Govor mržnje

Hrvatska, unutar ciglih 20 ministarstava, ima i ministra rada, uz ostala njegova brojna zaduženja i funkcije. Koliko je sve to funkcionalno, možda bi se dalo najbolje sažeti ocjenom učinkovitosti ministarstva rada, koje bi bilo – u ovom trenutku – najbolje trenutačno preimenovati. Nadajmo se privremeno, ali ''ministarstvo nerada'' bilo bi daleko prikladnije, jer u zemlji smo kronično nezaposlenih i ugroženih, pravo na rad vrijedi manje od običnog lista papira, postoji jedino pro forma, ljudska se prava u svakom obliku krše dok trepneš okom, a sve skupa sliči na nešto što ne sliči ni na što, osim na teror. Nad običnim pukom.

Ministar je financija skoro najvažnija figura u kadru koji popunjavaju ministri svih vrsta i profila. Vrsni stručnjaci, s bogatim iskustvom u poljoprivrednoj apoteci ili čak ni na polju, s bogatim popisima dostignuća od kojih je funkcija ministra u vladi RH svakako najviša i najznačajnija, pozicija kojoj teško da su se ikad mogli nadati tijekom svojih plodnih ''karijera'', da nije bilo tog toplog vjetra u leđa koji ih je nezadrživo ponio prema stolicama na Markovu trgu.

Nevjerojatni i senzacionalni EU zastupnik porijeklom iz RH, Neven Mimica – čovjek čije je kratko vođenje sektora zaštite potrošača unutar Unije domaći potrošač itekako osjetio na svojoj koži, naprosto se preporodivši, odjednom naprasno zaštićen poput ličkog medvjeda, te krenuo osokoljen u nove (ne)radne pobjede na prebogatom tržištu od pola milijarde duša – ubrzo je prešao na ProvokatorMilorad Pupovac, koji nas je također zastupao u EU-u, izgleda da nije puno naučio, gdje god se kretao i što god radio. Primitivan ''performans'' s ljepljivom trakom, sračunat na izazivanje tenzija i prizemnu provokaciju, nije naišao ni na kakvu osudu u medijima, odnosno sredstvima javnoga priopćavanja.neku drugu funkciju. Koju točno, nije previše ni bitno, jer glavno je i prevažno da je on tamo, da mi znamo gdje je i kako nas zastupa. To je ta slatka činjenica postojanja uglednoga zastupnika, znalca u svom području, koji i kad je nevidljiv i nečujan stoji tamo, na braniku. Baš takav kakav nam treba, EUropski orijentiran i formatiran.

Milorad Pupovac, koji nas je također zastupao u EU-u, izgleda da nije puno naučio, gdje god se kretao i što god radio. Primitivan ''performans'' s ljepljivom trakom, sračunat na izazivanje tenzija i prizemnu provokaciju, nije naišao ni na kakvu osudu u medijima, odnosno sredstvima javnoga priopćavanja. Tim i dalje tobože objektivnim novinarskim poduzećima, u stvarnosti pristranim manufakturama posvećenima proizvodnji javnoga mišljenja po obrascima koje im se servira. Ni GONG ni dični saborski veleumovi nisu našli vremena ni potrebe ništa priopćiti kada je to trebalo, a situacija zahtijevala. Razočarali su još jednom, i to beznadno, po n-ti put, nažalost sigurno ne zadnji.

Govor mržnje SDSS-ovog notornog glasnogovornika nikad ne nailazi na odaziv kakav si priskrbi svaka točka ili zarez nekih drugih ljudi u hrvatskom javnom prostoru. Jasno je kako dobar stari komunistički obrazac živi i dalje, pogotovo je na djelu prilikom prešućivanja četničko-partizanskih sprega i ''nadnacionalnih'', odnosno ''regionalnih'' interesa mutnijih od najmuljevitijih rijeka na ovim, beznadno ulijevo zatrovanim prostorima. Lijeva orijentacija sve više postaje sinonimom za nazadnost i nasilnost, za nekritičku i zatucanu prosudbu ispresijecanu potpunom, apsolutnom neobjektivnošću i disbalansom koji ide na štetu suprotnih političkih opcija, odnosno za svu tu papazjaniju koju čine ''socijaldemokracija plus novoliberalizacija'', plus orašasto voće i tko zna kakva još silna sprega i zaprega, ne bi li se ušićario još koji glasić na nekim od predstojećih izbora.

Presudni zarez

Hrvatska se turistička zajednica prometnula, nakon mjeseci napornoga rada i dva i pol milijuna kuna dalje, u humorističku instituciju koja (još) nije pala toliko nisko kao riječka kazališna atmosfera ili saborski teatar u kojem se Milorada Pupovca brani do posljednjeg daha. Najnoviji slogan, koji je navodno već i korišten za automobile, produkt nevjerojatno domišljatog marketinga i nadahnutog stihotvorstva, sadrži tri riječi: Hrvatska, puna života. Zarez je tu ključan.

