Kukuriku premosnica

U normalnim, ''kulturnim'' zemljama, gdje cvjeta uznapredovala tzv. demokracija, stranke koje izlaze na izbore odmjeravaju snage s vladajućom strankom, ili koalicijom. Čime god. Stranka, ili štogod, koja dobije zamjetan broj glasova, kao što je to zorno demonstrirala, svojedobno, danska televizijska serija ''Borgen'', uvjetuje svoju suradnju s mandatarom. Čime? Blago rečeno, trgovinom. Mandatar pak, postaje prvo i isključivo stranka, ili koalicija, koja je dobila najveći broj glasova. I to je to.

Kako je tome tako, Zoran Milanović i ''Hrvatska raste'' izgubili su izbore, nedvojbeno. Jednostavno, matematički, nisu prikupili najveći broj glasova. Na izborima. Izgubili su više od 20 glasova u odnosu na prethodne izbore. Razvidno je da su im birači oduzeli prethodno stečeno povjerenje. Ta činjenica, naravno, ne sprječava ljude poput Gordana Marasa i sličnih, proglasiti Zorana Milanovića pobjednikom hrvatskih parlamentarnih izbora. Činjenica da je izbore izgubio, njih ne zanima, jer ih ne zanima niti matematika, niti demokratska procedura, niti volja birača.
Most je, voljom osmine hrvatskih birača, dobio priliku ''nešto učiniti''. Rezultat je to, kako reče ispravno Mirela Holy, pumpanja s napumpavanjem tzv. hrvatskih tzv. medija, koji su čitava dva predizborna mjeseca, a i prije, promicali ''treći put'' i bezglave pa besmislene rasprave o tome što zapravo želi ovaj smušeni narod. Misija obavljena, Most je tu i počeo je pregovore sa strankama koje bez njega, kažu, ne mogu.

Može li Hrvatska bez Mosta? Može i mora. Jer, došavši u položaj u kojemu nešto može učiniti, Most je već nakon par dana pokazao i iskazao svoje nerazumijevanje koliko demokracije koja ga je u tu poziciju i dovela, toliko i Hrvatske, kojoj je potrebno poštivanje demokratskih standarda i rastanak s vladom koja je zemlju četiri godine bacala u očaj, dovevši Most u poziciju da joj – pomogne otići. Bio bi to demokratski standard i korak koji bi, političkim rječnikom, bio svrsishodan. A ljudskim rječnikom, bio bi neophodan.

Mostovi su tu kako bi spajali, ali i premostili provalije, poput one zvane ''vlada koja ne funkcionira''. Koalirati s vladom koja je izbore – izgubila, bacivši joj time pojas za spašavanje u situaciji kad ju je prijeko potrebno razvlastiti i dokinuti agoniju u kojoj se Hrvatska davi i raspada, bilo bi više nego turobno. Ne bi to bilo nedemokratski, bilo bi – antidemokratski.

Još 4 godine bilo bi pogubno

Naravno, medijima koji u ovakvoj situaciji zapravo uživaju, jer su njihove prizemno i podzemno dizajnirane akcije MostMostovi su tu kako bi spajali, ali i premostili provalije, poput one zvane ''vlada koja ne funkcionira''. Koalirati s vladom koja je izbore – izgubila, bacivši joj time pojas za spašavanje u situaciji kad ju je prijeko potrebno razvlastiti i dokinuti agoniju u kojoj se Hrvatska davi i raspada, bilo bi više nego turobno. Ne bi to bilo nedemokratski, bilo bi – antidemokratski.s jasnim ciljem diskreditiranja svih koji bi mogli vladajućoj kamarili oduzeti tlo pod nogama doživile ovakvim izbornim ishodom – veliki uspjeh, ovakva je trenutna situacija prilika da učvrste svoje sinekure i cementiraju jednom i zauvijek svoju odanost vladajućem režimu. Čak i najokorjeliji despoti morali bi to nagraditi. Još 4 godine grcanja pod vladom gdje političari od formata provode ''reforme'', izgube izbore, čudom ostanu na vlasti pa potom provode daljnje ''reforme'' bilo bi za građane Republike Hrvatske pogubno.

