Vrijeme promjene

Vukovarska je kolona svake godine sve duža i šira, pa ne čudi njezino prividno rasipanje na poneki krak u vremenu i prostoru. Priglupo medijsko insistiranje na politikantstvu ubačenom u obilježavanje obljetnice krajnjega pijeteta prema svim žrtvama sulude AutogoloviPredsjednik RH se u posljednje vrijeme ističe jedino autogolovima, od kojih je njegova podrška ''ekonomskom programu ove vlade'' najsvježija, a dobila je na težini dan nakon vukovarske obljetnice s nadahnutim nastupom bivšega ministra financija u Saboru, kojom je prilikom sravnio ekonomsku politiku i s njom povezanu (bez)efikasnost ove vlade s razinom Mrtvoga mora.''antifašističko''-četničke invazije na nedužne ljude i zemlju koja im nikada nije pripadala bilo je jedino što je zasjenilo inače profesionalni medijski prikaz i praćenje koje je bilo dovoljno iscrpno i prihvatljivo. Sve što se u ovoj zemlji događa ne od nedavno nego odavno, ispolitizirano je i ima politički prizvuk. Hoće li dobiti i jasan politički predznak ili će se samo gunđati i aludirati, ovisi u prvom redu o podložnosti medija političkim autoritetima, a više je nego razvidno o kome je tu riječ i tko se nazire kad se i ne spominje.

Predsjednik Josipović, koji je već mjesecima u predizbornoj kampanji obnašajući svoju predsjedničku funkciju upravo u tom smislu i s tom namjerom, ponovno se nije izdigao iznad dnevnoga politikanstva, s nekakvim pobjedničkim smješkom i komentarom, iako je on sam narušio protokol odjedrivši s mjesta počasti žrtvama nakon što je položio vijenac zajedno sa svojim političkim istomišljenikom i poštovateljem, čija je verbalna lekcija ovoga puta izostala. Možda premijer ipak i dalje uči, pa i nauči. Uopće, predsjednik RH se u posljednje vrijeme ističe jedino autogolovima, od kojih je njegova podrška ''ekonomskom programu ove vlade'' najsvježija, a dobila je na težini dan nakon vukovarske obljetnice s nadahnutim nastupom bivšega ministra financija u Saboru, kojom je prilikom sravnio ekonomsku politiku i s njom povezanu (bez)efikasnost ove vlade s razinom Mrtvoga mora.

Podržava li predsjednik Države nešto o čemu spomenuti ministar – kako mu ne vjerovati kad je do jučer bio jedan od sukreatora grandiozne politike i mizernih rezultata, pri čemu se, svjestan toga, čak i posuo s ponešto pepela poradi toga neugodnog fakta baziranoga na bezbroj činjenica poduprtih neumoljivim brojkama od kojih je neke i naveo – ne misli baš ništa pozitivnoga, kako vjerovati predsjedniku koji s takvim stavom i (ne)razumijevanjem aktualnoga gospodarskog trenutka ide po novi mandat? Do jučer je Josipović podržavao istoga tog čovjeka, koji od čitavoga tog ''programa'' ne podržava danas više – baš ništa.

Potpora Documenti

Kad bi nedostatak adekvatne ekonomske educiranosti i moći shvaćanja bio jedini problem, još bi čovjek mogao oprostiti predsjedniku s dva fakulteta. Nitko ih ne može imati dvadeset, koliko ima ministarstava pri ovoj vladi. Ali, predhodni autogol kod kojega se radi o podršci odlikovanoj Documenti, s izjavom kako je njezina voditeljica ''moralna savjest'' hrvatskoga društva, naprosto je skandalozan.

Mišljenja smo kako je, potpuno suprotno i nasuprot dotičnoj ocjeni, velika većina svega što je Documenta radila i radi, na tragu onoga što se, uobičajenom medijskom tehnikom nametanja tema i optike u kojoj se hrvatski nacionalni osjećaji uobičajeno, nametljivo, prikazuju, upravo manje-više suptilan ali ne manje očigledan iako fino umotan pa i sofisticiran, čuveni ''govor mržnje'', što najbolje potvrđuje nedavna sugestija o razmatranju izmjene općeprihvaćenoga termina ''Domovinski rat'', odnosno zamjene nekim drugim, ''boljim'' i u svakom slučaju svrsishodnijim, što bi bilo fundirano na mogućnosti da se ne-Hrvati, kao, loše osjećaju slušajući o ratu pod tim terminom. Tko zna iz kojeg razloga, jer u Hrvatskoj ima dvadesetak manjina, ako se dobro sjećamo? Zar je svima Domovinski rat moguće mrzak... Teško.

''Budimo iskreni'', hipotetički loš osjećaj, na osnovi nemogućnosti identifikacije s osjećajem koji dotični termin izaziva kod pučanstva koje ga je s više nego dobrim, ne jednim nego tisuću čvrstih i snažnih razloga, prihvatilo, predstavlja čisto političku podvalu, jer uzimati si slobodu govoriti u ime ''manjina'', ne jedne određene nego svih njih i podvoditi ih pod svoje vlastito razmišljanje i osjećaje klasičnom boljševičkom tehnikom, predstavlja izraz krajnjega prezira i omalovažavanja prema državi u kojoj se živi i od koje se dobivaju sredstva za svoj, tobože depolitizirani ''rad''.

