EBRD - Europska banka za obnovu i razvoj
U Hrvatskoj, dva su broja konstantno prevelika, moglo bi se reći, a mnogi imaju takav osjećaj. Broj nezaposlenih, koji izravno govori o slabosti hrvatskog osiromašenog gospodarstva, unutar deindustrializirane zemlje s marginalnim tehnološkim potencijalom i zastarjelom infrastrukturom, i – što je najgore – 'jugoslavenskim' formatom razmišljanja i upravljanja posvuda i u svim strukturama i upravama. Možda se nekima postojeći format čini naprednim, jer okrenuti smo k EU (voljom naše neizmjerno kreativne politike najuže povezane s 'privredom'). otvorili smo granice i privukli uvoznike, investitore, istražitelje i turiste. Objektivno, i dalje smo nedoraslom organizacijom i razraslom birokracijom bliži srednjovjekovlju, nego nekoj od suvremenih zdravih svjetskih ekonomija, koje traže i pronalaze rješenja, unatoč čak i globalnim krizama, usprkos snažnim potresima kao i komparativnim nedostatcima s kojima je skoro svatko ovih dana suočen.
Kultura nam i sport cvjetaju, pršte medalje i redaju se priredbe. Na žalost, uz potonje događaje, kao 'Festival malih scena', puno su češća spontana događanja, više kao mali 'festivali nemilih scena'. U ovoj su zemlji tisuće ljudi stradale od mina, od Domovinskog rata naovamo, i više od tisuće diglo je ruku na sebe ili na nekog sebi bliskog. Drugi preveliki broj, broj je umirovljenika, od kojih 79.52% ima mirovinu nižu od 3 tisuće kuna. U istoj ovoj zemlji, gdje vlada, ministri, političari i njihov potporni aparat uživaju u sigurnosti 'javnog sektora', sa zajamčenim radnim mjestima, prihodima i beneficijama od kojih ne bi tek tako odustali zbog neke čudne ''solidarnosti'', ili ponekog principa za koji su čuli, ali za koji teško da imaju vremena, u žrvnju svakodnevice i tih, ah, tako nagomilanih obveza. Jer uvijek, još uvijek, u Hrvatskoj ima tako puno posla.
Jasno, kako za koga. Spomenutih 80-ak posto je dugovječnog stanovništva, efektivno, proglašeno permanentnim 'tehnološkim viškom', ljudima koji su ovoj vladi na grbači, a 'javnom sektoru' uglavnom na smetnji. Uostalom, na putu k EU oni i nisu neki faktor. Najzanimljiviji su bankama, koje ih mame shemama s ugrađenim minusom na računu i kojekakvim pogodnostima ostave li svoje ušteđevine baš njima na čuvanje i raspolaganje. Sve te banke su, gotovo stopostotno, u stranom vlasništvu, pa nije ni čudo da je u zagrebačkoj bankarskoj metropoli nedavno održana godišnja skupština EBRD-a. (European Bank for Reconstruction and Development). Naime, zašto bismo svi dobro živjeli, kad je to daleko lakše osigurati tek nekolicini? U liberalnim doktrinama netalentirani pojedinci nemaju mjesta, odnosno, postoje, tj. otpadaju. Za tih 80% umirovljenih i preko 300 tisuća nezaposlenih, nije predviđen neki poseban program, stoga vladi RH nitko nije čestitao na tim brojkama. EBRD je, međutim, najavio ''nastavak ulaganja u jugoistok Europe''. Predsjednik Thomas Mirow smatra da je regiji potrebna ''veća međuregionalna suradnja''. Tako da se raspravljalo o izlasku iz krize i novim izvorima rasta država jugoistočne Europe.
Čudno, nitko se nije dosjetio spomenuti kako su u Grčkoj, govori se, fondovi i banke preuzeli vlasništvo nad mnogim nekretninama i sličnim stvarčicama. Izgleda kako su ulaganja dala dobre rezultate, jedino što grčki narod drži kako dugove trebaju otplatiti ''oni koji su ih zadužili''.
