Vojislav Šešelj i Oliver Frljić

Haaški je sud, skupa sa svojim tužilaštvom, odavno srozan na nulti kredibilitet, ali recentna eskapada s epizodom zvanom Voja Šešelj samo je pokazala koliko je ta ispostava bjelosvjetske geopolitičke aristokracije SrbijaDepeša omiljenoj Srbiji kaže da ne brine zbog Putina. Naprotiv, beskonačna kreditna linija i dalje vrijedi, Hrvatska je i dalje ulog na pladnju, Beograd treba znati slušati i zaplesati, kako i kada im se diskretno pusti glazba. Sve će biti dobro, sve je pod kontrolom, i Srbi su i dalje hit na Balkanu. A kad uđu u EU brk će se dati omastiti, biti će i Hrvatske i toploga mora, povrh crnogorskog i grčkog.beznadežno ogrezla u oportunizmu i, s aspekta prava i pravosuđa, svojevrsnom šarlatanstvu.

Puštanje inače nevažnog četnika, preteškog bolesnika koji odmah potom drži velikosrpski miting nadahnut vremeplovom svojih misli, u kojem pluta uronjen još od dana rastanka s ofucanom komunističkom ideologijom i prevratničkim preuzimanjem dominantne četničke matrice, odnosno eksplicitne inačice prvospomenutoga neuropsihološkog sklopa, zapečatio je čuveni Brammertz odlaskom u Beograd. Tamo je razdragano ustvrdio kako između Haaga i Srbije nema otvorenih pitanja, jer odnosi su im odlični, usprkos uličnom teatru haške dvorske lude Vojislava Šešelja i njegovih egzaltiranih beogradskih partizana.

Nikakvo čudo da Dačić odmah potom najavljuje ''trouble'' [kao da je ikada i prestala], bubnuvši nešto o budućem srpskom ''angažovanju'' oko izlaza na toplo more itd. Od Dačića kao i od Šešelja, začuditi ne će ništa, kao ni svojedobno od Milića od Mačve. Što se tiče odluka, zadatak svih njih bespogovorno je izvršenje. Tko god želi nešto shvatiti, jasna mu je poruka bilderberške oligarhije, u predahu od povlačenja zastavica na euroazijskoj šahovnici, u čik-pauzi uz poneki Courvoisier ili čašu višedesetljetnog whiskeya.

Depeša omiljenoj Srbiji kaže da ne brine zbog Putina. Naprotiv, beskonačna kreditna linija i dalje vrijedi, Hrvatska je i dalje ulog na pladnju, Beograd treba znati slušati i zaplesati, kako i kada im se diskretno pusti glazba. Sve će biti dobro, sve je pod kontrolom, i Srbi su i dalje hit na Balkanu. A kad uđu u EU brk će se dati omastiti, biti će i Hrvatske i toploga mora, povrh crnogorskog i grčkog.

Šešeljeve simpatije prema Vesni Pusić

Jako dobro to shvaćaju mnogi, uključivši dr. Petra Popovića koji zna kako u Hrvatskoj ''disciplina međunarodnih odnosa još i danas ne postoji''. Čudno, imamo već neko vrijeme Ministarstvo vanjskih poslova, gdje bi čovjek očekivao kadrove koji se tim, barem amaterski, katkada i bave. Ali čovjek je u pravu, s čime se sigurno slažu recenzenti njegove knjige Dejan Jović i Tvrtko Jakovina.

Ako se ministrica vanjskih poslova zove Vesna Pusić, koju Voja osobito simpatizira jer ima njemu dragi ''četnički pedigre'', nema tu ni discipline ni međunarodnih odnosa, a vanjske politike znamo svi da nemamo. Izuzetak je, naravno, zapadni Balkan, gdje nas svrstava i naš europarlamentarac Tonino Picula, koji je usvojio EUropsku političku terminologiju, očito nesvjestan njezine pogubne pervazivnosti pogotovo u kontekstu o kojem govorimo.

Uopće, ni Picula ni drugi eurošahist Plenković ne razumiju kako ples pješaka po šahovnici možda odlučuje partiju u konačnici, ali bez težih figura ne bu bilo ništa, koliko god hrvatske lake figure skakutale po Bruxellesu. Poteze, naravno, ionako povlače negdje drugdje, oni koji misle i za njih i za sve nas. Vojvodu Voju to ne muči baš previše, on je svima skresao svoje, a ne muči ni ''našu'' staloženu Vesnu, jednu od nekoliko njih koje vedre i oblače.

Sve one su tu ionako kako bi što manje radile i što više šutile, odnosno odšutile sve presudne poteze s vječitim smješkom koji pacerima bez obzira što i gdje igrali ili kibicirali uvijek spremno lebdi ponad lica. Radi se tu, ipak, ne samo o šahu nego i teatru, a svi ti umjetnici i znalci spremno će nam objasniti kako i zašto sve to funkcionira i zbog čega je to, navodno, važno. Osim što njima ide staž, a penzija sve bliže. Hrvatska ide kamo već ide, s takvima na čelu, Balkan je sve bliže.

Oliver Frljić

Na primjer, radi se o suočavanju s ''time što smo radili'', kako će to spremno potegnuti riječki kazališni as, importiran u Hrvatsku gdje uvozimo sve i sva, pa tako stigosmo i do Olivera Frljića, pristiglog odnekud iz Travnika. Njegov bi se teatar već slobodno, u slobodnom prijevodu, mogao nazvati Ofrlje Teatrom, pogotovo sad kada se iz kazališta prelio na ulicu, izlivši se preko pročelja. S jasnom političkom porukom.

