IQ

Znam puno i previše, što znači znam da ništa ne znam. Te klasične mudrosti kao da ne žive, jer nikako da zažive u modernoj Hrvatskoj, prožetoj politikom i aktualnim mudrostima koje se svakodnevno cijede s TV ekrana te raznih ostalih medija, gotovo odreda kontroliranih poput onih strogo kontroliranih vlakova, u svim realnim i virtualnim prostorima gdje za uporabu i pristup tim sveprisutnim poligonima trebamo platiti. Novac, to pokreće ne samo ovu vlast, već i čitavu našu civilizaciju, obuzetu utrkom za novcem, odnosno profitom, o čemu svjedoči i prisutnost brojnih banaka, a pogotovo njihova potpuna bešćutnost za hrvatsko ili bilo što što bi se tim atributom moglo resiti. Njih ukrasi, uostalom, nikad nisu ni zanimali. Baš kao ni bolji život Hrvata. Oni rade u tišini, a u Hrvatsku su stigli kako bi – profitirali. Otići će nikada, možda ni tada, jer cilj im je cijeđenje do beskraja. Odnosno, ''zarada''.

Slično tome, bivši i reciklirani ljevičari, alias socijaldemokrati, ti novopečeni liberali, naši domaći multikulturalni asovi koji uz podršku svojih elitnih medijskih kečeva, kao i brojnih karata iz nepresušnog špila nepodopština te sličnog raznobojnog arsenala tuku po čemu im se svidi svim sredstvima koja su im na raspolaganju, ne miruju i vidno su uznemireni. Razvidno je kako se i dalje svijetla budućnost da sagledati samo lomom kroz nekakvu postkomunističku, tobože demokratsku prizmu, gdje se u ime bezimenog napretka i nepostojećih dostignuća žigoše koga se hoće i kad god se prohtije. Ljudska i manjinska prava zgrabili su, kao i bilo što u principu progresivno, naši beskonačno nadmoćni umovi, oni koji sve razumiju bolje. Navodno. Jedan od tih je, na našu najveću sreću, naravno, i Zoran Milanović, glavom.

Razlika potencijala, svakovrsnog pa i onog intelektualnog, između premijera i predsjednice, da ne spominjemo AgresivnostAgresivnost u sferi riječi uvijek je nekako završavala u eri oživotvorenja poneke sulude ideje, kako u doba komunizmom izrezbarenoga dvadesetog stoljeća tako i kroz posljednjih dvadesetpet godina ''neovisne'' Hrvatske, koju su od Račana i ostalih političara bezopasnih namjera preuzeli ''pasionirani ljubitelji zaštite okoliša'', ciceronizirajući Naciji svakodnevno i docirajući neprekidno. Ne da novoizabrana predsjednica nije imala 100 dana, nije imala ni 10. ''Budimo iskreni'', nije zapravo imala niti jedan jedini, jer režiseri iza kulisa udarili su po njoj još za same inauguracije, od vremena nula.nula, ne prepustivši ništa slučaju, u ovoj državi slučaja i namjere.onaj politički jer od toga sve počinje i – zasad – na tome sve i završava, dovodi ovu zemlju razapetu između tobože lijeve i tobože desne opcije u stanje preddevedesetih. Agresivnost u sferi riječi uvijek je nekako završavala u eri oživotvorenja poneke sulude ideje, kako u doba komunizmom izrezbarenoga dvadesetog stoljeća tako i kroz posljednjih dvadesetpet godina ''neovisne'' Hrvatske, koju su od Račana i ostalih političara bezopasnih namjera preuzeli ''pasionirani ljubitelji zaštite okoliša'', ciceronizirajući Naciji svakodnevno i docirajući neprekidno. Ne da novoizabrana predsjednica nije imala 100 dana, nije imala ni 10. ''Budimo iskreni'', nije zapravo imala niti jedan jedini, jer režiseri iza kulisa udarili su po njoj još za same inauguracije, od vremena nula.nula, ne prepustivši ništa slučaju, u ovoj državi slučaja i namjere.

