Govor gluposti, a i mržnje

Nastavno na prošlo razmatranje sveprisutnoga govora mržnje u takozvanim objektivnim medijima odnosno informativnome programu, koji je onako usput, poprilično dezinformativan, dajući prostora rastućim osudama – po dobrom starom komunističkom [antifašističkom(?), lijevopolitičkom (?)] ili, u skladu s vremenom i trenutkom, tko-zna-kakvom obrascu – čovjek ne može ne prokomentirati ponašanje provjerenih dalekovidničara, odnosno televizijskih, radijskih i inih kadrova.

Kako su imena obično mrska a nisu ni previše važna, jer bi se inače radilo o važnim ljudima a ne o kotačićima ''sustava'', odnosno mašinerije, prvo isprika za doajena Zdenka Duku, kojeg sam u dubini svog neznanja proglasio Zdravkom. Mora da sam podsvjesno razmišljao o informaciji kojom je to važno lice, u smislu osobe, iz uglednog novinarskog miljea zvanog HND, označeno kao čovjek koji moguće već oko 11h, po bečko-zagrebačkom vremenu, vidi dvostruko. Ne vjerujem u takve (dez)informacije, ali očigledno me moja podsvjest odvela na stramputicu, jednu od onih koje su neminovne čim se negdje spomene Zdenko – nikako Zdravko – Duka. Kako god bilo, nadam se da hrvatsko novinarstvo neće u budućnosti, pa ni u onoj svijetloj, steći nekog dvojnika gospodina Duke. Bilo bi to preteško breme, čak i za ovakvo novinarstvo kakvo danas imamo, odnosno nemamo, u RH.

Bilo kako bilo, g. Duka je, po tom dobrom starom običaju, možda i po gore spomenutom obrascu, promptno propustio osuditi Pupovčev ''performans'' s krhkom ljepljivom trakom koja je uvaženoga saborskog zastupnika očito nadahnula da pokuša nadići čak i samoga sebe, što nipošto nije lako. Ali eto, i to se dogodilo. Od Duke ispred HND-a, ni slova. Ali nakon saborske rasprave, s Burićem, HDSSB-om, itd, sručila se lavina. Svatko tko nešto zna u Hrvatskoj, zna da je i od HND-a stiglo priopćenje. Promptno. Vjerojatno spontano, nipošto po narudžbi.

Toga tjedna, neposredno nakon uzburkavanja hrvatske političke scene, standardno nevjerojatno dinamične i u pokretu – a kako i ne bi kad je na njoj ova vlada na čelu koje predvodi Zoran Milanović, provodeći Plan 21 s malim zakašnjenjem, došao je red i na (pre)poznatu emisiju naziva ''Duhovni izazovi''. Obično subotom, s nekom reprizom u neka doba. U tom statusnom proizvodu HRT-a, kojega se ne bi postidio ni nekadašnji CK SKH, uglavnom nema gotovo ničega duhovnog. Barem u onim epizodama koje se meni posreće pred očima. Voditelj – neka mi oprosti – raskošnoga talenta za razne izazove ali nipošto za bilo što duhovno, intervjuira, recimo, Predraga Matvejevića.

Matvejević

Bolećivim glasom, bard hrvatske političke, književne, revolucionarne i, valjda u posljednje vrijeme, demokratske misli, zabrinutim glasom koji ne ostavlja mjesta sumnji kako se tu radi o najdubljem mogućem uvidu i potencijalno beskonačnoj patnji, spominje neke izazove koji leže pred nama, to jest pred njim. Nama poručuje kako ima tu puno stvari koje nisu dobre, nekako nećkajući se iako opominjući, ali da se nazrijeti veličanstvena prošlost, bazirana na neumrloj jugoslavenskoj epopeji kako lebdi iz daljine povijesnog nepovrata.

Lamentacija se zaokružuje nekakvim mrmljanjem o ustaštvu, kao da bi bez spomena te raspomamljene nemani razgovor, odnosno intervju, ipak zvučao nekako nepotpuno, i dobri stari Matvejević nas tako uspijeva izazvati da razmislimo, ipak, kako to da ga ne smeta – osim propasti Jugoslavije – mnoštvo drugih pojava ili izraslina, od kojih je tzv. Republika Srpska jedna od suštinski bitnih besmislica, u okruženju njegove voljene Bosne i Hercegovine, a vjerojatno i Hrvatske, gdje god ležala njegova prava domovina, kao istinskog internacionalca, erudita, duhovnika i prosvjetitelja.

Naravno, Matvejević se samo redovno uklapa u mnoštvo sličnih izazova, kojima nas uredništvo dotičnog serijala zasipa iz tjedna u tjedan. U istoj emisiji, najvjerojatnije kao svojevrstan uvod u Matvejevićevo nadahnuto promišljanje sadašnjosti odnosno trenutka koji je bremenit izazovima, "Opasnost"Teško je reći ovih dana, zaista, što je u Hrvatskoj – posebno među ''mladima'' – opasnije: je li to klerikalizam, ustaštvo, klerofašizam, ekstremna desnica, hrvatski branitelji, ili neka druga vrst koja skreće duhu pažnju na ovosvjetske izazove. Unapose ustaškom zmijom i sličnim teškim i nerješivim problemima zbog kojih nam očevidno trebaju oba, sad već bivša predsjednika, dala se čuti i nekakva mini-anketa o tome što ljudi misle o klerikalizmu, pa i pitanje u sklopu te misaone vinjete, koje je glasilo otprilike ''koliko je klerikalizam u Hrvatskoj opasan''. To je, naravno, dovoljno da zaintrigira i najtvrdokornijeg apstinenta od informativnih delicija koje za nas pronalazi, te nam – promptno – servira HRT. Vidi se ekspertiza, pod iskusnom palicom (bivšeg) nositelja štafete, aktualnog ravnatelja i šefa. Ne više štafete nego cjelokupnog sleta.

