Pravi put

Predsjednik ove vlade Zoran Milanović, koji je služio narodu i kao savjetnik u hrvatskoj misiji pri EU-u i NATO-u, zatim kao nacionalni koordinator za NATO te kao pomoćnik ministra vanjskih poslova RH za političku multilateralu, prije nego što je otpočeo streloviti uspon po SDP-ovim ljestvicama, nedavno je okarakteriziran izrazito negativno od stranačkog druga Marka Melčića, baš kao i pred nekoliko mjeseci od bivšega miljenika, bivšeg financministra Slavka Linića.

Dok je potonja moralna vertikala hrvatske politike i EUropske socialdemokracije rekao kako je ''premijer koji podmeće i spletkari žalost za Hrvatsku'', Marko je Melčić ustvrdio kako je Milanović ''kupio svoje suradnike funkcijama, ali i drugim...'', te ga proglasio između ostalog ''antitalentom za politiku i uopće za međuljudske odnose'' koji nije za taj posao s ljudima, odnosno općenito za društveni posao. Linić je u lipnju bio kazao da je Milanović ''odustao od svih reformi te neće odraditi obveze prema Europskom vijeću pa ni plan konvergencije za EU'', kao i da ''nije u stanju pokrenuti investicijski ciklus i riješiti najveći problem – rast BDP-a, a time ni sigurnu isplatu plaća''. Bivši je ministar financija zaprijetio kako će ''dokazivati da je stručan i nesposoban'', najavivši premijeru svojevrstan rat.

Izuzmemo li mogućnost da je Sandra Petrović Jakovina nedavno uzburkala javnost izjavom o potrebi preispitivanja izborne pobjede Kolinde Grabar Kitarović sa strane Ustavnog suda po nalogu ili s dopuštenjem predsjednika u odlasku, alternativa koja preostaje jest nalog ili dopuštenje za istupanje s tom dubokom, stručnom, pravno utemeljenom LinićLinić je u lipnju bio kazao da je Milanović ''odustao od svih reformi te neće odraditi obveze prema Europskom vijeću pa ni plan konvergencije za EU'', kao i da ''nije u stanju pokrenuti investicijski ciklus i riješiti najveći problem – rast BDP-a, a time ni sigurnu isplatu plaća''. Bivši je ministar financija zaprijetio kako će ''dokazivati da je stručan i nesposoban'', najavivši premijeru svojevrstan rat.idejom od nekoga drugog, najvjerojatnije od nekog ''visokog izvora'' iz vlade, partije, možda političkog mentora ili nekog anonimnog eksperta. Teško da se sama samcata odlučila na tako odvažan korak, unatoč svojoj pozamašnoj političkoj vjerodostojnosti stečenoj u posljednjih nekoliko godina, u SDP-u i u Bruxellesu.

Teško je reći je li osoba u pitanju bio Milanović glavom i bradom, ali određena sumnja postoji, s obzirom na karakter problematike i već prepoznati sustav indirektnog komuniciranja, za koji može, ali i ne mora biti zaslužna PR mašinerija predsjednika vlade, s opsežnih 231 suradnika, koje se može okarakterizirati – nedovoljnima. Možda bi ih trebalo 2310, tko zna, a možda bi i 2-3 bila dovoljna. Možda je kvantiteta kontraproduktivna te umjesto da se, onako marksistički i evolutivno, jednostavno pretoči u kvalitetu, možda se prometnula u dekorativni sustav, a taj kako znamo ponajviše košta, pogotovo ako je disfunkcionalan.

Basnoslovni rezultati

Sredinom lipnja Slavko je Linić obilježio predsjednika NO INE Sinišu Petrovića kao Milanovićeva ''osobnoga pravnog konzultanta'', s kojim je zajedno ''kriv što je prestalo svako ulaganje INE u bušotine i što su obje rafinerije pred zatvaranjem'', i tako dalje. Gdje je istina, trebali bi sisački trudbenici i zaposlenici zaista biti živo zainteresirani, jer Plan 21 obećavao je nešto sasvim deseto, a s INOM u takvom stanju i Sisak se pretvara u grad na izdisaju, s perspektivom nejasnom kao i SDP pod vodstvom premijera koji nas je zadužio svojom karakterističnom izražajnošću kao i basnoslovnim rezultatima, hipotekom čije se kamate tek naziru u stanju valjanja, negdje u budućnosti koja će tek doći. Ili možda neće, ovisi na kakvu mislimo i na što uopće, pod pojmom budućnosti, imamo pravo razmišljati nakon zemlje opustošene trogodišnjom Kukuriku vladavinom.

