Je li bista bitna

Kada bi se u Republici Hrvatskoj uopće moglo, početi govoriti o razvoju – a taj bi tada, uzročno-posljedičnim slijedom povoljnih događanja unutar države i njezinog okruženja mogao dovesti do Kolindine ''bogate države'' – potrebne bi bile pretpostavke koje bi trebalo znati oživotvoriti. Jedna od tih, osnovnih i nevjerojatno jasnih, svakako je odlazak, čim prije i što bezbolnije, ove vlade i svega što je ona sa sobom donijela.

Za modernu Hrvatsku, naprednu i ničim opterećenu mediteransku i srednjoeuropsku zemlju koja bi težila svakodnevnom poboljšanju svoje situacije, na temelju odluka i njihove provedbe gdje bi vladali znanje, sposobnost, odgovornost i ozbiljnost, jedan preduvjet usko povezan sa svime što RH trenutno tišti, svakako je razrješenje problema korupcije, koji proizlazi i fundiran je na ukorjenjenosti neučinkovite birokracije i besmislenih procedura koje ponajviše postoje kako bi očuvale pa i cementirale vladajuće stanje, a to je u ponajviše domena i sektora na granici čak i zdravoga razuma, jer se problemi ne samo ne razrješuju nego i gomilaju, i to godinama, pa tako neprovedivost odluka vodi k ubrzavanju donošenja zakona, podzakonskih akata, dopuna i propisa, koji svi skupa ne mijenjaju baš ništa od ukupne slike. Ta je slika sama po sebi porazna, odraz je stvarnosti kojoj mnogi MudrostKako mudar čovjek gleda unaprijed, razvidno je isto tako kako u Hrvatskoj vodeći ljudi već poodavno ne iskazuju previše ni ljudske ni državničke mudrosti. Usred poražavajućih faktora i brojki koje se vrte u smjeru neodrživosti i propadanja, slile su se ovih dana, unatoč pozitivnom vjetru koji je poput povjetarca zapuhao sad već s Pantovčaka, svom silinom i davno poznate gluposti i poruke s kojima se hrvatski narod jednostavno ne može rastati.drže kako lijeka – nema.

Brojevi ne lažu, pa je tako Hrvatska zemlja petrificirane korupcije, za što naravno nema direktno mjerivih parametara, ali svakome tko s Hrvatskom želi poslovati, situacija u zemlji potvrđuje tu činjenicu bez ikakvog ostatka, ili prevelike ''mudrosti''. Irelevantno gdje bi nas zapadni tutori i mentori svrstavali na svojim sofisticiranim ljestvicama - te njihovim vječito gladnim investitorima služe uglavnom za selektivno discipliniranje nepodobnih regiona ili neposlušnih zemalja. Za pritisak koji je, uostalom, čak i potreban, nažalost i nužan.

Kako mudar čovjek gleda unaprijed, razvidno je isto tako kako u Hrvatskoj vodeći ljudi već poodavno ne iskazuju previše ni ljudske ni državničke mudrosti. Usred poražavajućih faktora i brojki koje se vrte u smjeru neodrživosti i propadanja, slile su se ovih dana, unatoč pozitivnom vjetru koji je poput povjetarca zapuhao sad već s Pantovčaka, svom silinom i davno poznate gluposti i poruke s kojima se hrvatski narod jednostavno ne može rastati.

Sve dokle ima dušobrižničkih nakupina razasutih posvuda po mitskom multimedijskom eteru, koje crpe svoju snagu iz uhljebljivačke kadrovske politike fundirane na svijetlim principima dijalektičkog materijalizma i samoupravnog socijalizma, u novo vrijeme pogodno preslikane na područje ljudskih i manjinskih prava, s beskonačnim varijacijama potpirivanih i podupiranih izvana, bez obzira na površinski demokratski odsjaj ili proklamirane nevjerojatno značajne ''vrijednosti'' i principe – a ti naravno vrijede uglavnom za domorodačko stanovništvo kojem se isporučuju u političkom poklon-paketu – neće se Hrvatska, baš kao ni razne druge Grčke ili srodnici, moći osamostaliti riješivši se okova nasljeđa ''mudrih'' politika i protunarodnih interesa.

Jedna od bezbrojnih ofenziva

Jedna od bezbrojnih ofenziva, koje više to i nisu, jer riječ je o sustavnoj politici napada i agresije – ''mir'' je idealna situacija za promičbu takve politike i ciljeva, a radi se prije svega o udarima na neistomišljenike, koji u klasičnoj komunističkoj maniri počinju pronalaženjem neprijatelja i etiketiranjem – u tijeku je već odavno. Čuli smo i informirani smo, kako je predsjednik Josipović želio – navodno – s Pavićem i Malićem razoriti političku oporbu, u tadašnjoj i sadašnjoj Hrvatskoj. Kako to nije demantirano, slobodni smo misliti kako ima vatre, gdje je bilo dima.

