Ankete

Sramotne ''ankete'' odnosno ispitivanja javnog mnijenja, prema kojima SDP-u odnosno Kukurikuu podrška tobože raste, kako je valjda svakome – barem onima od Hrvata koji izlaze na izbore – kristalno jasno, nekima odavno, drugima odnedavno, dio su iste priče, odnosno ''strategije'' ove vlade, koja nije ništa drugo doli stara, ''dobra'', starokomunistička strategija ostanka na vlasti. Dokle god ide, poželjno zauvijek. Stara ''dobra'' lenjinističko-staljinistička priča, bez smisla i bez odgovornosti, natopljena i prekrcana nesposobnošću i neozbiljnošću, s klasičnom potkom sigurnog, bezbolnog, konspirativnog ali i bezobzirno otvorenog izigravanja zakona i kako pisanih tako još više neizrečenih pravila, moralnih zasada i svih civilizacijskih normi ponašanja podložnih svakodnevnoj provjeri, posebno u kontekstu čvrstoga i upornoga uhljebljivanja vlastitih kadrova, koliko provjerene političke podobnosti toliko još više odanosti velikome vođi i njegovim izvitoperenim ambicijama vladanja nad svim i svakim. Plus dociranju, naravno bez ikakve katedre. Ali s viškom kućnog odgoja.

Strategija po kojoj je, po famoznom ''default'' principu Karamarko automatski ''najnepopularniji političar'', pri čemu je Ivo Josipović, podržavan s 85% biračkoga tijela po spomenutim ''anketama'' jedini predsjednik koji je uspio ne biti ponovno izabran, iako je i dotični, potonji, svoju neviđenu popularnost dugovao uglavnom omalovažavanju hrvatske političke opozicije kao i svake kakve-takve pa i bilo-kakve oporbe koja bi se u protekloj petoljetki usudila udariti na temelje novoliberalne socialdemokratske univerzalno uhljebljivačke, do-srži-koruptivne politike koja Hrvatskom vlada već (bar) tri godine i kusur, požnjela je što je i sijala: poraz za porazom. Ex nihilo nihil, dalo bi se reformulirati i malo drukčije u hrvatskom društveno-političkom kontekstu: od PR laži do izborne gole istine, jer niti Milanovićev PR što vrijedi niti previše vrijede njegovi izborni rezultati. U okruženju u kojemu vladaš medijima i ''anketama'', rezultat bez rezultata može ohrabriti samo nekoga poput – aktualnog predsjednika vlade.

Ohrabrujuće je stoga, pogotovo za hrvatsku političku oporbu, ponovno ugledati istu medijsku strategiju, uporno besmislenu i neugodno sramnu, po autore kojima garantira prihode – do izbora, ali i poraz – nakon njih. Dočekati izjavu Zorana Milanovića te večeri, na dan izbora kad se oni jednom dogode, biti će, van svake sumnje i bez ikakvih ograda – neprocjenjivo. Iako će to značiti svojevrsnu jednovečernju alkemiju, pretvaranje crvene zastave u crnu i Novinarskog doma u Kuću duhova, što je zapravo već odavno pod palicom neumornog Zdravka Duke i sličnih novinara od formata zacrtano, provedeno, ostvareno, formalizirano. Starim, prokušanim, komunističkim stilom fundiranim na neumornom inzistiranju na jednoumlju, glupostima, besmislu i lažima.

Radmanovizija

Svemu tome pripomaže, izdašno i nepresušno, naravno i ''nacionalna'' medijska kuća, (u) narodu omiljeni HRT. Osim što se očito trudi konkurirati regionalnoj, lokalnoj, provincijskoj televiziji kakva je postaja N1, čija je gledanost otprilike proporcionalna uvjerljivosti njihove političke orijentacije, time što sadržaji koji dolaze iz Srbije ne jenjavaju kako ''kvalitetom'' tako još više kvantitetom, u skladu s onom očiglednom starom marksističkom dogmom o neminovnoj transformaciji jedne u drugu, pri ''povoljnim'', historijski opravdanim uvjetima.

Pod palicom iskusnog Radmana, medijski se sadržaji vrte stalno u jednom te istom smjeru, onom kazaljke na satu, dok je dotični bivši funkcioner izgleda potpuno nesvjestan kako se Zemlja, gle čuda, zapravo vrti u jednom suprotnom. Ali, to je već fizika, iako stvarnost. Naše novinarstvo je, međutim, idejno-politički i spiritualno, okrenuto uvijek u istom pravcu, prema izvoru svjetlosti, nadahnuća, te punine vlastitoga džepa. Makar se vječito vrtilo u mjestu, odnosno na ''pravome putu''.