Uopće, razvoj događaja s perspektivom Hrvatske kao ''energetskog regionalnog lidera'' i nezadrživog razvoja istraživačkih kapaciteta, naravno s pokrićem u vidu političkih odluka donesenih u smjeru korištenja svih hipotetskih potencijala koje naša mediteranska oaza blagostanja sadrži, dovodi u veliko pitanje opravdanost ne samo pretpostavljenog zatvaranja stoljetnih kapaciteta kao što je sisačka rafinerija, nego i politike koja radi jedno, govori drugo, a misli tko zna što, u četiri zida i iza kulisa.

Hrvatska je umorna od lutanja na svakom planu, a najviše i osobito na gospodarskom, gdje se besperspektivnost lišena strategije i vizije bolno osjeća u svakoj pori ne samo domaće ekonomije, već i ''društvenog bića'', njegovog života, i nekakvog rasta ili razvoja koji i u toj sferi mora postojati, želimo li vjerovati ovoj vladi koja se neprekidno poziva na svoje fantastične performanse i ciljeve koje uporno dostiže i prestiže, usprkos neviđenoj pustoši koju je naslijedila nakon svojih dezavuiranih i omalovaženih prethodnika, kojima se već tri godine odriče bilo kakav plus na bilo kojem planu ili segmentu bilo čega bilo gdje.

Dok se javnost zabavlja Croduxom i ekspertizama o kvaliteti automobilskog pogonskog goriva na hrvatskim crpkama, sisačkoj je rafineriji po odluci MOL-a iscurilo vrijeme. Unatoč najava koje odavno upozoravaju na takvu mogućnost, čini se kako nitko baš ništa nije poduzeo, pa Linićeve riječi izrečene pred pola godine dobivaju na težini, a svaka kap njegovih optužbi mogla bi se destilirati u jednu vrlo mučnu olujnu kišu koja bi mogla zaprijetiti i političkim poplavama, a zna se što te sve mogu donijeti i odnijeti. U ovoj izbornoj, KaramarkoTomislav Karamarko, koji je od trenutka preuzimanja HDZ-a automatski postao ''najnepopularniji političar'' u novijoj hrvatskoj povijesti, uspio je, međutim, dobiti sve izbore gdje se osjećala njegova prisutnost. Vrlo čudno za zemlju izloženu medijskom bombardiranju i anketnim subverzijama koji ni zajedno ni bilo kako ne mogu narodu osigurati kruha, pod Planom 21 i Kukuriku dominacijom nacionalno i regionalno, uzduž i poprijeko.ili predizbornoj, kako se kome sviđa godini, ova je vlada koja se sama upornim radom ionako dovela u bezizlaznu poziciju, i dalje ponajviše opterećena mlinskim kamenom koji se zove njezin predsjednik. Po Liniću, Melčiću, ali i po mnogima, potonuće je neizbježno.

Tomislav Karamarko, koji je od trenutka preuzimanja HDZ-a automatski postao ''najnepopularniji političar'' u novijoj hrvatskoj povijesti, uspio je, međutim, dobiti sve izbore gdje se osjećala njegova prisutnost. Vrlo čudno za zemlju izloženu medijskom bombardiranju i anketnim subverzijama koji ni zajedno ni bilo kako ne mogu narodu osigurati kruha, pod Planom 21 i Kukuriku dominacijom nacionalno i regionalno, uzduž i poprijeko. Istra, Hrvatsko primorje te Međimurje i Hrvatsko zagorje na tek završenim su izborima pokazali gotovo aklamativno jednodušje u potpori Josipovićeve podrške ''ekonomskom programu'' ove vlade, istom tom koji nigdje nije predvidio zatvaranje sisačke rafinerije, ali bogme niti mogućnost takvoga problema.