Dotičnu ofenzivu nastavlja nesmiljeno, uz razna medijska oruđa i oružja, i teška artiljerija. Predsjednik se Mesić obratio novoizabranoj predsjednici, povodom uklanjanja Titove biste iz njezinog Ureda, po Jutarnjem listu biste ''vođe antifašističkog otpora u Drugom svjetskom ratu i dugogodišnjeg predsjednika jugoslavenske federacije''. Naravno da cijenjeni autor, potpisan kao ''Portal Jutarnji.hr'' propušta ostale atribute koji neizostavno moraju ići uz lik i djelo nekadašnjeg antidemokratskog diktatora i jednog od najvećih zločinaca, Drugog svjetskog rata i poraća. Ništa čudno, manira je uobičajena.

Što se tiče predsjednika Mesića, njega bi trebalo zatražiti da identificira spomenute ''profašističke i neofašističke krugove'' u Hrvatskoj, jer do dana današnjeg mnogi, uključujući moju malenkost, takve tijekom svoga života susreli nisu. Možda bi predsjednik Mesić, kao ugledni političar, erudit i ekspert za sva pitanja koja se tiču fašizma, antifašizma te ''razvoja'' spomenutih ideologija i kontraideologija u dvadesetom stoljeću a kako vidimo i do danas, trebao opravdati svoju (dobro plaćenu) funkciju bivšega predsjednika s (dobro plaćenim) uredom pa narodu obznaniti i više od običnog etiketiranja i aluzija na nešto što, budimo iskreni, nitko normalan ne drži za ozbiljnu činjenicu ili nešto s čime bi trebalo računati.

Javnost je dovoljno uznemirena raznoraznim provokacijama koje – nipošto slučajno – koincidiraju s rezultatom predsjedničkih izbora i događajima oko smjene na ZloIdeja po kojoj bi se Hrvatska trebala razvijati uz Titovu bistu u predsjedničkom – a zasigurno i mnogim drugim – uredima, svakako je beskrajno bolesna. Ne samo da se ''Tito'' misteriozno nije dao pokopati uz petokraku i simbole svojeg lika i djela, nego su ovu zemlju petokrake razarale, u posljednjoj instanci devedesetih godina, donosile krv, smrt, nesreću i Zlo. DPantovčaku. Od Pupovca do Grahovca, očigledne su agresivne provokacije s političkom pozadinom, koja je nametnuta ljudima umornima od snažnoga zamaha rastuće uspješnog novoliberalnog kapitalizma socijaldemokratske vlade i trabanata, čitavoga tog okruženja i ozračja u kojemu nadnacionalne i svijetle tekovine poput veličanstvenog antifašizma pokazuju put u budućnost, po trajno neumrlim obrascima. A jedan od tih svakako je oslonac i na sve što je u svojih 88 godina uradio drug maršal, poznat kao Tito.

Ideja po kojoj bi se Hrvatska trebala razvijati uz Titovu bistu u predsjedničkom – a zasigurno i mnogim drugim – uredima, svakako je beskrajno bolesna. Ne samo da se ''Tito'' misteriozno nije dao pokopati uz petokraku i simbole svojeg lika i djela, nego su ovu zemlju petokrake razarale, u posljednjoj instanci devedesetih godina, donosile krv, smrt, nesreću i Zlo. Da je to bilo u ime ''antifašizma'', bila je poruka upravo devedesetih, zna se otkuda je dolazila i na koji način je pripremana. Danas osvježaavati ta sjećanja na jedan prilično proziran način, s jasnim ciljem i ideološkom potkom koja se razabire bez ikakve ograde i zadrške kao identična rječniku uz koji se napadalo Vukovar i Hrvatsku, ne zvuči uopće dobro.

Zaista, trebalo bi preispitati što bi se sve dalo ukloniti iz raznoraznih ureda, možda i same urede, kojih je ionako previše. Kako vidimo posljednjih godina, njihov je učinak prečesto ili nikakav ili subverzivan, i služi samo raspirivanju strasti u svrhu očuvanja vlastitih pozicija kao i nametanja svojih, davno nadvladanih političkih stavova kojima je povijest poodavno rekla ''zbogom''. Čini se, međutim, mnogi su to shvatili kao ''do viđenja''. Pogotovo oni s viškom kućnog odgoja, koji ne znaju osloviti ni s ''dobar dan''. Uopće, umijeće političkog ophođenja u Hrvatskoj je počesto i dalje umijeće kontrole medija, koje se ako ne drži u šaci, onda njima vlada na moderne, suvremenije načine. Uz povratnu vezu s centrima moći i financijerima iz opskurnih interesnih sfera, udaljenih od Hrvatske i njezinih vlastitih interesa.

dr. Slaven Šuba