Globalna sfera

Primarni cilj novoga svjetskog poredka, koji se trenutno uspostavlja – po nekim kriterijima več je neko vrijeme tu s nama, odavno ustoličen, premda je njegova puna funkcionalnost i sva raskoš još podrobno skrivena od mase živućih robova koji će ga opsluživati – carstvo je globalnog terora. Metoda globalizacije, čija su sastavnica koraci, odnosno projekti, poput TTIP-a usmjerenoga na daljnju amerikanizaciju Europe ne donoseći ništa dobroga, unatoč kakvom god argumentu predočenom sa svrhom njegova proguravanja i zaživljavanja, operativni je faktor – s karakterističnim opravdanjem tipa ''svaki otpor je uzaludan, ne možete spriječiti neminovno'' – s pomoću kojega je provođenje, dakako na globalnoj skali jer je to tako pertinentno – osigurano, i teoretski. Praktično se već guraju svi elementi i kompanije zloglasnih konotacija kao Monsanto i Syngenta prisutne su u Europi vršeći svoju rabotu, tobože u skladu i po zakonima dobroga starog kontinenta. Po onima nepisanima zasigurno ne i nikad.

Ali naravno, TTIP je puno više od Monsanta i Syngente, reći će upućeni, eksperti znani i neznani, pogotovo oni plaćeni, a posebno ako znamo od koga i zašto, ili ne znamo ali slutimo. Slično kao što je EUropski senzacionalni projekt Anschlussa Hrvatske, odnosno priključenja tržištu od 500m duša, reklo bi se potrošača – u hrvatskom slučaju većinom topovske hrane – odzvanjao porukama o vrijednosti pridruživanja takvom monumentalnom sklopu, jer i u svjetskim razmjerima pola milijarde nije baš beznačajna stvar, TTIP nominalno nudi značajno povećanje prometa znači trgovine, s popratnim blagodatima otvaranja tisuća radnih mjesta te dobrobitima od kojih čovjeka naprosto glava zaboli. Iz više razloga.

Teror uvoza

Prvi i osnovni razlog je taj što je jasno da slabašno hrvatsko gospodarstvo od toga ''proširenja'' i od svih tih prilika, može jedino i dalje slabiti, što se tiče jačanja pod IntegracijeUz kupovinu i potrošnju epskih razmjera, za mizerni hrvatski džep, besmisao transatlantskih i EUropskih integracija dobiva svoj puni smisao, jer odupirati se klasičnoj kolonizaciji i imperijalističkoj indoktrinaciji, pogotovo onoj koja poziva na odustajanje od svakog oblika otpora, zaista je teško i preteško. Uostalom, ako vlada nema ni cilja ni svrhe, jer hrvatski joj interes nije ni na srcu ni na obzoru.egidom ''slobodnog pristupa'' ili ''novih poslovnih prilika'', neće biti ništa. Drugi je razlog što će to značiti daljnji pritisak uvoznih krugova i trutova koje prosperitet njihove vlatite zemlje zanima koliko i lanjski snijeg, na domaćeg, sada EUropskog potrošača, s certifikatom izvrsnosti kakav samo proizvodi kojima se ne zna niti da ustanoviti ne samo proizvođač nego ni zemljopisno porijeklo, mogu garantirati. Osim svekineskog terora proizvodima svake vrste i namjene, zasuti smo već danas katastrofalno lošim proizvodima kakvima se u prošlosti nismo niti mogli nadati niti ih sanjati. A mnoštva ostalih razloga također ne nedostaje.

Paradigma negdašnjih vlastodržaca koji su sačuvali ovu zemlju za odstrijel, pa rasprodaju i primopredaju uz beskonačno sagibanje kičme i pogodovanje svim svjetskim moćnicima koji to zažele, bila je ''tuđe nećemo, svoje ne damo''. To je zapravo hrvatski povijesni stav, nešto što je i Srbin Zmaj Jova Jovanović opjevao u predprošlom stoljeću, nedvosmisleno označivši nešto što je trajalo stoljećima, da bi danas, u predvorju novoga svjetskog poredka, globalne mašinerije koja ruši sve zapreke i ne ostavlja mjesta sumnji, takva maksima bila pretvorena u trenutno vladajuću: ''do tuđega ne možemo, zato svoje rado prepuštamo''.

