Suočavanje s budućnošću

Predsjednik prof. Ivo Josipović, nakon pet godina proučavanja Hrvatske, dobro je uočio: Hrvatska treba nove temelje. Istodobno je previdio kako bi to značilo da Hrvatskoj ne treba on. Nipošto, jer niti bilo s kakvim temeljima, općenito, niti bilo s čime novim u suvremenoj Hrvatskoj, on ne bi imao baš nikakve veze. Dr. Josipović pripada, naime, nekoj drugoj, staroj Hrvatskoj, a ta ima veze jedino s nečim što s novom, budućom Hrvatskom ne bi trebalo imati ali baš ništa. Tu bilo kakve poveznice jednostavno nema. Da je tome tako, dokazala su dva listopadska dana tijekom kojih je najprije ministar Ostojić ustvrdio, odgovorivši na novinarev upit o političkoj pozadini nedavnoga niza uhićenja, kako se zaista radi o politici. Navodno, ''nulte tolerancije'' na kriminal, pojasnio je POO [posljednji od Ostojića, u ovoj vladi]. Bilo bi to ozbiljno, kako je trebalo zvučati, da nije već sljedećega dana ispalo – komično.

Naime, dugovječni saborski zastupnik iz Istre, krasne zemlje svoga roda hrvatskog, ustvrdio je u svom vehementnom, karakteristčnom saborskom obraćanju naciji kako u Istri cvatu korupcija, nepotizam, medijska kontrola odnosno blokada, i tako dalje, proglasivši svoju Istru vodećom na tom planu, usred gorućih problema dotične vrste općenito procvalih, u rascvaloj Hrvatskoj.

Damir Kajin, koji je za potrebe HRT-ovog teleteksta na čas postao ''Ivan Kajin'', zaslužio je svojim osvrtom na stanje u Istri, iako ne novim po sadržaju ali zato najkonkretnijim i najžešćim do sada, čitavu jednu rečenicu te jedne stranice teleteksta, kojom je vodeća informativna kuća popratila Hrvatski sabor toga jutra. Bilo je to čak i više i bolje i s daleko više pažnje od premoćne većine Kajinovih kolega, kojih je – kako je na djelić sekunde predočila kamera – bilo nekih desetak, svih odreda sjedećih na desnici, odnosno desnoj strani predsjedavajućemu, dotičnoga radnog petka u Hrvatskome saboru.

Zapravo, bilo bi komično, da nije zapravo tragično. Ali tragikomedija je već odavno dijelom hrvatske svakodnevice, napose političke zbilje, kojoj ne bi trebao ''poseban komentar'', kada ne bi svakodnevno njedrila nova iznenađenja i zaplete. U slučaju Istre, dramatika je u – odsutnosti bilo komentara bilo reakcije. Kajin svoje govori i nastavlja, ''institucije'' – mudro šute. Da politički teatar bude šekspirovski uvjerljiv, pobrinuo se iste večeri, pred vikend, mudri i staloženi predsjednik Sabora Josip Leko. On je u razgovoru za HRT odgovarajući na brojna zanimljiva pitanja kategorički ustvrdio kako su ''sve institucije u punom pogonu'', naravno radi se o Hrvatskoj.

Kajin

Neupućeni bi zaključio, ili Kajin, nakon tolikih godina, ne pripada institucijama, iako nekoga navodno zastupa u Hrvatskome saboru, ili pak ove s nečime što jedan dugogodišnji saborski zastupnik govori pred hrvatskom javnošću, pri punoj svijesti s punom odgovornošću KajinDugovječni saborski zastupnik iz Istre, krasne zemlje svoga roda hrvatskog, ustvrdio je u svom vehementnom, karakteristčnom saborskom obraćanju naciji kako u Istri cvatu korupcija, nepotizam, medijska kontrola odnosno blokada, i tako dalje, proglasivši svoju Istru vodećom na tom planu, usred gorućih problema dotične vrste općenito procvalih, u rascvaloj Hrvatskoj.a što je i sam naglasio, nemaju nikakve veze. Odnosno, tvrdnje koje saborski zastupnici iznose pred brojnim – televizijskim ako već ne saborskim – auditorijem, nemaju baš nikakve posljedice po nikoga i nikada.