Baš kao i čitava, kako je povijest pokazala i dokazala, superiorna markstistička, lenjinističko-staljinističko-titoistička teorija i praksa, samoupravnog socijalizma te slaboumnog, onemoćalog, državnog kvazikapitalizma. U najnovije vrijeme RadmanPod palicom iskusnog Radmana, medijski se sadržaji vrte stalno u jednom te istom smjeru, onom kazaljke na satu, dok je dotični bivši funkcioner izgleda potpuno nesvjestan kako se Zemlja, gle čuda, zapravo vrti u jednom suprotnom. Ali, to je već fizika, iako stvarnost. Naše novinarstvo je, međutim, idejno-politički i spiritualno, okrenuto uvijek u istom pravcu, prema izvoru svjetlosti, nadahnuća, te punine vlastitoga džepa. Makar se vječito vrtilo u mjestu, odnosno na ''pravome putu''.socijaldemokratski obojenog novoliberalizma, koji međutim spretno barata čitavim arsenalom pražnjenja džepova, demokratskim procesima, procedurama i projektima, legalno i legitimno, svima osim političkim drugovima, istomišljenicima, biračima omiljene, nepostojeće ''ljevice'' te ostalim klasno i politički svjesnim drugaricama.

Uopće, postavlja se pitanje: što očekivati ove godine, evo već drugi mjesec teče i protiče, od Sabora gdje sjedi mnoštvo političkih predstavnika odnosno zastupnika, koji ne zastupaju – uglavnom nikoga, a predstavljaju, najbolje i uvjerljivo, gotovo sigurno, jedino i pogotovo – sebe same. Bilo bi jako zanimljivo kad bi Radmanov televizijski proizvod ponudio, bar jednom svako malo, neka razmišljanja na temu: koga, zapravo, trenutno predstavljaju saborski zastupnici Linić ili Merzel Lovrić? U čije ime govore i kakvu politiku, ili svjetonazor, oni zagovaraju?

Mora biti da ima i takvih, jer poznat je njihov odnos spram ''najnepopularnijeg'' Karamarka ili najjače oporbene stranke, odavno su poznati njihovi politički stavovi i opredjeljenja, ali avaj – danas formalno oni ne pripadaju svojoj nekadašnjoj ''bazi'', koja za njih ionako nije glasovala osim kao za partijske vojnike na listi voštanih političkih figura. Imaju, međutim, pred sobom još (skoro) čitavu godinu dana sjedenja u saborskim klupama, debatiranja i tumaranja po raznim pitanjima, i ''rada'' na vođenju zemlje u – debakl, kamo je ova vlada nepokolebivo odvodi već četvrtu dosadnu, bezizlaznu, katastrofalnu, besmislenu, poraznu godinu u kojoj se baš ništa pozitivnog ili smislenog, po život i budućnost ove zemlje i njezinih birača, ne događa niti hoće.

Neodgovornost

Problem je, ovoga cjelokupnog sustava i to sustavan problem za koji je odgovoran sam sustav, nekom čudnom igrom slučaja ili čudnim slučajem igre, da se sve to odvija po pravilima koja su donijeli – isti oni koji sva ta prava i – uživaju. Slavko je Linić baš kao i Marina Merzel, naime, u ovom trenutku sigurniji nego ikad u svoj ostanak i, slatko uživanje u beneficijama saborskoga AnketeTko zna gdje ćemo završiti, jednom na tom putu blagostanja i napretka. Podrška Kukurikuu raste, što je očit znak političke osvještenosti izdanaka radničke klase i ostalih potomaka svijetlih ideja izniklih na markstističkoj misli i tradiciji. Naši suvremeni, novoliberalni korifeji počeše se, evo, u ime naroda i vlastitoga interesa vraćati brizi za narod, odnosno (ne)radničku klasu koja ih podržava. Koja ih, dapače, bira. Zabrinuše se za one koji nemaju. I, vidi čuda! Čudnim slučajem igre, čak i varira ta podrška, čas je 19%, čas skoro 27 posto. Ali, dok si rekao ''keks'', podrška je strelovito narasla, tvrde ankete.zastunika još tu nepunu godinu dana, plus produžene blagodati po isteku formalnog mandata, više no ikad u doba svoje odgovornosti Velikom Vođi. Ne samo da nikog ne zastupaju, dotični nisu baš nikome ni odgovorni, mogu sjediti i (ne) raditi što god hoće, baš kad bi samo i šutili po Hrvatskom, nekad Državnom, Saboru, ne bi se dogodilo – baš ništa. Odnosno, ništa što se ne dogadja i sada; kao i sve što se sada – događa, sve bi bilo i ostalo isto. U Saboru se, naime, i dalje baš ništa bitnoga, ne događa. Osim, jasno, proizvodnje i donošenja zakona po tekućoj vrpci.
Sabor je odgovoran i najodgovorniji za ono što se događa u Državi.