Predsjednica Vlade je, na spomenutom skupu, iskoristila priliku te zahvalila Europskoj banci za obnovu i razvoj za ulaganja u 'našu' zemlju. 'Našu', jer upitno je koliko je nečija zemlja čije banke to nisu. Prema idejama vodiljama iz nedavne prošlosti, EU zapravo ni ne treba granice, što se nedavno dalo čuti i na skupu poduprtom od zaklade ''Friedrich Naumann''. i – gle čuda – EBRD-a, organiziranom od velikog župana Jakovčića i ostalih liberalno orjentiranih, globalno pozicioniranih političara, gospodarstvenika, i inih. U Istri, odnosno u Hrvatskoj. Naime, liberali od formata su formulirali kako su oni za granice koje ''postoje, ali objektivno se izbrišu''. Nepoznato je ostalo što su, i jesu li bilo što, o tome rekli slovenski liberali. Na zagrebačkom su pak skupu EBRD-a kao i brojni euroliberali izrazili ushićenje modernom Hrvatskom, odnosno njezinim 'dostignućima'.
Imajući u vidu gore spomenuta dva, prevelika, broja, ostaje nejasno čime su bili ushićeni. Odnosno, bilo bi nejasno, kad ne bi bilo jasno. Ali dobro, J. Kosor je zahvalila bankarima, te dodala kako su u prošloj godini uložili cca 240M eura u Hrvatsku, a ista se cifra ''očekuje i ove godine''. Samo u Osijeku niknut će Avenue Mall, gdje će društvu koje će ga graditi EBRD odobriti 40-ak megaeura, s ukupnom vrijednošću investiranja – predviđa se – od 55M eura. Šef Agrokora Ivica Todorić je pak, iskoristio priliku i najavio svoj greenfield projekt u – Rusiji. Tamo će, u sferi mesne industrije, Agrokor uložiti 200 megaeura. Prosječnom se umirovljeniku, 4 od 5, vjerojatno vrti od ovih brojki, i pita se, recimo osječki umirovljeni trudbenik, koje će on novce trošiti po osječkom Avenue Mall-u, jer ubrzo će se dotični sagraditi i otvoriti. Jer bankari EUropski ne žale novca na Hrvatsku. A ne žali ga ni Todorić na Rusiju. Sad, od čega će osječki umirovljenici više profitirati? Od investiranja u Hrvatsku ili od investiranja u Rusiju? I to ostaje nejasno, kao i uglavnom (skoro) sve ostalo. Tko mari za te odumiruće granice, bitno je igrati se bez njih.
Usput, bilo bi zgodno kad bi i topnički dnevnici mogli biti, onako objektivno, brisani. Kad i onako ne postoje. Za razliku od njih Ratko je Mladić, recimo, objektivno izbrisan. Iako postoji, pa čak i živi. Nije da je to idealno, ali kad 'svi uđemo u EU', živjeti ćemo u istoj državi bez granica. Svi s Ratkom Mladićem. Dovoljno za EUforično raspoloženje. Hrvatski će vojnici vježbati (tko će biti 'crveni, a tko 'plavi' (?)) zajedno sa susjednom nam soldateskom. Kao što će i policajci surađivati, i posjećivati se. Sigurnost nam je zajamčena.
Čulo se i kako će oporavak 30 država u kojima EBRD posluje biti dug i spor. Kako smo mi među tih 30, vjerojatno možemo biti sretni što ćemo se ipak oporaviti. I što će EBRD i dalje investirati. Grci koji demonstriraju već tjednima i ne žele plaćati dugove koje im je netko drugi natovario, najvjerojatnije nisu više tako sretni, premda su već dugo građani Europske Unije. Euro se čini nestabilan, zbog čega su i sretni liberali pomalo nesretni. No, Jadranka Kosor je sva sretna, iako bi nam u ovom trenutku uspjeha i sreće, nakon ''možda događaja godine'', trebala reći i zašto je toliko sretna.