Valjda su, jednostavno tako, izrečene ''onako'', u karakterističnom ležernom ozračju institucije, gdje čitava ljevica, odnosno lijeva strana Sabora, zajedno s čitavim demokratskim centrom dotičnoga istoga, ima nekog važnijeg posla u tome trenutku, pa stoga nemaju baš nikakve specifične težine. O apsolutu bolje i ne pomišljati, kao i o ''politici nulte tolerancije''.

Sve dakle, poprilično, ovisi o kontekstu odnosno o dinamici trenutka. Tako i današnja Hrvatska brodi, poput svemirske lađe, od jutra do sutra. Sutradan se, naime, nitko u medijima nije više ni sjećao što je i o čemu govorio poštovani zastupnik Damir, alias Ivan, Kajin. Iako je on poimence spominjao, pa i imenovao, pri čemu se zaista čulo i za Ivana, iako jednoga drugog političara iz hrvatske Istre, institucije u ''punom pogonu'' ili slabo čuju, ili rade – nečujno. Ali, vjerujmo predsjedniku Sabora, ako već ne možemo vjerovati našemu gordom i dičnom predsjedniku, odnedavno vrlo bučnom.

Njegove, naime, 'inicijative'' već neko vrijeme izazivaju ništa drugo nego podozrenje, jer razvidno je kako čovjek koji pred predstojeće izbore pokazuje dosad neviđenu aktivnost i energiju, uz mnoštvo ''ideja'' koje, zbrda-zdola napabirčene pa servirane kao ''fast food'' delikatese umrtvljenom i izmrcvarenom pučanstvu, ne odaju dojam niti smišljenih poteza niti znalačke politike, osim promišljenih predizbornih spinova i vrhunskog bacanja prašine u oči biračima svih mogućih opredjeljenja, ne pruža ovom narodu apsolutno nikakvu nadu niti šansu, za bilo kakvo razmišljanje o oporavku Hrvatske i nadu u bolji život, u vlastitoj zemlji.

Nebulozna udruga

Josipović je, recimo, veliki prijatelj organizacije koja se, perverzno subtitulirana ''centrom za suočavanje s prošlošću'', bavi zapravo , već deset punih godina, ne toliko suočavanjem s prošlošću krvnika i UdrugaIako nisu poznati bilo kakvi dometi koliko gospođe voditeljice toliko i njezinih brojnih, od devedesetih naovamo, suradnika na tom polju i u tome području, izuzev ''brojnih priznanja'', dodijeljenih od ''institucija'' kakva je i predsjednik Josipović, rezultati Documente govore dovoljno, i previše. Sami za sebe. Nekom čudnom igrom slučaja, odnosno nekim čudnim slučajem igre, prva je značajna nagrada stigla tek 1998., što bi moglo značiti kako je suočavanje s prošlošću zadobilo pravu i punopravnu dimenziju u hrvatskoj stvarnosti tek pri kraju stoljeća, odnosno prošloga milenija.inkvizitora naše mlade hrvatske države, već – njihovih žrtava. Među najvećim uspjesima te nebulozne udruge, koja je izdašno financirana ne samo od ove države, nego i od nebrojenih drugih simpatizera, među kojima treba spomenuti i nizozemska veleposlanstva u Hrvatskoj i u Srbiji, što samo po sebi već dovoljno govori o ''uspješnosti'' dotične aktivnosti, ima li se u vidu kako su spomenute dvije države međusobno pokrenule tužbe za genocid, jedna protiv druge, na međunarodnome sudu, svakako se da navesti upravo – snažno i nadprosječno stabilno – financiranje. Iako se ne zna točno zašto i s kojim ciljem, jer rezultata baš i nema, sa stanovišta suočavanja s prošlošću onih koje je s njihovom vlastitom prošlošću, trebalo suočiti – izravno i odavno. Opći je dojam – financiranje fantastično, suočavanje – selektivno, učinak – nedostatan.