Na njihovom radaru taj problem ni danas kao da nije prisutan, premda se klizilo prema tom ''eventu'' koji bi ipak trebao ''involvirati'' mnoge (ne)zainteresirane političare i političke strukture, jer ''implementiravši'' takvu poslovnu odluku MOL je pokazao savršenu nezainteresiranost kako za obveze koje je preuzeo preuzevši INU, tako i za bilo kakav pozitivan interes hrvatskih zaposlenika unutar, bivšega, ''hrvatskoga'' gospodarstva.

Pregrupiranja

Karamarko, između svih svojih nabrojanih i nebrojenih grijeha, posve sigurno nije to mogao spriječiti, niti može biti odgovoran za čin utaje hrvatskoga interesa u nekad ponosu hrvatske industrije, u kompaniji kojom od vremena Račanove šestoglave koalicijske vlade raznorazni politički zmajevi i besprizorni likovi manipuliraju, dominiraju, definiraju i realiziraju, otprilike što god im se prohtije, ali u procesu hrvatska je naftna industrija ostala bez naftnih polja recimo u Siriji, bez rafinerije izgleda u Sisku, bez kontrole osim na papiru, a što se tiče prihoda ili radnih mjesta ti su izgleda rezervirani za povijest, odnosno za nekakav adut u predstojećoj predizbornoj kampanji gdje će se i ti minusi, kao i svi ostali utezi, strpati u nekakvu priču koja će se pripisati HDZ-u, Karamarku, Tuđmanu, možda i nekome još nepoznatome, i krenuti u – novu izbornu bitku.

Kako su rekli po izbornom porazu neposredno nakon glasovanja 11. siječnja, izgubljena bitka ne znači i rat. Ali, sva pregrupiranja i preslagivanja u protekle tri godine jedino potvrđuju riječi Marka Melčića o predsjedniku njegove stranke, o vođi privlačnog životopisa i ne manje uglednog statusa, u javnosti a i šire, čovjeku koji svoju stranku vodi – iz poraza u poraz. Nažalost, i državu najljepšu našu. Gdje ćemo i kada završiti s time, tko zna. I to je, ponovno, opet isto to.

Najvjerojatnije će Karamarko uskoro, nije li već, biti označen kao krivac za situaciju sa švicarskim frankom. Blokirani i ovršeni posve ga sigurno ne simpatiziraju, dok istodobno šute o trenutnoj vlasti i njihovim senzacionalnim postignućima u obrani PravDe i pravednog poretka u Republici Hrvatskoj, koji samo nekim čudom nisu odlutali na Pravi put. Hvala Bogu, hrvatski je narod ponovno, još jednom, skrenuo s puta. Onoga koji nastavlja, nezadrživo, prema provaliji koja vodi – nigdje. Ili još dalje. Odbivši zavrtiti se u labirintu Pravoga puta, Hrvati su, većinski, ipak prestupili pa odstupili od Josipovića, davši povjerenje novoizabranoj predsjednici. Za nadati se da će ona znati i umjeti kohabitirati s predsjednikom vlade.

Naravno, to se može pokazati nemogućom misijom. Može se, štoviše, dogoditi da naši prirodni neprijatelj – tko ih nema (?) – procvatu od sreće, ili od zavisti. Sve ovisi o Zoranu Milanoviću, čovjeku koji, iako označen kao politički antitalent, i dalje vedri i oblači nad Kukuriku koalicijom i hrvatskim medijima, državom, narodom. Je li vrijeme za častan odstup? Ili je već isteklo? Kao i Milanović općenito, to je već postalo pomalo nevažno. Jedino je bitna šteta koja je napravljena, i ona koja će tek doći. Najnesposobnija vlada u povijesti Hrvatske učinila bi svoj najuspješniji korak – ostavkom. Ali, to je već pitanje političke kulture.

dr. Slaven Šuba