Idemo vidjeti: broj nezaposlenih i broj umirovljenih je jako velik, skoro prevelik. Gospodarstvo je i dalje korumpirano, jer borba i dalje traje, a pobjeda se ne nazire. Još ništa takvog nije proglašeno. 'Sva naša poglavlja' još nisu otvorena. Topnički dnevnici i dalje nisu pronađeni. ZERP još uvijek nije proglašen. Sporazum sa Slovenijom nije ni blizu potpisivanja. Sindikati nisu pristali na ukidanja, smanjenja, preinake ugovora. Krizni namet još nije ukinut. Projekata za povlačenje novaca iz predpristupnih fondova EU i dalje imamo nedovoljno. Engleski i dalje ne ide. Novca za modernizaciju Hrvatskih željeznica nemamo. Brodogradilišta još nisu prodana. Raznorazne afere, na primjer 'Daimler', još stoje ne(raz)riješene. Polančec još nije ušutkan. Potpora HDZ-u nikad nije prestala opadati. Euro pada, gospodarstvo stagnira.
Malo vedrine: 240M eura će biti investirano u RH!? Hoće li to biti dovoljno, pitanje je, a tri su mogućnosti: ili će biti nedovoljno, ili točno dosta, ili previše. Novca nikad previše, zato ili će biti točno dovoljno, ili pak premalo. Prerano je reći, što je razlog sreći. Koliko će od tih eura vidjeti hrvatski umirovljenici, ili možda nezaposleni državljani RH? Još jedno teško pitanje, ali sigurno će nešto 'kapnuti'. Dovoljno? Za koga bi inače EBRD investirali, za koga bi GTC nekretnine gradili, za koga bi se europski bankari sastajali, baš u Zagrebu. Eto, treba s predsjednicom vlade dijeliti optimizam, i vjerovati u EU, euro, regionalnu suradnju, Haaški sud, dobre namjere, buduće investicije. Pred nama je, nesumnjivo, sjajna budućnost. Još samo da povjerujemo, a dotle preživimo, praznih džepova. To je naša misija.
Ah da, banke bi, čulo se u Zagrebu, ''trebale poticati uzimanje kredita u lokalnoj valuti kako bi se stvorilo snažno lokalno tržište duga, a tražitelji kredita ne bi smjeli uzimati kredite u stranoj valuti ako nemaju i prihode u stranoj valuti''. Zanimljivo, pred nešto godina 'hrvatske' su banke nudile kredite vezane uz švicarski franak ili euro, čiji su se tečajevi činili stabilnima. Sic transit gloria mundi, barem kad je riječ o bankarstvu, glavnoj uzdanici poduzetništva, neoliberalizma, globalnih investicija, širenja na nova tržišta, budućeg blagostanja i sveopćeg napretka. Prvo za nekolicinu, pa onda opet samo za tu nekolicinu. U liberalnom kapitalizmu netalentiranim se pojedincima slabo piše, mirovina i nezaposlenost nisu kategorije koje bi omogućavale traženje kredita, kao ni ''prihode u stranoj valuti''. Lako je izračunati da je traženog talenta relativno malo; u svakom slučaju, nedostatno za užitak koji donosi liberalna opcija.
Zato, zbog svega ovoga a i zbog mnogo drugih stvari, bilo bi vrijeme da izabrani vlastodršci prestanu, u ovoj zemlji, sebi pjevati hvalospjeve u priopćenjima za narod, i da počnu davati ostavke, nisu li u stanju rješavati goruće probleme. A ne da ih ne rješavaju nego kontinuirano kreiraju nove, isto tako nepredvidive, ali predvidivo nerješive. EBRD, MMF, Svjetska banka, Haaški sud, EU, ne postoje kako bi rješavali probleme Republike Hrvatske i njezinih ugroženih slojeva stanovništva; što god radili u Hrvatskoj, tu su u prvom redu kako bi donosili korist nekome izvan Hrvatske. Hrvatskoj ne treba nužno EU; treba joj stabilna, kroatocentrična politika oslonca na vlastite snage i suradnje – ne samo ili pretežno regionalne, i nikako takve kakvu joj netko drugi određuje i nameće – već prije svega promišljene i ciljane suradnje sa svima koji je žele, ali u obostranom interesu i bez političkih konotacija i uvjeta kojima neprikriveno žele postići svoje ciljeve, kakvi god ti bili.
Dr. Slaven Šuba