Teško je reći ovih dana, zaista, što je u Hrvatskoj – posebno među ''mladima'' – opasnije: je li to klerikalizam, ustaštvo, klerofašizam, ekstremna desnica, hrvatski branitelji, ili neka druga vrst koja skreće duhu pažnju na ovosvjetske izazove. Uglavnom, produhovljeni analitičari kojima broj na HRT-u raste iz sata u sat, predvođeni čisto nezavisnim zastupnicima poput Kregara, kojega se pita o SDP-u ipak s ogradom kako se ''zna kako više nije tamo, ali ipak je, kao, upućen'', jer čovjek se trudi govoriti ''objektivno'', znači kao znalac kojega ne zanima ishod izbora nego samo pobjeda demokracije i principa, kojima je on posvetio – razvidno – svoj cjelokupni, ne samo politički, život, daju svoje ocjene bitka i trenutka. U Hrvatskoj je, naime, predizborna godina, i HRT već odiše živošću i spremnošću na doprinos, koji se pokazao neizmjerivim u slučaju proteklih predsjedničkih.

Neraskidiva sprega

Poslovična, karakteristična objektivnost, zaštitni znak naše svehrvatske medijske kuće, ustanove od najširega društvenog značaja, emanira u kontinuitetu. Tako da ocjena i osuda ''neprimjerenog saborskog istupanja'' PlaćeniciKako komentirati izazove koje pred nas stavljaju tekstovi o Trgu Sv. Marka koji je ''sličio na dvorište kaznionice u Lepoglavi'', ili razglabanja o kriminalnom miljeu koji je izašao na zagrebačke ulice, te razni uradci iz probranih pera vodećih novinara, izvjestitelja, analitičara i komentatora. Tko ih plaća, (ne) zna se. Za koga i za što rade, nažalost, zna se. I više nego dobro. Njihov je osnovni zadatak prepoznavati ustašku zmiju. I svakog dana, u svakom pogledu, sve više i više napreduju. Baš kao i Hrvatska, pod ovom vladom.HDSSB-ovaca ne nedostaje svakog dana, u nastavcima i verzijama. Od političara do analitičara, od voditelja do komentatora, svi se baciše na posao i potrudiše. Milorad Pupovac, i ako nema neke obljetnice ili praznika na kalendaru – iako ih uvijek ima – morao bi se osjetiti počašćenim i uživati u slavi. Svojoj. Jer, prešućivanje njegovog performansa prešutno je odobravanje. Zašto? Ili zašto prešutno? Pa i nije... Zatomljene emocije eksplodirale su, kao zapete puške, nakon spomenute saborske rasprave. Sve što ''lijevo'' diše, a i oni koji bi sebe najradije utrpali u nekakav nepostojeći ''centar'', izbacili su žuč, odradili gažu.

I eto, novinarstvo se opet pokazalo, a i svakodnevno se takvim pričinja, najunosnijim poslom u suvremenoj Hrvatskoj. Jasno, osim politike. Čemu se onda čuditi stalnoj, nerazmrsivoj i neraskidivoj sprezi? Ima tu još karika u lancima kojima je hrvatski narod okovan. Možda bi ih trebalo navoditi, možda i ne. Sveprisutnost svih njih lebdi i dalje tu ponad nas, poput duhovnih izazova, usred ovog materijalnog, čisto nevažnog svijeta u domeni napredne političke misli, neumrlih ideala CK SKJ, antiklerikalizma pa dijalektičkog materijalizma proizniklog iz i fundiranog na grandioznoj marksističkoj teoriji i praksi. Samoupravnog socijalizma, novoliberalnog kapitalizma, demokratskog centralizma, EUropske orjentacije, odanosti Regiji, decentralizaciji, prijateljima iz Velike Britanije ili neke druge tradicionalno prijateljske zemlje, itd.

Najveća zadaća nove predsjednice bit će, kad preuzme Pantovčak, jer ovo pišemo na posljednji dan – treba i to naglasiti pa i proslaviti, jer čovjek je izdržao punih pet godina kakav god da je bio – predsjedništva prof. dr.Ive Josipovića, baviti se mnogobrojnim problemima iz sfere koju su eksploatirali njezina dva predhodnika. Plus ova vlada. Tu je i medijski prostor, koji je, što u tiskovnom obliku što kroz eter što kroz virtualno, nastavio i nakon inauguracije napadati gospođu predsjednicu iz svih oružja, pa i oruđa. Kako komentirati izazove koje pred nas stavljaju tekstovi o Trgu Sv. Marka koji je ''sličio na dvorište kaznionice u Lepoglavi'', ili razglabanja o kriminalnom miljeu koji je izašao na zagrebačke ulice, te razni uradci iz probranih pera vodećih novinara, izvjestitelja, analitičara i komentatora. Tko ih plaća, (ne) zna se. Za koga i za što rade, nažalost, zna se. I više nego dobro. Njihov je osnovni zadatak prepoznavati ustašku zmiju. I svakog dana, u svakom pogledu, sve više i više napreduju. Baš kao i Hrvatska, pod ovom vladom.

dr. Slaven Šuba