Ocjena, znači, čisti i čvrsti nedovoljan, ali dovoljno za – Povelju Republike Hrvatske, voditeljici organizacije, koja je, bez sumnje, bezgraničnu ljubav za područje ljudskih prava upila od malih nogu. Jedina kći jednoga visokog časnika negdašnje JNA, zasigurno je od malih nogu rasla u klimi tolerancije, ali i predane brige za ljude suprotnoga svjetonazorskog uvjerenja, te stavova koji bi se razilazili s jednim narodu odanim, demokratskim, svekoliko uspješnim režimom kakav je bio onaj komunistički, u jednopartijskoj SFRJ.

Iako nisu poznati bilo kakvi dometi koliko gospođe voditeljice toliko i njezinih brojnih, od devedesetih naovamo, suradnika na tom polju i u tome području, izuzev ''brojnih priznanja'', dodijeljenih od ''institucija'' kakva je i predsjednik Josipović, rezultati Documente govore dovoljno, i previše. Sami za sebe. Nekom čudnom igrom slučaja, odnosno nekim čudnim slučajem igre, prva je značajna nagrada stigla tek 1998., što bi moglo značiti kako je suočavanje s prošlošću zadobilo pravu i punopravnu dimenziju u hrvatskoj stvarnosti tek pri kraju stoljeća, odnosno prošloga milenija.

Vrijeme je da odu što prije

Dotada, začudo, nije bilo volje za suočavanje niti s bližom niti s daljom prošlošću unutar Hrvatske, kamoli u SFRJ, čemu možemo i ovih dana svjedočiti a i još ćemo, prateći proces u bavarskoj JorgovaneHrvatskoj nedostaje suočavanje s prošlošću, i to u prvom redu ljudi koji godinama nisu uradili ništa, ali su uredno i redovno dobivali plaće, priznanja, potporu, i fantastične uvjete za ''rad'', sve usred zemlje u kojoj se ljude šikanira, tjera s posla, ne da im se raditi, obećavaju im se EUropski fondovi, daje im se pristup tržištu od 500 milijuna, nude im se poslovi konobara, kuhara i spremačica te mogućnost studiranja u inozemstvu, ''gdje god to žele'', i tako dalje.prijestolnici, gdje su mnoga ljudska prava okončana, baš kao i u tzv. Jugoslaviji, na najgrublji i najprimitivniji način, odlukom najviših tijela ondašnjih ''demokratskih'' institucija, i nekih drugih, više tajnih i skrivenih ali i predobro poznatih.

Čudno, čovjek bi pomislio kako bi se u ''novoj''' Hrvatskoj mnogi rado pozabavili i suočili s prošlošću, pogotovo nakon što su davno uočili probleme koji su tištali brojno pučanstvo, onih dana pa sve do danas. Kako su institucije u ''punom pogonu'', izgleda da ih baš i nema raspoloživih, ili pak voljnih, da se pozabave na adekvatan način s tom važnom, bitnom, neminovnom tematikom.

Zaista, Hrvatskoj nedostaje suočavanje s prošlošću, i to u prvom redu ljudi koji godinama nisu uradili ništa, ali su uredno i redovno dobivali plaće, priznanja, potporu, i fantastične uvjete za ''rad'', sve usred zemlje u kojoj se ljude šikanira, tjera s posla, ne da im se raditi, obećavaju im se EUropski fondovi, daje im se pristup tržištu od 500 milijuna, nude im se poslovi konobara, kuhara i spremačica te mogućnost studiranja u inozemstvu, ''gdje god to žele'', i tako dalje.

U Hrvatskoj, zbog i radi fantastičnih uvjeta za rad organizacija koje Hrvate ''suočavaju s prošlošću'' kao i onih koji to omogućavaju, većina stanovništva ima problem suočavanja – s budućnošću. Budućnosti, naime, bez ljudskih prava, onih osnovnih i elementarnih, bez demokracije koja bi vodila ne k ''stabilnosti'' političkog sustava već prema opstanku i boljim uvjetima života za sve Hrvate, nema u ovoj današnjoj, stabilnoj, raskukurikanoj Hrvatskoj. Vrijeme je da se Ova Vlada i ova vlast, zajedno sa svojim trabantima i simpatizerima, počmu – suočavati, s vlastitom prošlošću. Vrijeme dolazi, da tamo odu što prije. Stabilnu, političku prošlost u budućnosti. Kako bi se do mile volje suočavali, s posljedicama svojih (ne)djela.

dr. Slaven Šuba

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.