Zabava

Zoran se Milanović i dalje dobro zabavlja... Humor, kad se pridoda na neospornu lakoću vođenja neke firme, poduhvata, projekta, nečeg važnog i značajnog, možda čak i neke športske momčadi – to je poput šlaga na tortu. Naravno, ima li novca za tu tortu, ponegdje dalje od najbliže okoline, i brojnoga suradničkog tima koji broji, i dalje broji novce, broji dane, broji mjesece, a bogme broji i svoju posljednju godinu u ''službi''. A novca tamo ima, baš kao što ima i ''posla'', odnosno – preciznije, ''namještenja''. Koja su preoteta iz ruku hajdučije koja prijeti moralnim vertikalama raskukurikale se koalicije, i njihovoga lidera koji je otpočeo okupljati sve i sva na ljevicama. Imamo lijevog Napoleona, a kad je tako, zna se – biti će rata. Političkoga, naravno.

Nema humora doli humora koji je smiješan samo vama. Nakon poruke ''švicarskom'' dijelu hrvatske populacije, odnosno osiromašenog puka o mogućnosti dobre zabave nakon što vlada, konačno, stupi u akciju, Zoran Milanović se – ne dočekavši vladine mjere, još manje ''efekat od tog'' – prilično dobro zabavljao na aktualnom satu Sabora, po običaju spuštajući doskočice opozicijskim zastupnicima, od kojih su mnogi pokazivali želju za verbalnim plesom koji toliko zabavlja hrvatskoga premiera. Napoleonska superiornost, gotovo korzikanske upornosti, ne nedostaje u svim poslijeizbornim, odnosno predizbornim sučeljavanjima. Jer predsjednik se vlade već tri godine jedino sučeljava, dok puk propada, država puca po šavovima. Njegovi plaćeni trabanti uživaju, troši RegionŠarmantan kao što to uvijek jest, hrvatski se premijer pojavio i u Istri, jer vrag je odnio šalu. Sad je, prisnažio je nedavno Milanović, između njega i Karamarka. On je tu hrvatsku verziju, njegovog osobnog, političkog, OK Corrala jedva dočekao. Napetost bi se mogla nožem rezati, da nije te olakšavajuće, nepodnosive lakoće komuniciranja, kojom Zoran već godinama osvaja, šarmira, involvira i implementira na svim potrebnim razinama, osiguravajući svojim idejama i provedbama apsolutnu nadmoć u ovoj državi, a i šire, na ovim prostorima. Pa čak i u Regionu, gdje ga je donedavno tukao njegov najveći uteg, neprispodobivi i nepobjedivi, najpopularniji hrvatski predsjednik svih vremena, dr. Ivo II., sada već bivši i u odlasku.se i zabavlja, a narod uči – kako rezati crni kruh, i slične delicije, poneki možda i poneki kolač. Hrane ima. A ljudi svejedno odlaze. Kao da su roboti.

Šarmantan kao što to uvijek jest, hrvatski se premijer pojavio i u Istri, jer vrag je odnio šalu. Sad je, prisnažio je nedavno Milanović, između njega i Karamarka. On je tu hrvatsku verziju, njegovog osobnog, političkog, OK Corrala jedva dočekao. Napetost bi se mogla nožem rezati, da nije te olakšavajuće, nepodnosive lakoće komuniciranja, kojom Zoran već godinama osvaja, šarmira, involvira i implementira na svim potrebnim razinama, osiguravajući svojim idejama i provedbama apsolutnu nadmoć u ovoj državi, a i šire, na ovim prostorima. Pa čak i u Regionu, gdje ga je donedavno tukao njegov najveći uteg, neprispodobivi i nepobjedivi, najpopularniji hrvatski predsjednik svih vremena, dr. Ivo II., sada već bivši i u odlasku.

Nažalost, Zoran je Milanović zasad u ostanku. Uz Opačić Milanku i ostale koji su i dalje tu – da bi otišli. Ali zasad ostaju, ušančeni u rovovima pred teške bitke koje će ih, uz medijske trube i topove, odvesti – misle oni – k novim političkim odnosno izbornim pobjedama. Jer, drže svi oni, ujedinjena će ljevica pomesti desnicu. Reče Nensi Tireli, predsjednica Laburista, ne isključujući mogućnost očiglednog koaliranja s Kukuriku blokom, odnosno dragovoljnog utapanja u dotičnome, kako Hrvatskoj treba ljevica na vlasti. Razvidno je kako je Nensi, poput prave Istranke, pomiješala Hrvatsku s Istrom. Čudno, uvažena saborska zastupnica stranke koja u Saboru uglavnom kritizira ovu vladu, dakle baš ''ljevicu'' koja je, nažalost, već više od tri duge godine na vlasti, kao da nije primijetila kako tu istu vladu kritizira baš zato jer je – na vlasti. A radi kao što radi, znači uglavnom ništa (dobroga). Ali eto, ne samo da je pamćenje kratko u političara i političarki, već im je sve kraće i kad gledaju – unaprijed.