Kako se u Hrvatskoj ne događa baš ništa (pozitivno), to proizlazi da i ankete mogu biti takve kakve jesu. Mogu manipulirati pa proizvoditi rezultat do mile volje, oviseći o dragoj volji naručitelja odnosno platitelja, a zna se tko su ti i otkuda dolaze. Provođenje ''ispitivanja javnog mnijenja'' neproduktivna je, naime, aktivnost, čisto neproizvodna, od koje se ne stvara nikakav dohodak i ne privređuje ništa korisno, osim što se – razvidno – stvara ''slika'' o ovome ili onome, takva kakva se – želi. Pa onda to treba i platiti, jer je to izvršeno ''znanstveno'', prokušanim i provjerenim ''metodama'', itd, i tako dalje, i to je onda to, i svi sretni, i svi pošteno plaćeni. Za obavljeni posao, odnosno za ništa konkretno, ali osnaženo promptnim medijskim analizama. Sve to dok čekamo ''apsorpciju'' novca iz bogatih EU fondova, ''sredstava'' namijenjenih samo nama, za uzvrat za ljubav koju smo, onim povijesnim referendumom, onako klasno svjesno kao narod, spontano i po vlastitoj namjeri, onomad izrazili. I ušli pa se pridružili, tržištu od pola milijarde naprednih, europeiziranih, politički podobnih i pogleda okrenutih prema budućnosti, što ljudi što birača. Europljana.

Tko zna gdje ćemo završiti, jednom na tom putu blagostanja i napretka. Podrška Kukurikuu raste, što je očit znak političke osvještenosti izdanaka radničke klase i ostalih potomaka svijetlih ideja izniklih na markstističkoj misli i tradiciji. Naši suvremeni, novoliberalni korifeji počeše se, evo, u ime naroda i vlastitoga interesa vraćati brizi za narod, odnosno (ne)radničku klasu koja ih podržava. Koja ih, dapače, bira. Zabrinuše se za one koji nemaju. I, vidi čuda! Čudnim slučajem igre, čak i varira ta podrška, čas je 19%, čas skoro 27 posto. Ali, dok si rekao ''keks'', podrška je strelovito narasla, tvrde ankete.

Ankete i dalje na rasporedu

Ne treba zaboraviti one birače koji vječito ''ostaju kod kuće'', vječito nezadovoljni što političkom situacijom, što kvalitetom života, što Zoranom Milanovićem, što – da ga ne zaboravimo – ''najnepopularnijim'' Tomislavom Karamarkom. Možda su ozlojeđeni što je Maras i dalje ministar? Ili što Kerumi i dalje sjede u Saboru? Tko će ga znati. Birači su nepredvidivi, čak i u Hrvatskoj gdje ih se neprekidno propituje i anketira.

Činjenica je da smo u EU-u, tamo je i Grčka, tamo su još mnogi, problematične zemlje i slučajevi. U Hrvatskoj nije lako, ali ne samo ovdje. Opetovano se prisjećamo mudrih riječi mudroga Josipa Leke, koji stilom i tonom smirenoga Ive Josipovića uvijek stane na loptu, smiruje uzavrele strasti. Treba gledati unaprijed. Zoran Milanović odavno, još otkad je preuzeo ovu vladu, gleda prema sljedećim izborima. Pa i Milanka Opačić je, ohrabrena liderovim stavom, zavapila, javno i u lice, za novim mandatom. Jer ''četiri godine nisu dosta''. Jesu li stvari relativne? Jesu, u ovom slučaju itekako. Neki misle kako su i četiri dana, s ovom i ovakvom vladom, ne samo dosta nego i debelo previše. I u pravu su. Ali eto, Slavko i Marina imadu još četiri puta četiri puta četiri puta četiri dana, i kusur, na raspolaganju. Usred Sabora. Neki nemaju ni četiri kune, kamoli četiri na četvrtu.

Ankete, redovne i redovno uvjerljive i značajne, i dalje su na rasporedu. Sigurni smo kako će, prema anketama, Kukuriku podrška i dalje rasti. Pred izbore će biti čvrsta poput stava Zorana Milanovića o njegovoj političkoj oporbi. A onda – čvrsto, stabilno prizemljenje. I suočenje, s prošlošću, usred budućnosti. Gledamo unaprijed, budimo mudri.

I, zašto ne, povjerujmo Zoranu Milanoviću kad kaže da su Kukuriku uveli zemlju u EU. Pa naravno, rezultati su vidljivi: borba za golu egzistenciju, svakodnevica obložena svakovrsnim zadovoljstvima, uz uživanje u pametovanjima koalicijskih zastupnika, koji uvjeravaju o permanentnom napretku, i sjajnoj budućnosti iza ugla, fantastična tržišna utakmica na tržištu od petsto milijuna duša, kao garanta naše perspektive. Ta je razvidno svijetleća. Jasno, svakoj vlasti prijeko je potreban neprijatelj da bi opstala: tu su zato antifašisti alias suvremeni fašisti i kriptokomunisti, oni će nepokolebivo braniti sve što su – stekli, za sebe, za Tita, za ''narod''... Goloruki, ako treba, čak i Trg maršala Tita. Zato je ovaj narod razoružan, obespravljen, raspamećen. Zaista, sad je ''između nas i njih''. Kao i uvijek. Tko to ne shvaća već danas, slabo shvaća. Ako zatreba, pomoći će i Soros, petokolonaši, ''regija'', raznorazni...

dr. Slaven Šuba

Uto, 10-12-2019, 16:07:29

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.