Uz kupovinu i potrošnju epskih razmjera, za mizerni hrvatski džep, besmisao transatlantskih i EUropskih integracija dobiva svoj puni smisao, jer odupirati se klasičnoj kolonizaciji i imperijalističkoj indoktrinaciji, pogotovo onoj koja poziva na odustajanje od svakog oblika otpora, zaista je teško i preteško. Uostalom, ako vlada nema ni cilja ni svrhe, jer hrvatski joj interes nije ni na srcu ni na obzoru, a otuda odsutnost svake smislene strategije, programa, plana koji bi bio iole provediv makar mali korak manje od ispraznih predizbornih floskula kakvima je Hrvatska već tri i pol godine kontaminirana, nema toga što nije za jedne nedostižno i neprovedivo, a za druge – tako lako.

Brod tone brže nego Titanic

Recimo lako je predati, pa porobiti Hrvatsku, što je naravno puno lakše u miru nego bilo kakvom ratnom metodom ili sredstvima. Uostalom, aktualno tržišno BudžetU državi u kojoj se 0.5 posto budžeta izdvaja za znanost i te bakrače, a sva je pažnja posvećena rastu turističkog dohodka i udovoljavanju sve brojnijim turistima koji hrupe u zemlju koliko lijepu toliko i jeftinu, riječju i slikom neodoljivu zbog podaničkog mentaliteta i bezgraničnog bezkičmenjaštva u prvom redu vladajuće garniture i političkih struktura koje nad tim procesom detuđmaniziranja Croatie budno bdiju i nadziru ga, nema zime za promičbu TTIP-a ili transatlantskih stečevina koje još nitko nije ni osjetio kao povjetarac u leđa niti ikad hoće.gospodarstvo, s Kukuriku koalicijom na vlasti, isto je kao i prohujala socijalistička ekonomija. Van Europske unije ili unutar nje, zahtjev za učinkovitošću vapi za promjenom kormila pa i sustava, jer brod tone brže nego Titanic, na putu od Europe do Amerike što je ovdje, uostalom, već potpuno nebitno. EU ili TTIP, sve su to za Hrvatsku avanture bez pokrića i bez smisla i bez dobiti, odnosno dobrobiti za ovaj narod i ovu zemlju. Nama trebaju pametni ljudi i pametna vlada, makar dali ostavku nakon 100 dana, a ne takvi koji produljuju agoniju do beskraja, iako su na korak do kraja.

Hrvatska Zorana Milanovića, bombardirana njegovim pučkoškolskim floskulama i medijski potpomognutim terorom, armijom plaćenika čija je jedina funkcija spriječiti odlazak bjelosvjetske služinčadi s vlasti, grca pod Grčićevim optimizmom i salvama koje neumorno ispaljuju jurišnici poput Hajdaš Dončića, Marasa, Vrdoljaka, Mrsića, Varge, Jakovine i ostale probrane ekipe, eksperata rijetkih sposobnosti i neslućene vrijednosti. Ali bilo bi pogrešno sve pripisivati njima, jer oni su samo opsluživači slugu na nekoj višoj stepenici, dok porobljavanje i dalje traje, a oni se brinu za ono za što im jedino njihov anacionalni, supersekularni, proregionalni, subEUropski, globalnosferični, lokalnoteroristički, kriptokomunistički, horizontalni moral i infinitezimalna etika nalažu. Priskrbiti čim više, odraditi što bolje, prvo za sebe pa za nalogodavca, i to je to.