Mudri Josip Leko

Mudri Josip Leko, koji se proslavio mnogim pametnim izjavama, pa tako i onom kako ''mudar čovjek gleda unaprijed'', sigurno se slaže,kao i svaki drugi, odani, partijski vojnik. Uostalom, kao predsjedniku ovog Sabora, dužnost mu je – ispunjavati dužnost. Odnosno dijeliti opomene i packe oporbenim zastupnicima, praviti se da ne primjećuje raskorak u primjeni istih principa i pravila na one iz vladajuće koalicije, i tako dalje. Svakako, mudra je to taktika koja se da pripisati čak i strategiji, ako je mudra kako se čini. Baš kao i ministar Maras, koji više ne može izgovoriti dvije rečenice a da ne spomene HDZ i nekakav, njegovom šefu toliko omiljeni,'' zločinački sustav'', Milanovićeve pošalice i Lekina staloženost, sve su to razne strane iste medalje, one pobjedničke, lijevo orjentirane, politički nadmoćne, humorom krcate, rasplesane vladajuće kamarile. Zaista, Hrvatska se uz takvu vlast može samo – dobro zabavljati.

Naravno, oni kojima je do zabave i šale. Nevolja je, mnogima baš i nije. Ali ti će, po Milanoviću, sami si biti krivi. Jer rješenje je – glasovati za Kukuriku, te spriječiti zločince da preuzmu vlast. I onda – po starom. Nevolja je, za Milanovića i Partiju, država je – u nevolji. I to velikoj. Čudnom koincidencijom, otkad su oni na vlasti, svaki se kvartal pretvorio u – tromjesečnu kalvariju, nevolju bez dna i kraja. Ali eto, jedina tema četverogodišnje ''vladavine'', tog turobnog i dosadnog iživljavanja nad hrvatskim ''biračkim tijelom'', HNBHNB ima vidovitoga upravitelja odnosno ''guvernera'', ali taj ne igra, kako je i sam primijetio zajedno s mnogima drugima, neku osobitu ulogu. Naravno, razlog je taj što se RH odavno odrekla vlastite monetarne politike, pa se fiskalna i represivna svode na udovoljavanje interesima banaka, odnosno raznoraznih ''poslovnih subjekata'', koji s interesom Hrvatske i Hrvata, pardon građana, imaju otprilike toliko toga zajedničkoga koliko bi imala i neka, recimo nepoznata, banka. Ali, hrvatske su banke neviđeno stabilne. Narod je, neviđeno, oduševljen.svakodnevno je prisutna u medijima, poput uigranih trbuhozboraca ministri pred mikrofonima pucaju po svojim prethodnicima, nekad vlasti sada oporbi, uporno trošeći salve medijskih strelica, pucajući u prazno, rušeći sami sebi kredibilitet, zabavljajući se, s oporbom i s narodom, ne shvaćajući ništa, a možda niti to.

Zoran je Milanović u punoj ofenzivi, poručujući narodu kako HNB nije ''narodna banka Pakistana'', već Hrvatske, iako HNB niti ima nešto posebno s Hrvatskom, niti s narodom, a najmanje s hrvatskim narodom. Osim što funkcionira kao ispostava neke druge ''narodne'' banke, možda austrijske ili talijanske, možda tko zna koje europske a slobodno bi moglo biti i azijske, HNB ima vidovitoga upravitelja odnosno ''guvernera'', ali taj ne igra, kako je i sam primijetio zajedno s mnogima drugima, neku osobitu ulogu. Naravno, razlog je taj što se RH odavno odrekla vlastite monetarne politike, pa se fiskalna i represivna svode na udovoljavanje interesima banaka, odnosno raznoraznih ''poslovnih subjekata'', koji s interesom Hrvatske i Hrvata, pardon građana, imaju otprilike toliko toga zajedničkoga koliko bi imala i neka, recimo nepoznata, banka. Ali, hrvatske su banke neviđeno stabilne. Narod je, neviđeno, oduševljen.

Franak je fiksiran na 6.39kn, iako je dan poslije narastao na 7.85kn. Rješenja ima toliko u igri kako je jasno da – rješenja nema. Dogovor je na stolu, predsjednik je vlade neobično dobro raspoložen, a narod je, uz vječite športske igre uvučen do grla i preko glave i u političke, fiskalne, monetarne, virtualne, svakodnevne igre i igrice, usred svakodnevice u kojoj je voda došla i do grla i preko glave, i treba znati plivati i ne daviti se. I bez franka tu je moćni euro, što bi svi naši mudri političari udruženih glava još jučer najradije prigrlili, samo da bi se riješili te dosadne, obescijenjene i obespravljene kune, i oslobodili se još jednog od svojih urođenih, refleksnih, predpovijesnih i prahistorijskih kompleksa, po kojima je trava svugdje zelena, osim – donekle – u Hrvatskoj. A zna se da kune ne skaču po zelenoj travi, one su samo transakcijsko sredstvo. Pogotovo u Hrvatskoj, gdje ih mnogi sad vide, sad (više) ne vide.

