Titovina

Komunističko zatiranje identiteta i (kroz) preoblikovanje povijesti puni ovih godina već čitavo stoljeće, jer srpski se prvi memorandum počeo provoditi punom parom s početkom prvoga svjetskog rata, koji su uostalom izazvali – a tko drugi nego – Srbi. Naravno, nije se prašina ni slegla, svi mrtvi ni pokopali ili pronašli, a već se pristupilo mjerama. Ili merama. Tako se hrvatski odjednom strmoglavio prema nečemu što je poslije postalo hrvatskosrpskim, pa hrvatskim ili srpskim, i tako dalje. Još otad, nikako da se sudbina hrvatskoga puka razveže od pitanja statusa srpske što manjine, što oligarhije, što braće, što saveznika, što osvajača i agresora spremnih potegnuti oružje na ''slovensku braću'', udariti na ''komšije'', a isto tako i – ženiti svoje časnike, odnosno ''oficire'', po čitavoj Hrvatskoj, po svim tim ubavim morskim gradovima i mjestašcima, kao i u unutrašnjosti, strateški ih razmještajući izgrađenim i kupljenim stanovima skroz od Verude pa do Baranje, od Prevlake pa sve do međimurske tromeđe, kopnom i otocima, zrakom pa i podzemljem. I osobito ovim potonjim.

Tim načinom i metodama, hrvatski se jezik ''obogatio'' spoznajama Vuka Stefanovića Karadžića, abeceda je prilagođena i podešena JBTNeusporedivo s današnjim socijaldemokratima, u svakom slučaju. Jer oni rade zapravo za iste protiv kojih se čak i JBT borio, prema Francetu Bevku, Rizi Ramiću, i mnogobrojnim drugim revolucionarima, poštenim drugovima, komunistima. Za mrske krupne kapitaliste, a čak i protiv Srba [no dobro, ipak je to igrokaz, znamo], za koje se, vidimo, taj Tito gorljivo zauzimao, idejno i politički, dospjevši, čak, prvi put u životu u zatvor. U Petrovaradinu, tada van Srbije, gdje taj hrvatski grad nikad nije ni bio, sve dok na vlast, počevši čistiti Vojvodinu od Hrvata, nije došao – Tito.ćirilici doslovce i preneseno, s 30 simbola koje navodno izgovaraju učeni Hrvati. Tako je Vrabče postalo Vrapče, Rieka se prometnula u Rijeku, i još puno drugih ''visprenih'' i ''volšebnih'' poteza, koji su u novoj, Titovoj Jugoslaviji, po ponovnom osvajanju Hrvatske, toga puta nakon genocida koji je povijesnom akrobatikom pripisan poraženoj strani – iako je jedini narod koji je brojčano narastao po svršetku II. svjetskoga rata bio samo i jedino srpski – a emisari, plaćenici, agenti i lakeji poraženi devedesetih nakon novog pokušaja genocida, uskrsli u miru kako bi nastavili svoju rabotu, u novom vremenu i oboružani novim memorandumima, ovoga puta kao trulo kancerogeno staničje na zdravom hrvatskom krvožilju i tkivu, onome koje kuca za Hrvatsku, pa opet za nju, i na kraju opet i ponovno, jedino za nju. Mašući zastavama ili držeći ruku na srcu, nebitno. Srce zna za što i zašto kuca.

Premijer slučajne države, kojemu je slučajno svejedno kada su izbori, možda je proučavao literaturu kojom su nekada obilovale knjižnice. Vjerojatno i u Prnjavoru ili Špičkovini, o kojima se posprdno izražava, ne misleći ništa loše – u tako nadmoćnome izričaju koji je dominantno obilježje raskošnoga stila političkog erudita, kićene ciceronštine u ovo predizborno vrijeme podnošenja i svođenja računa – ne može biti ništa lošega osim namjere za ponižavanjem onih koji su mu zapravo – superiorni. I to je to.