Za građane? Za njih svakako da, ali za piskarala i ostalu svu silu medijskih eksperata, te nebrojenih opslužnih politologa, navodno-nevladinih stručnjaka za sve osim za neku koristnu vrst posla, za brojne organizacije koje se uglavnom bave isisavanjem novca iz državnog proračuna pritom zazivajući ''reforme'' i izvikujući parole protiv naraslog fašizma, dok o korupciji pričaju u prošlosti – živeći u svojoj, slavnoj prošlosti te u raskošnoj sadašnjosti punih džepova – naravno da ne. Za njih kao i za ostalu bulumentu ulizica, lakeja, medijskih i internetskih trolova i likova mutne prošlosti ili lažnog sadašnjeg identiteta, virtualnih koliko i realnih bezveznjaka s ciljem pružanja podrške – vlasti koja je izbore netom izgubila, budućnost sa Zoranom Milanovićem i reanimiranom Kukuriku koalicijom više je nego svijetla.

Budućnost bi savezom Kukuriku HR-a i Mosta bila zaista svijetla, za svu tu svitu nesposobnjakovića udruženih s perspektivnim kvazipolitičarima čija je ArlaukanjeArlaukanje i divljanje po medijima, još jedna četverogodišnja izborna kampanja na račun poreznih obveznika s cjelogodišnjim pljuvačkim crescendom i medijski potpomognutim atacima svojih plaćenih jataka, baš na – demokraciju, dovelo bi do kolapsa. Ima li Hrvatska snage preživiti takav udar na svoju sadašnjost, s izglednim kontinuitetom u neposrednoj budućnosti pa pojačanim intenzitetom zračenja negativne energije na svoje tkivo i supstancu, sve do krajnjih granica i egzistencialnog minimuma bez kojeg ne bi mogla ni vegetirati? Teško.jedina zamisao bila utrpati se u Sabor, kako bi tamo davali – otpor. Biti dio vlasti i sudjelovati u diobi kolača, druga je priča. Ta zahtijeva i određeni program, pri čemu shvaćanje kako 19 mjesta od 151 baš i nije veće od sedam osmina ostalih stolica, također igra određenu ulogu. Realitet u politici ipak igra kakvu takvu ulogu, makar taj kao determinirajući faktor svakodnevnih pa i dalekosežnijih ''političkih'' odluka unutar RH nikad nije bio presudan.

Činjenica kako ima ljudi koji su preferencialno zaokruživali Nenada Stazića, koji je Hrvatskoj tako puno dao a daleko više uzeo, šamarajući verbalno neviđenim govorom mržnje svoje političke oponente, na primjer, rječnikom koji sve ove godine u tzv. hrvatskim medijima nitko nije pošteno ni komentirao, kamoli usudio se napasti, govori sama za sebe. Ostaviti glasače Nenada Stazića i sličnih na vlasti, zaobilazeći ovaj put lik i djelo aktualnog premiera u odlasku, veleštovanog Brownovog ''pulena'' Zorana Milanovića, značilo bi iskazivanje demokratskog deficita kakav bi – čak i zemlju poput Hrvatske koja suficitom nije nikad obilovala osim tamo nekih, tobože ''mračnih'' devedesetih – odveo u ponor totalitarističkog kontinuiteta s urlanjem Zorana Milanovića o učincima koji su, osim što su nepostojeći, sami sebi – presuda.

Arlaukanje i divljanje po medijima, još jedna četverogodišnja izborna kampanja na račun poreznih obveznika s cjelogodišnjim pljuvačkim crescendom i medijski potpomognutim atacima svojih plaćenih jataka, baš na – demokraciju, dovelo bi do kolapsa. Ima li Hrvatska snage preživiti takav udar na svoju sadašnjost, s izglednim kontinuitetom u neposrednoj budućnosti pa pojačanim intenzitetom zračenja negativne energije na svoje tkivo i supstancu, sve do krajnjih granica i egzistencialnog minimuma bez kojeg ne bi mogla ni vegetirati? Teško.

Nikakav bypass iliti premosnica ne bi mogao premostiti jaz od 8 godina Zorana Milanovića na vlasti, pa ni pri vlasti. Kontinuitet komunističke čizme s demokracijom nema nikakve veze, i tko god želi zaista dobro Hrvatskoj, morao bi više nego dobro razmisliti. Čak i Drago Prgomet s drugovima, čovjek koji je navodno odličan liječnik, ali Hrvatsku bi mogao – baciti u duboku komu. Zajedno s ''malom pomoći dobrih prijatelja'', tipa Stazić & društvo, s dugom listom znalaca u pozadini i na površini, nikakva znanost niti alkemija ne bi je mogla – vratiti u život.

dr. sc. Slaven Šuba