Balkanska partitokracija

Ili, barem s tom neskrivenom idejom, koja je – kako je danas razvidno – bila samo uvod u precizno razrađenu izbornu kampanju, nečuvenih razmjera za jednu – tobože EUropsku, zapadnu, demokraciju – ali posve uobičajenu pa i normalnu za drugu – zaista balkansku, regionalnu, partitokraciju. U biti klasičnog, orijentalnog tipa, poznatog još iz turskih vremena, prepoznatog i krajem osamdesetih, kao i danas, u nekim preostalim ''centrima moći'', ponegdje blizu nas, u okolici odnosno u ''regiji''. Čak ni sofisticirana N1 televizija, kristalno jasnih namjera i ciljeva, nije – uostalom, njoj to nije ni potrebno – na razini toliko primitivnog političkog fundamentalizma, koji svakome koji se trudi razumjeti našu ''demokraciju'' pomalo smeta, pogotovo kad čuje Peđu Grbina ili Nenada Stazića, ali nomina sunt odiosa, a ionako ih je previše.

U ta su kola upregnuti svi, i čitava je vlast, zajedno s ovom vladom, kao i svom javnošću kojom su ovladali i koja im je prepuštena, svim sredstvima javnoga mišljenja koja misle kako oni žele i hoće, dignuta na ''sve četiri'', od kako je na Pantovčak došla elegantna i elokventna predsjednica, zasjenivši već samom pojavom kao i atributima poput nadarenosti ili sposobnosti, svu prošlu, učmalu i dozlaboga nesposobnu garnituru, koja nije za Hrvatsku uradila ništa (dobroga), a drukčije nije ni mogla jer – sve da je htjela nije ni znala, a da je znala ne bi ni htjela. Jer to je to, kako bi rekao Ciceron našega doba; budimo iskreni, kako bi rekao jedan njegov žestoki oponent, oboje leptiri podrezanih krila, u niskom letu ponad opustošene Hrvatske, nekad zemlje zelenih polja i zlatnoga žita.

Dotični drugovi kao i njihova servilna medijska posluga i mnogi ekspertni analitičar kakvi sišu i isisavaju što se već da i nađe na državnom koritu, isušenom i zatvorenom za svakoga tko im nije srcu mio, jednostavno nisu dorasli Kolindi Grabar Kitarović. Njezinih je 10 tjedana proteklo, 100 dana još nije isteklo, a svakome tko nešto shvaća absolutno je jasno o kakvom se odnosu snaga, onako čisto intelektualno, tu radi. Zatucani aparatčici balkanske provenijencije, agitpropovskog usmjerenja i polivalentne političke edukacije, po potrebi tranzientno avangardno lijeve, prema situaciji stabilno liberalno centrirane, ili kakve već treba (najbolje) ''kombinovano'' poput miješane pizze lijevocentrične pa ''reformistički'' orjentirane, deklarativno -- dobrobiti (naravno) naroda usmjerene opcije, ne mogu se nikako dovinuti dobre taktike jer strategije za pretvorbu poraza u pobjedu svojih kameleonskih ideja i strelovitih preobrazbi jednostavno – nemaju. To ih, nažalost, Partija nije nikad naučila, niti ih je takvoj vrsti problema podučila. Vladati svim mogućim sredstvima, metodama kakve su već dane direktivom, čim su na raspolaganju i unutar ''sustava'', to da. Biti u nekoj vrsti konstruktivne oporbe, kao što se da razabrati sada dok su još na vlasti, to ne. Nikako. To im nije išlo od ŽarSav žar kojim se sav taj medijski kal i kvaziekspertni tobože demokratski kadar sručio na svaki Kolindin potez u ovih njezinih 70 dana, pokazuje jedino od čega su napravljeni, iznjedreni, pogonjeni. Gorivo koje teče njihovim žilama žarko je crvene boje, ta nije izblijedila unatoč svoj toj kameleonštini i novostečenim vještinama, tehnikama, retorici i ''toleranciji'', međusobnom uvažavanju, pridavanju pažnje svemu čemu već treba, i brojnim uvoznim stečevinama kojima smo, pod čizmom takve vlasti, EUtanizirani, globalizirani, informatizirani, kontrolirani, reformirani i preformatirani, svedeni na egzistencijalni minimum u gordoj Europskoj uniji, koja ne zna gdje joj je rep a gdje glava, s tržištem od 500m duša i beskonačnim prilivom ljudstva iz ''zemalja'' koje, budimo iskreni, teško da će ikada dostići bilo koji od standarda kakvima raspolažu.ruke, odsad će i manje.

