EU-ropstvo

EU je gorda kratica za Europsku uniju, neizmjerno pametnu i nevjerojatno neuspješnu organizaciju, koja uhljebljuje uglavnom birokrate, odnosno političare kojima birokrati ne samo da nisu mrski, nego ih uopće ni ne doživljavaju. Bar ne na način kako svekoliko činovništvo doživljavaju, uglavnom čitavoga života, svi ''obični'' ljudi, odnosno svi koji s njima imaju posla, a neizbježno ga imaju svi, ljudi, pa i oni drugi, ''neobični'' ljudi, odnosno političari sami, pa i ti gordi, neumorni činovnici, odnosno birokrati, što zvuči nešto ljepše i puno više privlačno spram prvoga, ponešto statusom osiromašenog naziva. Jer birokrati su kroz povijest moć u svojim rukama i papirima samo gomilali, oslanjajući se oduvijek na poslodavca. Tako je to i u nas, a tako tome bi i unutar EU-a, gorde li organizacijske strukture i još ponosnijega ljudstva, untuar njezinih čvrstih zidova, pripravnih za svaku (ne)mogućnost.

A te zidove čuva, ponosno i gordo, NATO. Sjevernoatlatlantski pakt koji se proširio na mnoštvo država i državica, u uskoj je vezi s Europskom unijom, koja bi trebala – a bogme navodno baš to i radi – garantirati stabilnost poslova i tržišta svim svojim zemljama članicama, odnosno u prvom redu poslovnim ljudima koji ta dotična tržišta u tim raznorodnim zemljama članicama opslužuju, zarađujući pritom novac na način koji otklanja sumnju u ispravnost toga i takvog puta, odnosno tržišnih uvjeta koji kapitalu omogućuju slobodan prodor uglavnom bilo gdje gdje bi on htio investirati, odnosno oploditi se. Ta pomalo seksualno nakaradna ideja posve je normalna kad je riječ o kapitalu, koji ''nema nacionalnosti'', a nema ni previše ''sućuti'', ''sažaljenja'', nipošto nije humanitaran po prirodi, nego jednostavno ide tamo gdje će najviše, najbrže i sveukupno najbolje zaraditi. Odnosno oploditi se, bez prigovora, snagom svoje vlastite volje. (!) Ne može li tu, onda će tamo. Tako jednostavno, tako duboko.

EU, međutim, mari za daleko više od oplođivanja kapitala, s čime je u vezi razmnožavanje osobito važnoga i značajnoga soja ljudi za ovaj planet, a to bi bili raznorazni investitori, dioničari, financijeri, ljudi potkovani i obloženi novcem i raznoraznim novčanim instrumentima i tehnikama. To su sve dobrostojeći i dobrodušni ljudi, koji uglavnom mare za novac, i bez novca teško da bi znali što u životu raditi, još manje kojim putem krenuti, jer bez novca teško je danas otići i od Španskoga do Sesveta, živi li čovjek slučajno u Zagrebu, unatoč svekolikoj povezanosti koju osigurava ZET, jer čovjek bez posla nema u Zagrebu ne samo za kavu, nego ni za ''tramvajsku kartu''. To socijalnu državu kakva je Hrvatska uglavnom ne zanima, baš kao ni činjenica da svaki medicinski uradak koji bi čovjek bez posla morao nabaviti, košta. Odnosno stoji nešto kuna, tim više ako nema ''dopunsko'' zdravstveno osiguranje, a to isto tako košta. Odnosno stoji, MigrantiHrvatsku je, međutim, zahvatio val migranata, ljudi koji su navalili na čvrste zidove već spomenute neizmjerno pametne i nevjerojatno neuspješne organizacije, koju ti migranti iz nekog razloga snažno doživljavaju. Ne samo kao pametnu nego i kao uspješnu. Inače ne bi nagrnuli u epskim brojevima preko par kontinenata i iz nekoliko zemalja, različitih civilizacija i nebrojeno raznih kultura. Nekim čudom, svima se njima svidjela EU, koju mi držimo nevjerojatno neuspješnom. Njima pak, kroz njihovu sasvim neuobičajeno iskrivljenu optiku, dotična se EU čini fantastično uspješnom.mjesečno, barem 70 kuna. Tako da besplatnoga zdravstva nema, ni za one koji ne mogu ništa platiti. To su, pogađamo kao što i znamo, izmislili – kao sustav – upravo ljudi koji mogu platiti što god im srce zaželi.

Val migranata

Hrvatsku je, međutim, zahvatio val migranata, ljudi koji su navalili na čvrste zidove već spomenute neizmjerno pametne i nevjerojatno neuspješne organizacije, koju ti migranti iz nekog razloga snažno doživljavaju. Ne samo kao pametnu nego i kao uspješnu. Inače ne bi nagrnuli u epskim brojevima preko par kontinenata i iz nekoliko zemalja, različitih civilizacija i nebrojeno raznih kultura. Nekim čudom, svima se njima svidjela EU, koju mi držimo nevjerojatno neuspješnom. Njima pak, kroz njihovu sasvim neuobičajeno iskrivljenu optiku, dotična se EU čini fantastično uspješnom. Toliko im se to čini baš tako, da su spremni ostaviti sve iza sebe i poći, u nepoznato. Preko mora i kukuruzišta, čak i preko Srbije. (?) [Eto, konačno, ljudi na ovoj Kugli koji ne mare za Srbe... Iako im ovi mastno naplaćuju svaku ''prijateljsku'' uslugu, poput prijevoza do hrvatske granice, za koju nikad prije u živou nisu čuli.]

