod Bleiburga, ili pak kod Vukovara ili Škabrnje, na primjer. Jasno, ako bi do Škabrnje uopće stigli ili za nju čuli, osim možda preko nekih čudnih, opasnih pojedinaca na strani srpskog naroda, kao recimo Ratka Mladića ili Gorana Hadžića, za koje srpski MUP, naravno, i dalje 'ne zna gdje su', kako saznasmo neki dan, puni čuđenja i nevjerice [zar je to moguće?]. Oni kao da su mrtvi, pa neki Srbi misle kako bi ih se trebalo proglasiti službeno mrtvima. Dok će oni, za pravo, bezbrižno živjeti (i) među nama. Vjerojatno zato jer su bili komunisti i antifašisti, pa onda nešto drugo, ali koga za to briga ako ih nema.

Svojedobno je pop Đuić, čije izručenje Jugoslavija nikad nije zatražila, u miru proživio van granica te pravedne, nostalgičarske balkanske tvorevine. Jasno, tu je riječ o kontinuitetu. Četništvo i danas 'jaše', i to na sve 4. Ali to Josipovića ne smeta, baš kao ni Tadića. Lako će to oni 'zaokružiti'. Nismo čuli da se dr. Ivo, kao čovjek u potrazi za pravdom, zanima za Ratka ili Gorana. Bar ne osobito glasno.

Izvjesna Vesna Konstantinović Čulinović, vjerojatno i sama istaknuti 'antifašist', rekla je, nedavno, novinarima da predsjednik Josipović ide na Bleiburg jer do sada tamo nije bio, ali da predstavnici Saveza antifašističkih boraca smatraju da nemaju tamo što tražiti. "Tamo nema žrtava, a pogotovo nema nevinih žrtava", ustvrdila je Konstantinović Čulinović. Teško se oteti dojmu, predsjednik Hrvatske Josipović kad god progovori, govori kao predsjednik Predsjedništva, rjeđe Hrvatske, ali češće neke balkanske tvorevine, pa možda i neke buduće Jugoslavije. Za razliku od njega, predsjednik Srbije Tadić najčešće zvuči kao predsjednik – Srbije, i to neke velike, pa i one toliko željene, one 'prave'.

Što se pak tiče predsjednice Vlade Kosor, u pauzama između raznih antifašističkih obilježavanja, ona navodno provodi 'program gospodarskog oporavka RH', za koji je ovih dana dobila pohvale od IMF-a, odnosno međunarodnog monetarnog fonda nad fondovima. Nema tu iznenađenja. Ne radi se tu, čega je i IMF svjestan, o većoj štednji, većoj produktivnosti, većoj efikasnosti hrvatskog gospodarstva. IMF je zadovoljan jer Hrvatska otplaćuje dugove, pri čemu je ukupan vanjski dug enorman, i nema šanse da se ovakvom politikom kakvu trenutno vodimo otrgnemo od zavisnosti i dubokog, kolonijalnog ropstva. Ne znamo je li Jadranka Kosor uočila nekakvu vezu između spomenutog vanjskog duga RH, basnoslovnih profita – za hrvatske prilike – koje strane 'domaće' banke i ostali brojni ulagači i vlasnici, vuku i 'kamionima odvoze' van tih nebitnih hrvatskih granica proteklih godina, i nemogućnosti tih 'dosadnih' hrvatskih poljoprivrednika, koji nemaju drugog posla nego na traktorima obilaziti hrvatske ceste, autoceste, i ostale uglavnom puste prometnice po istočnim hrvatskim županijama. Možda je predsjednica uočila zadovoljstvo, recimo, talijanskih vlasti brojnim izglasanim, ili još više nekim neizglasanim, zakonima u Hrvatskom državnom saboru, ili neku vezu sa zadovoljstvom poslušnošću i suradnjom svoje Vlade i svojom vlastitom, u svim pitanjima koje se tiču ove ili one preuzete obveze Republike Hrvatske, s velikom krizom unutar hrvatskog gospodarstva, istog tog koje je podvrgnuto monumentalnom 'programu gospodarskog oporavka', za koji se ne zna kad će završiti i hoće li dati rezultate, ali kojem 'nema alternative', i koji će nas – posve sigurno (?) – privesti k EUropskoj uniji, jednog dana, jedne godine, jednog stoljeća.

Naravno, sve to – ako. Ako u međuvremenu preostane Hrvatske, ili barem hrvatske većine u Hrvatskom (državnom) saboru, ili ponekog hrvatskog poduzeća, u kojemu će se – možda čak i u prostorijama Uprave – govoriti hrvatskim jezikom, ili razmatrati kako poboljšati 'produktivnost' hrvatskog gospodarstva, ili bar dotičnog poduzeća, odnosno firme. Ili razmatrati kako djelovati u skladu s mjerama hrvatske Vlade [kako Vlada vlada?], glede neke buduće krize, nekih budućih traktora, ili neke buduće 'situacije u poljoprivredi', što već danas zvuči sasvim nevjerojatno, jer ne vidi se nikakva budućnost za 'hrvatsku poljoprivredu', ni jučer, ni danas, ni sutra.

Ali, nikad se ne zna. Možda se oporavimo, jer IMF je zadovoljan. A na kraju krajeva, to je danas, u Hrvatskoj, najvažnije. Naravno, nedostaje još samo potpuno zadovoljstvo Haškog suda i okolnih država. I onda ćemo proglasiti Veliku Pobjedu, i svijetlu, antifašističku, Budućnost. Na Zapadnom Balkanu. Znači, ne u Hrvatskoj, ali to više neće ni biti bitno. Jer hrvatske su granice već danas nebitne. Baš kao što je, hrvatskim antifašistima, ruku na srce, i Bleiburg. Bio i ostao.

dr. sci. Slaven Šuba