Prijezir prema Domovinskom ratu

U biti, radi se o aktivnostima koje su suprotne shvaćanjima kao i interesima velike većine hrvatskoga stanovništva, pogotovo Hrvata i onih koji se ''tako osjećaju'', ali nipošto samo njih, i posve sigurno većine ostalih, i kad se radi o stanovništvu koje krvnim zrncima ili genetički ''ne pripada'', hrvatskome nacionalnom biću.

Čisto politička konstrukcija iza koje se krije potmuo prezir prema Domovinskome ratu i terminologiji koju je hrvatski narod odabrao i koja se ustalila iz sasvim razumljivih i prihvatljivih razloga, sigurno nije razlog za prišivanje etikete ''moralne savjesti'' istoga toga društva, odnosno njegove premoćne većine. Iza toga osim političke subverzije stoji i dobar komad samopromotivnog, nadmenog, stava o vlastitoj vrijednosti ili autoritetu. Takav, međutim, posebno u dotičnom slučaju ne postoji.

Osim debele novčane potpore koja stiže iz raznih izvora, nema nikakve niti diplome niti ''rezultata'' koji bi poduprli bilo kakav autoritet u tome području, ljudskih ili ''manjinskih'' ili nekih sličnih inih prava, jer ako u hrvatskome društvu – s pravom – postoje u općoj nestašici posla raznorazni zakoni i propisi o kvalifikacijama nužnima i potrebnima za bilo kakav posao – ne samo za onaj koji financira iz svog budžeta Država – onda posve sigurno i u sferi ljudskih prava autoritet mogu imati samo osobe koje imaju iza sebe i odgovarajuće fakultetske diplome a ne samo dugogodišnju i višegodišnju aktivnost kakva je upravo suprotna shvaćanjima pa i osjećajima većine hrvatskoga pučanstva.

G. kotarU situaciji u kakvoj se zemlja nalazi, bilo bi daleko bolje kad bi presjednik iskazao svoju podršku, recimo, ljudima iz Gorskog kotara koji protestiraju zbog ukidanja njihovoga statusa i državne potpore. Kakvoga smisla ima rezati svuda po čitavoj Hrvatskoj a hvaliti ljude koji ne samo da su na teret državnome proračunu nego svojim izjavama i stavovima iritiraju veliku većinu hrvatskih birača?Zbog svega toga kao i zbog mnoštva drugih sličnih argumenata, Ivo Josipović se debelo prevario ako misli kako i dalje može podvaljivati hrvatskome narodu svoje autentične ocjene i procjene o kvaliteti ''posla'' koji obavljaju osobe koje plaća bilo on bilo zagovornici politike kakvu servira hrvatskome narodu već dobar niz godina.

Pri kraju svoje prve – nadajmo se i jedine – petoljetke, Josipović bi se zapravo morao hrvatskome – odnosno svome – narodu ispričati, zbog neozbiljnih ocjena potkrijepljenih neozbiljnim dodjeljivanjem ordenja, priznanja, potpore i tko zna kojih još materijalnih blagodati i dobrobiti, alias ''benefita'', koje njegove riječi impliciraju.

U situaciji u kakvoj se zemlja nalazi, bilo bi daleko bolje kad bi presjednik iskazao svoju podršku, recimo, ljudima iz Gorskog kotara koji protestiraju zbog ukidanja njihovoga statusa i državne potpore. Kakvoga smisla ima rezati svuda po čitavoj Hrvatskoj a hvaliti ljude koji ne samo da su na teret državnome proračunu nego svojim izjavama i stavovima iritiraju veliku većinu hrvatskih birača?

Takvo što će, hrvatsko biračko tijelo, sustavno podcjenjivano i omalovažavano proteklih pet godina, kako od Josipovića tako od Documente i sličnih satelita koji kruže u orbiti oko Pantovčaka i Markova trga, sigurno znati prepoznati i prisjetiti se, i u vrijeme nastupajućih izbora. Svaka pogrješka koja bi se pri procesu odabira potkrala u ovome trenu, sasvim će neminovno imati nesagledive posljedice.

Sve u životu, pa tako i na javnoj sceni ili u politici, ima svoje vrijeme i svoj rok. Vrijeme je za odlazak, ne samo Josipoviću nego i mnogima koji na račun njegove ''politike'' prosperiraju. I to je to, rekao bi premijer. Dosta je bilo igre skrivača. Čak je i Slavko Linić nadmašio sebe, iskusni drug i pošteni komunist prepoznao je u sebi i određenu samokritičku komponentu. Kod nekih je, međutim, nema ni u tragovima. Vrijeme je da ih se kazni, i suoči s onim što najviše vole. S prošlošću. Glede Dačića, te ostalih historijskih veličina iz Beogradskoga pašaluka, očito su počeli titrati na starim frekvencijama, jer se spominje ''borba Srbije za izlaz na more''. Prijetnja: Bugarskoj ili Rumunjskoj?

dr. Slaven ŠubaŽ

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.