Hrvati su, naime, superiorni. Kako političkim protivnicima tako i mnogo kojima, ostalima. U čemu god. Samo kad bi se dogovorili i djelovali kao jedan. Ali to je priča mnogo njih, sličnih Hrvatima i posve različitih od nas, Hrvata.

Mračno 20. st.

Zvuči suludo, ali hrvatska je kultura zaista bila u ozbiljnim problemima, još od nastanka Jugoslavije naovamo, toliko ozbiljnima da svi koji odmahuju rukom pri podsjećanju na mračno dvadeseto stoljeće, jugoslavenštinu i srbofilstvo, na teror koji nam je u nasljeđe ostavio maršala kojeg im je borba dala, zaista su s razlozima, i to debelima, prepoznati kao oni koji nas vuku negdje natrag, na adresu na kojoj i dalje svjetluca to zloslutno i zloglasno, balkansko dvadeseto stoljeće.

Najbolje je ilustrirati ponekim citatima, jer što bolje govori o vremenima od tekstova, publiciranih i širenih po toj osvojenoj, silovanoj zemlji hrvatskoj, koju se i danas nastavlja mučiti i želi podjarmiti. Pogledajmo ovako nešto: France Bevk: ''Knjiga o Titu'', iz edicije ''školska lektira'', izdavača Svjetlost iz Sarajeva, publicirano 1964. gdje na stranici 2 čitamo: ''Sve knjige u ovoj biblioteci odabrane su prema programu lektire za osnovnu školu''. Te čitamo, odmah prešavši na stranicu 3, gdje se koči naslov predgovora koji je potpisao izvjesni Rizo Ramić: ''TO JE NAŠ TITO''. Pa citiramo prvi i drugi paragraf:

''Ove priče, kazivane jednostavno i toplo, bez ikakvih književnih ukrašavanja, opisuju stvarne događaje i zgode iz života druga Tita, od njegova djetinjstva pa do naših dana. Iz njih, zato, nenametljivo zrači istina o Titu, oni se lako pamte i dugo nose u sjećanju. Pisac je ličnost druga Tita doživio prisno, doživio njegov ljudski lik i uspio da ta svoja osjećanja, književnim postupkom, izrazi u ovim pričama. Zbog toga ih čitamo sa živom pažnjom i primamo sa punim povjerenjem.

France Bevk je očito osjetio i spoznao jednostavnu istinu: o plemenitom Titovom liku najbolje govore njegova djela, njegova velika borba za revoluciju i socijalističku Jugoslaviju, njegova divna ljubav prema ljudima i čovječanstvu. Otuda je želio da nas sa malo škrtih riječi bar donekle upozna s intimnim likom druga Tita, da bismo osjetili njegovu ljudsku neposrednost i toplinu. A tu želju, istina, nije mu bilo teško ostvariti. Jer je maršal Tito širom Jugoslavije poznat, iz bezbrojnih kazivanja, a i pisanih sjećanja i dokumenata, kao čovjek jedinstvene ljudske širine i dobrote. Podsjetimo se samo narodne pjesme o njemu u narodnooslobodilačkoj borbi i poslijeratnoj izgradnji, od kojih su mnoge ispjevali naši pioniri i omladinci. Iz tog obilja svjedočanstava pisac je izabrao i književno obradio ona koja su bliska osjećanjima i mašti mladih čitalaca''.

Nešto dalje piše Ramić: ''Postojala je, kao što znate, sve do oslobođenja, 1945. god., surova društvena nepravda. Vladali su: kralj, bogataši i gospoda koji su do nokata izrabljivali rad i trud radnika i siromašnih seljaka. Tako je i mali Josip Broz Tito morao, već kao švrća osnovac, da mukotrpno dirindži da bi i on doprinosio svoj dio koristi porodici''... I tako, uskoro saznajemo da je drug Tito, ''naučivši takvu gorku školu života, morao već u mladosti da postane oduševljeni socijalista koji će kao mlad vojnik dospjeti u petrovaradinski zatvor, 1914, zato što se bunio protiv progona Srba''... ''Tito je, vidimo, rođeni borac. Tvrd kao čelik. Vjeran drug''... .I tako dalje. Ima i previše tih vrlina, i dogodovština, i veličine.

