Izborne promjene su necivilizacijski čin koji obespravljuje Hrvate u Dijaspori

U suvremenoj fizici postoji kvantna teorija polja. Dotična se polja mogu stvarati ili poništavati, a važnu ulogu pri raznim događajima igra i vakuum. Slično, u modernoj političkoj metafizici, postoji potreba za kreacijom ili anihilacijom. Raznih pojmova, događaja, procesa, stavova, pa i čitavih politika, a može se reći i pojedinaca, odnosno njihovog udruživanja ili razdruživanja, smjerova ili ponašanja, kao i utjecaja ili njegovog brisanja, na određenom području i u određenom razdoblju. Kao u fizici, i u politici koja daleko više veze ima – barem u mirnodopskom razdoblju – s metafizikom, vrlo je bitan i svojevrstan politički vakuum. Taj često zna biti vrlo složene strukture, i zapravo sadrži potencijal za svakakve pojave, pa i za prilično neslućene mogućnosti. Moglo bi ga se nazvati i Velikim Mrakom, carstvom tmine; iz nečeg takvog, logično, svakakve ideje i pojave emaniraju, odnosno stvore se 'niotkud'.

Kako je vakuum stalno prisutan, to i danas možemo uočiti egzistenciju raznih, naizgled nepostojećih, elemenata. Eto, u 'suvremenoj' Hrvatskoj, na izmaku prve dekade stoljeća i čitavog tisućljeća novog, uz nepostojeće topničke dnevnike imamo i nepostojeći zapadni Balkan. Imamo i stvarne isprike za nepostojeću politiku, kao i nepostojeće isprike za događaje za koje – još odavno – nitko nije odgovoran. U srazu stvarnog i zamišljenog, željenog i mogućeg, mnoge nevjerojatne stvari odjednom se pojavljuju, tako reći materializiraju. Preko noći. A neke pradavno poznate i prepoznate, odavno se 'zaboravljaju', negiraju, zanemaruju i odbacuju. Ponište se, iščezavaju.

Rumunjska je zemlja koja je pretekla Hrvatsku u mnogim stvarima. To je suvremena europska država, članica EU i NATO saveza, zemlja koja je pred neki dan izglasovala u svom časnom, modernom parlamentu, lustraciju. Zaista, kapa dolje Rumunjima, narodu koji je u komunizmu i od komunizma mnogo i previše pretrpio. Želimo im uspjeha u daljnjem djelovanju i radu, za dobrobit njihove zemlje i rješavanje – unatoč EUropskom članstvu – brojnih problema.

Iz našeg, lokalnog vakuuma, stalno izviru nove i nove ideje, i naš ih, nelustrirani parlament, promptno procesuira i kroz sito i rešeto tih plodonosnih saborskih rasprava, provodi u život. Uz neprekidno nove zakone, i prilagođavanja brojnim zahtjevima koje buduća pripadnost Europskoj Uniji nalaže, rađaju se i donose odluke od kojih ponekad zastaje dah. Neke su od njih, moglo bi se reći, čak i izdajničke, i u opreci s Ustavom ili duhom kojim je prožet, ako baš i nisu doslovce u suprotnosti sa slovom najvišeg državnog zakona i njegovih odredbi.

Svježi su primjer upravo dogovorene promjene što se tiču glasovanja Hrvata u BiH, tzv. 'dijaspore'; potpuno su besmislene i može se reći da odišu duhom izdaje interesa svojeg vlastitog naroda. Čak bi se moglo reći i da ga se, na svojevrstan ali izvjestan način, odriču i zapostavljaju ga do te mjere da to predstavlja jedan izrazito necivilizacijski, i kao takav, sramotan čin. 'Bosanskohercegovački Hrvati' prelaze ovim izdajničkim činom u ilegalu, odlaze s hrvatske političke scene, i bivaju odgurnuti na milost i nemilost 'zapadnom Balkanu', i sličnim konstruktima rođenim u carstvu tmine. Isti ljudi koji se silno zalažu u Hrvatskom državnom saboru za '101 manjinu', za besmislice poput 'dvostrukog prava glasa' i tko zna kakve još pseudodemokratske stečevine ili 'tekovine', sjetimo li se ''slavne prošlosti'', bez trepnuća barem jednog očnog kapka izborili su se, u suradnji s poraženim vlastodršcima i vlastoliscima, za anticivilizacijski čin kojim dobar dio vlastitog naroda obespravljuju, i efektivno i učinkovito lišavaju volje i mogućnosti da sudjeluju u nečemu što im prirodno pripada. Jer, svakom Hrvatu, gdje god on bio ili živio, gdje god 'plaćao porez', pripada i njegov dio Hrvatske. Pogotovo onima koji su za nju disali i za nju se borili i izborili.

Gospodi s Pantovčaka vrijeme je za odlazak; nakon ovoga Hrvatskoj više neće trebati predsjednik. Gospodi s Markovog trga vrijeme je za rastanak; s ovakvim dogovorom i zakonom, oni više ne trebaju Hrvatskoj. Jer, svoj su čin opravdali, po ne zna se koji put, 'usuglašavanjem'... Naravno, s EU i nekakvim njezinim traženjima, principima, potrebama. Hrvatski je narod, međutim, još jednom ponižen i poražen. Niti pola godine nakon što je dobio novog predsjednika, niti godinu dana nakon što je dobio novu predsjednicu vlade, Hrvatska je pala da ne može niže. Iako, s takvim ljudima na čelu, sigurni smo da može i dalje, i niže, i nizbrdo. U nedogled.

Što je najgore, čeka je oporba spremna preuzeti vlast, što će biti promjena epohalna poput kamenčića bačenog niz površinu mora. Vakuum je odavno na vlasti u Hrvatskoj; carstvo tmine caruje u Saboru, po medijima, na Pantovčaku, posvuda. Pitajte svoju savjest, pitajte svoj džep. Pitajte njih: hoće li ikad pitati Hrvatsku što im je raditi? Odgovor je, kao i uvijek, daleko izvan Hrvatske. Kao i njihova vlastita odgovornost, kao i njihovi gospodari, kao i njihov interes. Hrvatska se, prema njihovim riječima, već danas nalazi na zapadnom Balkanu. Iako taj ne postoji.

Hrvatska je danas nigdje. A sutra će biti gdje to budu htjeli oni. Isti oni koji je uporno vraćaju na Balkan, k Jugoslaviji, u ''region'', pa u naručaj besmisla i ništavila. U Hrvatskoj je na vlasti vakuum. I to je čista fizika, metafizika, politika. Hrvatskom ne vladaju Hrvati, i to je sva istina. Hrvatska je bila stvorena, da bi čekala na svoje poništenje. U vakuumu Europske Unije, u polju snažnih i velikih sila, dezintegracija Hrvatske kakvu je danas, odnosno do danas, znamo – stvar je 'tehnike'. Moto našeg ulaska u EU mogao bi stoga biti: Ibis redibis numquam in bello peribis.

I nitko više ne može i neće spasiti Hrvatsku kakvu je želimo i vidimo, osim samih Hrvata. Krajnji je čas. Želimo li Hrvatsku, a ne vakuum, treba nam jedino Hrvatska. Sve drugo je nešto drugo.