Sav žar kojim se sav taj medijski kal i kvaziekspertni tobože demokratski kadar sručio na svaki Kolindin potez u ovih njezinih 70 dana, pokazuje jedino od čega su napravljeni, iznjedreni, pogonjeni. Gorivo koje teče njihovim žilama žarko je crvene boje, ta nije izblijedila unatoč svoj toj kameleonštini i novostečenim vještinama, tehnikama, retorici i ''toleranciji'', međusobnom uvažavanju, pridavanju pažnje svemu čemu već treba, i brojnim uvoznim stečevinama kojima smo, pod čizmom takve vlasti, EUtanizirani, globalizirani, informatizirani, kontrolirani, reformirani i preformatirani, svedeni na egzistencijalni minimum u gordoj Europskoj uniji, koja ne zna gdje joj je rep a gdje glava, s tržištem od 500m duša i beskonačnim prilivom ljudstva iz ''zemalja'' koje, budimo iskreni, teško da će ikada dostići bilo koji od standarda kakvima raspolažu, i kojima teroriziraju svoje pučanstvo, te napredne, demokratske, razvijene i tolerantne zapadne zemlje.

Predsjednica Kitarović

Kolinda Grabar Kitarović bi, da je nema, trebala biti izmišljena. Da je ovaj narod obespravljen, podcijenjen, omalovažen i prezren, pogotovo od ove vlasti, pokazuje odnos prema predsjednici uspostavljen još u preludiju, od jedanaestog siječnja do devetnaestog veljače. Iz svih oružja po novoizabranoj predsjednici, to je agenda usvojena, je li direktivom ili prešutno, sad je već sasvim nebitno, od svih relevantnih čimbenika koji imaju slobodu oglašavati se o njoj i njezinim činima. U javnome prostoru. Prvo i osnovno, način na koji to rade pokazuje da su za to plaćeni, ne zato kako bi mislili svojim glavama i pisali ili govorili po vlatitoj savjesti, čak i ako se ta podudara – što je neizbježno slučaj – s onim što je ostalo od političke savjesti i odgovornosti ove vlade i njezinih trabanata.

Kako diše hrvatski narod, jasno je svim tim plaćenicima. Njihov je posao podčiniti ga, još jednom i niti prvi niti zadnji put, sve dok ih bude bilo. Njihova je plaća ne sreća demokratske većine koja je izabrala predsjednicu, nego zadovoljstvo u pobjedi oligarhije, demokratske manjine i antidemokratskih manjina, svih koji zapravo, kako su pokazali riječju i djelom, ne priznaju rezultat predsjedničkih izbora, osporavajući predsjednici Kolindi njezine kvalitete, njezin značaj, njezinu promišljenost i odlučnost da uradi nešto dobro, za Hrvatsku.

Uostalom, nešto dobro za Hrvatsku? Ti i takvi misle uglavnom samo na sebe. Zato nema grješke: lako ih je prepoznati – o Kolindi, ni dosad ni odsad, od njih nećete čuti ništa dobrog. To je pučkoškolska matematika, i to je to. To je IQ, jednostavna i nadmoćna činjenica, koja neke boli. Ali tu lijeka nema, vrijeme je takvima koji to ne shvaćaju za odlazak sa scene. Konačno odbrojavanje je već odpočelo. Banalna i smušena, agitpropovska prvosvibanjska čestitka Zorana Milanovića potvrđuje tu poodavno poznatu konstataciju. Kraj je blizu.

dr. Slaven Šuba