Svi naši dani

Predvodnik je dunuo u rog, i započe lov. Koliko kroatofobne menažerije, koliko revolucionarnoga gnjeva se sručilo i prelilo preko stupaca kroz eter? Teledirigirana mašinerija pokrenuta je projektom prirodne razdiobe, i sada svaki vrabčić zna što će se događati u zemlji najsjevernokorejskijoj od svih EUropskih, pa čak i onih perspektivnih, u prirodnom okruženju te u neprirodnoj regiji.

Bilo bi jadno da nije smiješno, a tek komično da nije prozirno. Ergela je stupila u ''dejstvo'', neka mi oprosti hrvatski jezik najdraži pa čak i ovaj virtualni arak, crno-belog papira. Valjda i njega boli termin koji najbolje pripada onome što u Hrvatsku ne spada. Profesionalna kroatofobija, koja se njeguje u posljednje tri godine intenzivno, kriptokomunističke tehnike okidanja zapetih pušaka, koje u mrklome mraku jutarnjih i večernjih listova i ostaloga uvelog lišća stoje u svakom trenu na ''gotovs'', počele su žešće zarađivati svoj kruh. Unisono, ''vasionom'' i ''regionom''.

Problem je, Hrvatska tamo ne bi htjela biti. Ni u ludilu, jer od petokrakog se suludog projekta, od kokardaške se zvijeri obranila, još tamo devedesetih. I obraniti će se opet, i dalje, i uvijek. No pasarán. Nema više tih obruča koji će zaustaviti trulu komunističku burad, kad ta počne pucati. Ono što dobro ugođenom kvaziantifašističkom uhu zvuči milozvučno, zapravo je trulež u raspadanju, jer vrijeme svoje nosi. I odnosi. Istina, karakteristika je suvremenih režima ništa manje antidemokratičnosti nego ikad prije. Na svu sreću, usporedni svjetovi danas postoje, a Dobro i Zdravo mogu, i poneki put i pretegnu. Ipak.

To bi bila dobra vijest. Loša je ta da naravno, bez Zla ne bi bilo ni Dobra, jer ne bismo ga mogli niti detektirati niti za njim težiti. U tome bi smislu orjunašima trebalo i zahvaliti, jer tko zna bi li bilo danas Hrvatske da ne bi njihovih (zlo)djela, kojima su uspjeli ovaj narod usmjeriti prema vlastitoj državi, premda i razuvjeriti da je suverenost dovoljna za sreću, napredak, budućnost. Zato imamo to što imamo, odnosno nemamo niti ono što imamo, ali samo na papiru. I dalje je, unatoč svoj informatizaciji, kontrola virtualna, umrežena i zamrznuta u prostorima kojima vlada Jednoumlje, Besmisao, Mržnja i Zadah. Jahači Apokalipse i dalje su među nama, ali hoće li prevladati ovisi. ProšlostNihil novi sub sole, pogotovo od egzekutora maljem poput Tomića ili Dežulovića, komičara tragičnih više od vlastitih mogućnosti, donkihotovskih udarnih pera proslavljenih novina čije je najbolje doba već odavno, bespovratno, prošlo. Još negdje u tmini preddevedesetih u dvadesetom stoljeću, pa nešto malo početkom anarhokomunističke kontrarevolucionarne euforije dvijetisućitih.Samo od nas.

Raskoš olinjalog talenta

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pogodila je u sridu, klasičnim sinjskim stilom, sa svojom porukom Zoranu Milanoviću. Svi su plaćenici zagrizli, poput zapetih pušaka odapeli svoju žuč i slabo prikrivenu zlovolju istresli u eter, s nadom da će ogaditi život svima koji su glasovali protiv njihovoga. Očito je, stiglo je ''naređenje''. Ali, kao i obično, kao i uvijek, prazne puške ponovno su zazvučale – praznoglavo.

Nihil novi sub sole, pogotovo od egzekutora maljem poput Tomića ili Dežulovića, komičara tragičnih više od vlastitih mogućnosti, donkihotovskih udarnih pera proslavljenih novina čije je najbolje doba već odavno, bespovratno, prošlo. Još negdje u tmini preddevedesetih u dvadesetom stoljeću, pa nešto malo početkom anarhokomunističke kontrarevolucionarne euforije dvijetisućitih. I to je to. To se više ne da čitati, ni svi ti pudlovi ne bi to s maslom. Što ne znači da se ikada moglo. Sve ostaje u domeni prizemnih, pučkoškolskih iživljavanja nad partijski proskribiranim Ekstremistom. Onako s leva, pa u rebra.

Sva raskoš olinjalog talenta koji baca u trans, zajedno s ostalim komentatorima uglednog glasila Socijalističkog Saveza Radnog Naroda, mnogobrojno poćudno čitateljstvo i ofucano štovateljstvo, bljesnula je još jednom u članku gdje se analizira novinarska karijera Velimira Bujanca, ne propustivši naravno što okrznuti što maznuti po sebi omiljenim metama među kojima se nalazi i ''skorup hrvatske inteligencije'', s ljudima koji ne samo da s Talentom toga kalibra ne stanu u rečenicu, nego valjda ni u ovu državu, koliko god da je mala.

Za dotičnog je autora, ipak, odavno prevelika, iako mu je tijesna, ali to već ima veze s onim čistim osjećajem, ''u svojoj koži''. Uz tako izdašnu, proletersku plaću, čak i taj svrbež postaje podnosiv. I tako, naši gordi antifašiste ne dobiše ni prijavu nit završiše u apsu, unatoč ilegalnim demonstracijama usred prijestolnice antifašizma. Shvatili smo: Hrvatska će odsad biti pozornica za razračunavanje, a talenti kojima su prekrcane jutarnje novine batinati će, preko novinskih stupaca. Kao što su, uostalom, radili i dosad. Poziva na odstrijel nije nikad nedostajalo, sada se već radi o još jednoj ofenzivi. Tko će, s njima, preko Romanije? Ah, te legende, kako su talentovani, i prosto nepobedivi.

Dežulovića, izgleda, muči dušobrižje, pa ta usrdna briga za kokain, fašizam, tuđmanizam, ustaštvo, i nacionaliste koji vječito prijete. Ta superiornost kojoj ravne nema, pogotovo kad se prostre u svoj svojoj nadmenosti, poduprtoj s tisućama kuna zasluženih s dva-tri retka plus kusur... i još puno kusura, potkusurivanja, dokrajčivanja. A nikako da se dokrajči – kontinuitet zagarantovan. Eto kako je prosta ta formula za uspeh. Zg plus Bg, to je oduvek ta dobitna formula, u tim krugovima koji znaju šta i kako.

dr. Slaven Šuba