U tom ''procesu'', čekaju ih otvorena vrata. Unatoč tome što je EU tako strukturirana, organizirana, pa i definirana, da garantira slobodan prolaz ljudi iz svojih zemalja članica, dok štiti svoje vanjske granice od ljudi koji bi došli – baš ovako kako sada dolaze migranti, klasificirani pogodno kao ''izbjeglice'' – priliv ljudi je toliki da se rađa pitanje: čemu NATO, čemu EU? Naime, migranti svi hoće na isto mjesto, u Njemačku ili u najgorem slučaju ''nešto slično''. Samim time, oni prosuđuju i presuđuju: EU nije jednako uspješna u svim svojim dijelovima, bez obzira na polaritet Njemačka – Grčka, te oni slobodno biraju, kao da ulaze u supermarket, gdje god žele, otklanjajući svaku ponuđenu alternativu, a ta se čak i ne nudi.

Migranti odbijaju i identifikaciju, što je kroz povijest nezabilježeno, još od Rimskoga carstva naovamo. Odnosno, odbijali su se – historijski gledano – samo i jedino osvajači, kojima to zaista nije bilo potrebno. Imajući u vidu kako su 80% migranata vojno sposobni muškarci, postavljaju se mnoga pitanja – jedno, posve nezanemarivo, glasi: gdje su sve te žene, zašto su ostavljene – ako su migranti ''izbjeglice'' – na milost i nemilost nemilosrdnim prilikama u svojim matičnim zemljama? Drugo, otkud im takvo uvjerenje da će biti pripušteni, i tretirani baš onako kako njima odgovara, u zemljama kroz koje prolaze i onima u koje žele prispjeti?

Neuspješnost Europske unije podcrtana je ne samo silinom slabo kontroliranoga priliva budućega (?) stanovnštva dotične, izuzetno neuspješne organizacije, brojevima koji ruše i bacaju u prah svaku politiku koju je Bruxelles ikada zacrtao po tom pitanju, nego i svaki smisao takvoga masovnog premještanja ljudstva, nezabilježenoga u EUEU je pogazila, u ime ''humanosti'', svoja vlastita načela i svoje najbolje principe, mnoge od onih na kojima je i građena, sve kako bi udovoljila ''višim principima'', pokazala svoje najbolje lice, dokazala svijetu kako je baš ono za što je, svojim masovnim dolaskom, proglašavaju stotine tisuća koje su već došle ili su na putu, ohrabrene uspjehom misije bez kraja i granica.modernoj povijesti. Europska unija spram svojega vlastitog stanovništva ima, naime, pomno razrađeni sustav, pravu birokratsku mrežu po svakom pitanju od bilo kojeg interesa, za jednu ili više svojih članica. Treba se samo sjetiti inzistiranja Europskih birokrata na zarezima i paragrafima, tijekom pregovora ove države za pridruživanje gordoj i neizmjerno pametnoj Uniji.

Samrtni grč

Odjednom, ljudi došavši ''niotkuda'' i potpuno ''nepredviđeno'', poništavaju i obezvrjeđuju bilo kakvu odredbu koju bi EU, s radošću i činovnički dosljedno, primjenjivala na svoje vlastito podaništvo, na stanovnike zemalja koje joj ''pripadaju''. A to je podaništvo pomno klasificirano i diferencirano, već prema porijeklu, kao što je diskriminirano prema dobi [ne službeno, ali u praksi laserski precizno i nepogrešivo], ili nekim drugim odrednicama, koje na papiru iščezavaju. Kako već to ide, u modernome, slobodnome svijetu...

Stoga i zato, Europska je Unija zapravo u (pred)samrtnom grču. Posve je nebitno hoće li taj biti naglašen, ili ubrzan, koliko mogućim toliko neizbježnim djelovanjem fanatika ubačenih među ''migrante'', što je danas već sasvim izvjesna, ne tako svijetla, budućnost. EU je pogazila, u ime ''humanosti'', svoja vlastita načela i svoje najbolje principe, mnoge od onih na kojima je i građena, sve kako bi udovoljila ''višim principima'', pokazala svoje najbolje lice, dokazala svijetu kako je baš ono za što je, svojim masovnim dolaskom, proglašavaju stotine tisuća koje su već došle ili su na putu, ohrabrene uspjehom misije bez kraja i granica.

Europska Unija je prolazna kao i sve na ovome svijetu. Koliko će još dugo trajati, ovisi, nažalost, samo o njezinim (bez)brojnim činovnicima, upravo onima zbog kojih se i razvila u ovo nešto čime danas raspolaže(mo), a što je daleko od savršenstva, nego se pretvorilo u nevjerojatno neuspješnu organizaciju, koja je na papiru u sve većem raskoraku s proklamiranim stečevinama, vrijednostima, ciljevima, bilo s čime za što je ''migranti'', potpuno neopravdano, žele (pre)uzeti. Da, oni je zapravo žele uzeti. Bez ostatka. Budućnost će, sviđalo nam se to ili ne, baš to pokazati.

dr. sc. Slaven Šuba