Ipak su Hrvatska i život njime odvojeni, čak je i pridjev koji bi išao uz ''Hrvatsku'', odvojen tim presudnim zarezom. Tako da je Hrvatska istaknuta, ali život je ipak odmaknut, kao što u stvarnosti jest, jer kojim ga god sloganom pokušali ubaciti u turističku promičbu, njega u Hrvatskoj – jednostavno nema. Svaki pošteni demograf to će prisnažiti, ali danas u Hrvatskoj nitko ne treba nikakve eksperte. Svi ionako znamo sve, jedino je bitno tko koga zna i radi čega, a koliko netko nečega zna i zašto, to je potpuno nebitno i nema više nikakve veze ni sa čim.

Saborska farsa dokusurila je samu sebe kroz nebuloznu raspravu, gdje je Lesar ustvrdio kako je sve to ''kupleraj'', na što ga nitko nije čak ni opomenuo, a ''preferencijalno glasovanje'' svedeno na jedan jedincati glas samo je nastavak humorističkog tjedna u hrvatskoj politici, koji unutar sve te tmurne hrvatske svakodnevice služi učinkovito samo EUtanaziranju putem tema koje s nekom politikom u službi i na korist naroda nemaju baš ni najmanje veze. Naravno, kao što je eklatantna diskusija na temu Pupovac – Glavaš pokazala, komedija i tragedija isprepliću se na hrvatskoj sceni međusobno se sudarajući i nadopunjujući, doprinoseći porastu entropije – ili sveopće gluposti – sve bržim i sve jačim tempom.

Kolosalni uspjesi Plana 21

Uvaženi komentatori i analitičari ponajčešće su na istim valnim duljinama, dajući svoj nezaobilazni doprinos putem raznoraznih ''emisija'', koje novinarske Plan 21Nakon senzacionalnog uspjeha rukometaša i ''plasmana'' u kvalifikacije za Olimpijske igre, čime je ispunjeno ''zacrtano'', otprilike poput kolosalnih uspjeha kojima smo svjedočili s Planom 21, i šport se – a kako bi drukčije i moglo biti – asimptotski počeo približavati tamo gdje već sve drugo odavno leži. Stanju bez perspektive, bez motiva, bez iskrenosti, bez odgovornosti.košnice izbacuju bez predaha i odmora, kontaminirajući ne samo svoj, medijski već i svaki drugi prostor tako da tko god čita i piše, a nije gluh i može čuti – pobjeći ne može. Ako netko i nije u politici, politika je oko njega, kao da ničega drugog više i nema. Nakon senzacionalnog uspjeha rukometaša i ''plasmana'' u kvalifikacije za Olimpijske igre, čime je ispunjeno ''zacrtano'', otprilike poput kolosalnih uspjeha kojima smo svjedočili s Planom 21, i šport se – a kako bi drukčije i moglo biti – asimptotski počeo približavati tamo gdje već sve drugo odavno leži. Stanju bez perspektive, bez motiva, bez iskrenosti, bez odgovornosti.

Sve je u toj jednoj sferi, gdje nas tretiraju, maltretirajući nas bez prestanka. Ako je netko imao iluziju kako smo mali i beznačajni, Putin ju je – nadamo se – raspršio neki dan u Minsku. Ruskoga je lidera zasmetalo osam Hrvata koji su otišli u Ukrajinu, ne bi li uzvratili svojim prijateljima za gestu koju ovi učiniše još tamo devedeset i prve. Kad je trebalo više no ikada. Zaista smo sila, da ne bude zabune.

Ali eto, u Hrvatskoj je i dalje četrdeset i prva od interesa, tada se strelovito iskovao antifašizam, retroaktivno aktiviran i etiketiran kao najveće ljudsko dostignuće na ovim prostorima, dovršen i na pijedestal uzdignut te četrdeset i pete, kad je počinjen genocid o kojemu hrvatski povijesni učbenici i dan danas uglavnom – šute. Baš kao i o onom počinjenom devedeset prve, koji znamo da je bio i dogodio se, bez obzira što rekao haaški sud ili bilo kakav proizvod pravne znanosti i njezine primjene, lako kvarljiva roba podložna direktivama najskrovitijih i najzaobilaznijih puteva.

Svaki sud koji je sudio bilo čemu što se dogodilo devedesetih, a da nije utvrdio ni agresiju a kamoli genocid, obična je lakrdija, zaobilaženje pravde i istine, i to namjerno. Uopće doći na ideju, kao prilikom nedavnog čitanja presude prilikom uzajamnih tužbi RH i Srbije za genocid, govoriti o ''prekomjernom granatiranju'' prilikom Oluje, u Kninu, a pritom niti ne spomenuti, kamoli prosuditi i presuditi vukovarsku opsadu po istom ključu ili sličnom aršinu, spominjući je barem sto puta više nego kninski slučaj – jer tako stoje stvari – zvuči bolesno. Pa i (namjerno) omalovažavajuće, potcjenjivački, ponižavajuće. Pitanje je: kako mnogi akteri događanja ovoga doba mogu sebi samima, u trenutcima kad zaista mogu i trebaju biti iskreni o onome što čine ili što su bespovratno uradili, pogledati u oči. U ogledalu, stvarnom ili onom osobnom, višega stupnja, istinski ljudske dimenzije. Možda Pupovac zna odgovor? Sumnjamo...

dr. Slaven Šuba