Neusporedivo s današnjim socijaldemokratima, u svakom slučaju. Jer oni rade zapravo za iste protiv kojih se čak i JBT borio, prema Francetu Bevku, Rizi Ramiću, i mnogobrojnim drugim revolucionarima, poštenim drugovima, komunistima. Za mrske krupne kapitaliste, a čak i protiv Srba [no dobro, ipak je to igrokaz, znamo], za koje se, vidimo, taj Tito gorljivo zauzimao, idejno i politički, dospjevši, čak, prvi put u životu u zatvor. U Petrovaradinu, tada van Srbije, gdje taj hrvatski grad nikad nije ni bio, sve dok na vlast, počevši čistiti Vojvodinu od Hrvata, nije došao – Tito.

Liberali

Danas su Zoran Milanović i njegovi saveznici liberali, zapravo svi novoliberali alias neki bivši socijaldemokrati, ljudi koji se bave zaštitom već stotinu i jednu godinu ugroženih Srba, ali i ljudi koji proganjaju, baš kao i u prvoj i drugoj Jugoslaviji a i tijekom rata, Hrvate koji ne vole biti Jugoslaveni, nego žele biti svoji na svome, prvo Hrvati a onda sve drugo, žele braniti svoj dom, hoteći uvijek biti za to spremni, kako se ne bi ponovilo mračno, oslobađajuće, genocidno, neponovljivo, dvadeseto stoljeće, i devedesete kad je pao mrak i rodilo se nešto puno bolje od opačina Franceta Bevka i splačina Rize Ramića. Čitanje je, naime saznajemo čitajući ih, ''bila najmilija Jožina zabava''. Vjerojatno i četrdeset pete, iako nije bilo puno vremena za to. Ali, tko zna. Možda ga je poneka dobra knjiga nadahnula na ponešto što mu se pripisuje. Možda na neko od brojnih junačkih djela. Jasno, protiv Hrvata.

Prebacimo li se na stranice Praxisa, ''filozofskog časopisa'', čiji su članovi redakcije bili Branko Bošnjak, Danko Grlić, Milan Kangrga, Ivan Kuvačić, Gajo Petrović, Rudi Supek, Predrag Vranicki, a čiji je izdavač bilo Hrvatsko Filozofsko Društvo, Zagreb, u publikaciji ''Jun – lipanj 1968 DOKUMENTI'', na stranicama 234-235 da se pročitati ZAKLJUČKE sa mitinga studenata i profesora Šumarskog fakulteta, održanog 6.6.1968. godine. Donio ih je Šumarski fakultet, AKCIONI ODBOR SA ŠUMARSKOG FAKULTETA – BEOGRAD, a upućeni su ''univerzitetskom odboru SS – Beograd''. Zaključak 7 od njih 12 kaže: ''Tražimo da plate javnih funkcionara budu jednake prosečnim platama radnika jer je to smisao i suština borbe protiv birokratizma javnih funkcionara. Otuda će funkcija društvenog rukovodioca biti prava čast a ne motiv za ostvarenje usko materijalnog interesa''. A zaključak 8 kaže: ''Sa ogorčenjem smo primili i osudili vest da je na sastanku OK SK Čukarice jedan od boraca narodnooslobodilačkog rata izjavio: 'Kada smo mogli da se borimo protiv Nemaca, možemo se boriti i protiv studenata'.''