PravDA

Usred zabave, istarskog derneka gdje su u igri bolnica, koalicija, svijetla budućnost i ne tako daleki izbori, pokazalo se kako čak i u Istri ima događaja koji vladajućima nisu po volji. U Istri je kultura, povezana s kućnim odgojem čega naš premijer ima po vlastitom priznanju čak i previše, na osobitoj cijeni, na prvom mjestu. Posebno ako je riječ o političkoj kulturi, a ta nalaže sva prava dati manjinama, Titovoj štafeti i glasačima Ive Josipovića ili bilo kakve ''lijeve'', ili totalno lijeve opcije. Svima drugima, po tom tradicionalnom, antifašističkom, demokratskom ključu, zatvoriti usta, zabraniti pristup, oduzeti transparente. Thompsonu ne dati ni blizu Areni, odnosno kako je začudo i dalje kružnoga oblika, nešto slično kao logo Pravoga puta, može se vrtiti sve dok mu se ne zavrti, oko antičke građevine, dakako, nikako mu dozvoliti unutra. Ipak je to hram demokracije, još od antičkih vremena. Simbol PravDe.

Pravi je to recept za sljedbenike Pravoga puta, valjda zato su se i Milanović i Njegovi okupili u Istri, kovačnici bratstva i jedinstva i ostalih tekovina, ne bi li utabali put, na kojem više ne vide Radimira Čačića. Niti on, bogme njih. Uostalom, valjda mu je dosta Istre, tko zna iz kakvih razloga. Za razliku od Kajina, njemu Istre nikad dosta. Na njegove saborske vapaje DORH-u za promptnom akcijom, djelovanjem po istarskom Lebensraumu i uzornom dvojezičnom prostoru gdje samo patrioti nemaju pravo pristupa, dok se neke druge opcije vagane usred regionalnog raja i postjugoslavenske idile u kojoj nema pristupa nepozvanima, nikad se nije stiglo ni do početka abecede. Izostalo je već i slovo A.

ArsenalZoranov arsenal je, misli on, impresivan. U svakom slučaju, jednoumlja i obmane, kao i dosad, neće ponedostajati, svakodnevno. Trebati će znati izdržati. Kao Milanovićevo topovsko meso. Virtualno? Ne, i da. I virtualno i realno. On ipak puca iz praznih topova. U suštini, on je izrazito virtualan kao političar, znači posve moderan novoliberalni as. Iz rukava, u zemlji gdje stanovništvo ostade bez hlača.Muk, karakterističan za djelovanje svih državnih tijela osobito onih izvršnih i egzekutivnh, u trenutcima kada bi se, po Ustavu i ostalim zakonima djelovati moralo, istog časa, baca i neumornog političkog pregaoca Kajina u – prošlost bez budućnosti. Dodijeljena mu je mirovina, koju si je između ostalih i sam dodijelio, i dok Jakovčić žari i pali po Europskom parlamentu, Sabor je – još bar godinu dana – utvrda politike koju su kreirali i Kajin, i Jakovčić, i Čačić, i Milanović, i Pusić, i Kosor, i Sanader, i Račan, i Linić, i mnogi drugi korifeji ovakve tmurne i besperspektivne, hrvatske svakodnevice u kojoj gluposti poput tečaja švicarskoga franka dominiraju. Ne ''hrvatskom političkom scenom'', već hrvatskom velebnom svakodnevicom, i beznačajnim životima tisuća Hrvatica i Hrvata, u njihovoj, vlastitoj, jedinoj domovini. U kojoj očigledno nisu onog pravog, jedinog, pozitivnog političkog predznaka, već nekog drugog, očito krivog.

Milanović će, potpomognut medijskim terorom i svojim lutkama na koncu te glasnogovornicima lijeve i napredne orijentacije, kao i udrugama koje tobože brinu o ljudskim pravima a u prvom redu sebe samih (radi) i svih sebi sličnih (radi i zbog), krenuvši u medijsku kampanju koja će potrajati čitavu godinu i baciti zemlju u stanje permanentne zabave, igru tipa ''pucačina po mrskom neprijatelju'', omalovaženom i potcijenjenom suparniku bez moralnih kvaliteta i zločinačkih namjera, nastaviti krstariti od siječnja sve do prosinca. Voditi će i predvoditi epske, napoleonske bitke, i onda – otići.

Zoranov arsenal je, misli on, impresivan. U svakom slučaju, jednoumlja i obmane, kao i dosad, neće ponedostajati, svakodnevno. Trebati će znati izdržati. Kao Milanovićevo topovsko meso. Virtualno? Ne, i da. I virtualno i realno. On ipak puca iz praznih topova. U suštini, on je izrazito virtualan kao političar, znači posve moderan novoliberalni as. Iz rukava, u zemlji gdje stanovništvo ostade bez hlača.

dr. Slaven Šuba