Osim što se razlio po Jutarnjem i ostalim medijima sa smislom za politiku, teatar i kulturu, taj sjajni teatar je dopro i do srca ministrice kulture, uvijek spremne na provokaciju, kako je okarakterizirala najnoviji uradak ''kontroverznog'' redatelja. Razni likovi na donjem rublju, čime je možda poručio koliko visoko i duboko smjera ta vrst teatra, svakako će privući i isprovocirati brojne istomišljenike na bezrezervne pohvale, slično kao što se svojedobno dogodilo prilikom umjetničkog čina, tzv. ''performansa'' s paležom hrvatske zastave. Čudnom koincidencijom, i taj put se dogodilo u Rijeci, multikulturalnoj utvrdi.

Ofrlje Teatar alias Narodno kazalište Jasenovac najnovija je dakle kvarnerska atrakcija, neslućenog potencijala kojim će zasigurno privući brojne pozitivne recenzije iz Regiona. Ne znamo što će o tome – ako već nisu – na N1 sveregionalnom unakrsnom kanalu, gdje se guraju Zagreb, Sarajevo i Beograd, simbolično ugurani na jedan RijekaRazni likovi na donjem rublju, čime je možda poručio koliko visoko i duboko smjera ta vrst teatra, svakako će privući i isprovocirati brojne istomišljenike na bezrezervne pohvale, slično kao što se svojedobno dogodilo prilikom umjetničkog čina, tzv. ''performansa'' s paležom hrvatske zastave. Čudnom koincidencijom, i taj put se dogodilo u Rijeci, multikulturalnoj utvrdi.troimeni zaslon, ali znamo da se CNN više ne da gledati. Toliko o demokraciji, toliko o slobodnome izboru, medijskim slobodama, itd.

Biračke mase se, reći će oštroumni i oštrooki promatrači, ne će previše sa svime time zamarati. Ljudi su zaokupljeni buljenjem u plastične kutijice koje žuljaju po dlanovima dok prstići neumorno lebde i otkucavaju naredbe i poruke, po tramvajima, autobusima, školama, kafićima, domovima i utakmicama. Pa i na predavanjima ili u restoranima. Sve bi bilo besmisleno, danas, bez svojeg alata u džepu i na stolu. Izbori će doći i proći, ali koga briga kad se ima s čime gubiti to beskorisno vrijeme. Kad ljudi nemaju novca, barem imaju vremena. Era je kruha i igara, jer kako smo čuli od premijera, kruha ima više ''nego ikad''. Igara, s mobitelom u ruci, još i više, bez konca i kraja. Nikada dovoljno.

Zato i Frljić i Šešelj mogu ''provocirati'' koliko god hoće. Nitko se više ni ne pita odakle im sredstva, da rade to što rade, odnosno da ne rade baš ništa smisleno. Osim što provociraju, jer to se sviđa ministrici kulture. Tko to sve plaća? U Haagu ili Srbiji ne znam, u Hrvatskoj sve plaća ova vlada, odnosno vlast koja kronično disbalansirana implementira akutne rebalanse, u nedostatku nečeg boljeg od deficita na kojem tobože radi, uporno ga produbljujući, samo da bi predložila monetizaciju kao ultimativno rješenje koje će nas sve riješiti bilo kakvog problema oko otplate beskonačnih dugova koje smo, valjda, sami skrivili. Jer smo previše trošili. Ofrlje parafrazirajući O. Frljića, ''sami smo to radili''. Olivere, objasni nam, sve po spisku.

Balkanizacija

Saga o Šešelju, međutim, novo je poglavlje balkanizacije Hrvatske, tek drugu godinu nakon sveopće EUropeizacije i ulaska na tržište naših snova. Nezaposlenih 311 tisuća naprosto su oduševljeni pristupom EUropskoj veletržnici. Uz brutto dobit banaka – prije oporezivanja – manju za 8.2% u prvih 9 mjeseci ove godine u odnosu na prošlu, bankari su inkasirali cca 1.96 milijardi kuna. Uz podatak da Krešimir Milanović živi od jedva 4 tisuće kuna mjesečno to je još jedan razlog za tešku frustraciju. Pridodamo li Ofrlje Teatar i Šešeljev ''durdubak'' Hrvatima, njegove trajne simpatije za našu lokalnu ministricu vanjskih poslova, uz Josipovićevo prokazivanje HNS-ove političke orjentacije, zaista imamo sve razloge pasti u depresiju.

Zato nemojmo. Nipošto ne treba podleći provokacijama, treba samo imati pametni telefon i kucati po tastaturicama ili vući prstiće po zaslončićima. To je lijek za sve. Neosporni tehnološki napredak i zamah gospodarstva koje prema Grčiću i Milanoviću tek što nije procvjetalo, na krilima bezbrojnih aplikacija koje Hrvati prodaju po svijetu, te uz herojsku epopeju sirotih huligančića sa San Sira, koje uz Juricu Pavičića simpatizira i Pantovčak, a njihove podvige i junačka djela podržava i financira zna se koja politička opcija, svakako su razlog za optimizam. Eppur si muove. Zna Frljić što je revolucionarni duh.

dr. Slaven Šuba

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.