Sukus je to nasljeđa koje nam je ostavio maršal, i njegova raskalašena kamarila čiji su sljedbenici, među kojima su i brojni potomci sljedbenika, birokratiziranoga do krajnjih granica, takvo društvo koje i dan danas tretira studente kako ih se tetošilo i davnih šezdesetih... – Danas je sve drukčije, ništa nije ni isto ni slično, druga je država, drugi su ljudi, drukčija je paradigma, drukčija je politika – a sve opet podsjeća na isto to, samo u drugom ruhu, u drugom obliku.... O tempora, o mores. Od Karađorđevića, preko JBT-a, sve do Račana pa Milanovića. O, sudbino kleta.

Srbi i dalje ugroženi

''Ima li ovdje domoljuba''? Još malo pa neće ih biti, radi li se o studentima školarcima, koji su raspametili ovih dana UgroženiSrbi su i dalje ugroženi, baš kao i te, [hiljadu devetsto] četrnaeste, kada je drug Tito slavodobitno završio u petrovaradinskom zatvoru, iz ljubavi prema istini. I Srbima, koji su osobito ugroženi bili u Hrvatskom zagorju, gdje ih je sigurno bilo jako malo, zapravo premalo. Drug je maršal, alias JBT – kao uvijek – nepogrešivo ispravno uočio da će to prerasti u glavni politički problem u budućnosti. Još u ono opasno doba. Danas je to, jednostavno, ipak nemoguće. ''Naša'' je stečevina danas, baš kao onomad Bevkova ili Ramićeva, zapravo Titovina. Sve dok je Trga maršala.....naše medijsko zvjezdoznanstvo odnosno plaćene poltrone te njihove mecene, odnosno gazde koji znaju da će njihova dječica pozavršavati koji god fakultet treba, pa raditi što im se hoće. Baš kao nekad, baš kao u doba prve Juge, onda opet u vremenu druge, pa onda nanovo – Jovo, alias bingo! Evo trenutno, a dobiju li se izbori i zakukuriču li ponovno pjetlići, i trenutačno, toga jutra negdje oko devetoga prosinca, neće se ni morati raditi, bar ne previše. Odnosno, kao što se primijetilo na beogradskom šumarskom fakultetu davne '68-e, ''usko materijalni interesi'' bili bi tek nekakva čisto materijalna baza, za velike stvari koje nam pripremaju razgoropađeni maršalovi nasljednici, sljedbenici, emisari i nalogodavci.

Hrvatski studenti nisu razočarali – etiketirani su, što znači da su na dobrom putu. Razočarali su, što znači da shvaćaju jako dobro u čemu je stvar. Postotci idu u pravome smjeru, a uzimajući u obzir realne faktore, plus statističke pogreške, sigurno je da bi rezultati bili zapravo i još bolji. Situacija možda, ipak, izmiče iz ruku trustu socijaldemokratskih mozgova na pogon prekooceanskog američkog čarobnjaka? Odnosno, čarobnika, da oprostite na hrvatskosrpskoj varijanti – ta ionako je i današnji ''pravopis'' Vukov. Vukova ostavština, alias Vukovina. Ili ako hoćete, Titovina. Tu smo negdje. I Dalmacija je, kao, i dalje slobodna. Iako Slobodna Dalmacija nije. Ako i nismo više ''mi Titovi, a Tito naš'', i dalje izgledamo – Titovina. Zvuči opasno slično kao "Titanic", ali – TO (TI) JE TO.

Srbi su i dalje ugroženi, baš kao i te, [hiljadu devetsto] četrnaeste, kada je drug Tito slavodobitno završio u petrovaradinskom zatvoru, iz ljubavi prema istini. I Srbima, koji su osobito ugroženi bili u Hrvatskom zagorju, gdje ih je sigurno bilo jako malo, zapravo premalo. Drug je maršal, alias JBT – kao uvijek – nepogrešivo ispravno uočio da će to prerasti u glavni politički problem u budućnosti. Još u ono opasno doba. Danas je to, jednostavno, ipak nemoguće. ''Naša'' je stečevina danas, baš kao onomad Bevkova ili Ramićeva, zapravo Titovina. Sve dok je Trga maršala.....

dr. sc. Slaven Šuba

Sub, 16-11-2019, 01:22:02

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.