U državi u kojoj se 0.5 posto budžeta izdvaja za znanost i te bakrače, a sva je pažnja posvećena rastu turističkog dohodka i udovoljavanju sve brojnijim turistima koji hrupe u zemlju koliko lijepu toliko i jeftinu, riječju i slikom neodoljivu zbog podaničkog mentaliteta i bezgraničnog bezkičmenjaštva u prvom redu vladajuće garniture i političkih struktura koje nad tim procesom detuđmaniziranja Croatie budno bdiju i nadziru ga, nema zime za promičbu TTIP-a ili transatlantskih stečevina koje još nitko nije ni osjetio kao povjetarac u leđa niti ikad hoće. Taj film ne bu nitko ni od naših potomaka gledal, jer zadužili smo – zadužili su – i našu djecu i njihove potomke, i taj će se proces – realno – potpomognut daljnjim procedurama koje će projekti poput TTIP-a globalno promicati, samo nastaviti. Bez zadrške. Poredani smo uredno u novom poredku, stavljeni uza zid, i možemo jedino čekati na koji će nas način, i kojom metodom, riješiti naših problema, vezanih ponajviše uz banalno preživljavanje. U prvom redu.

Krivi smjer

Hoće li to biti mikročipiranjem, ebolizacijom, morgelonizacijom, mobitelizacijom, nekim još nepoznatim aplikacijama i najnovijim farmaceutskim preparatima ili dostignućima kemijske industrije koja neumorno radi kako bi ovaj planet lišila bilo čega prirodnog, ostaje za viditi. Tko preživi, taj će doživiti. Drugima je ionako bolje da neće. Filozofija je to novoga svjetskog poredka i napredka koji, ruku na srce, još nitko nije ni doživio ni ugledao, osim, jasno, virtualno, što je danas ionako fantastično popularno i privlačno. Čemu bilo što realno? Osim za one u čije se ime sve to i radi, i za koje sve to i postoji. Kad su robovi razumjeli što im se događa? A i ako jesu, ne bi dugo trajali, van poredka kao i unutar njega. Bolje je uživati tipkajući po pametnim spravicama do beskraja. I to je napredak, zato se igrajmo sve dok možemo.

Dvije godine nakon ''ulazka'' u Uniju, još smo više nigdje nego kod kuće, više negdje daleko nego bilo gdje blizu. A razmak se povećava, distanca se pomiče. U krivom smjeru. Što bi drugo i moglo biti, uz ovu vladu i ovakvo ''vodstvo''? Ljudi koji ne žele, u nadljudskom strahu za gubitak svojih privilegija i statusa, ni pomisliti na priznavanje povijesnih istina čijim su im zanemarivanjem njihovi predci priskrbili dobar život, već nastavljaju subciviliziranim ponašanjem prešućivati, zataškavati, šutiti i lagati, ignorirati istinu ili sprječavati njezino nedvosmisleno iznalaženje i rasvjetljavanje sve te ogromne tmine koja guši ovu zemlju, nemaju nikakve budućnosti niti šanse za povratak na vlast za kojom toliko žude. Lokalno i globalno, mi smo konstantno pod napadom i u ratu. A naši aktualni vlastodršci, oni su na odlasku. U nepovrat.

I tako, dok se domaća vladajuća kamarila obrušava redovno i sve češće na oporbu, branitelje, prosvjednike pa i cjelokupan narod, zahtijevajući političku pokornost i podobnost valjajući se u blagostanju te uživajući u državnom novcu, istodobno se potežu putem medijskih truba i trabanata metode govora mržnje i povijesnog revidiranja, slaveći preko lika i djela jednog od najvećih zločinaca 20. stoljeća razaranje hrvatskoga nacionalnog bića i uništenje stotina tisuća hrvatskih života, već po potrebi aktiviranja svoje ionako permanentne izborne kampanje kao i trajne političke orjentacije po kojoj su, valjda, jedino ikad bili i ostali ''ljevica''.

Hrvati bi morali sve to shvatiti, inače će put do spasa postati trajna nepoznanica, i čista, petrificirana apstrakcija, u zemlji okamenjene budućnosti. U globalnoj sferi, kamarila je u vječitoj mentalnoj i praktičnoj defenzivi, disfunkcionalna i bezidejna kao što se od nje i traži po pitanjima kao što je TTIP. Ali, veliki savez na nekakvoj naprednoj ljevici traži se i priziva, na svim lokalnim razinama. Da nije tragično, bilo bi čak i komično, usprkos svoj težini situacije prouzročenoj četverogodišnjom izbornom kampanjom kao jedinom svrhom Plana 21 i bilo čega čega se ova vlada ikada, (polu)ozbiljno, latila.

dr. Slaven Šuba