Usavršiva kontrola otpada

Mudri predsjednik Hrvatskog sabora, Josip Leko, na Hrvatskom radiju izgovorio je nedavno: ''Građani moraju biti agilni pri kontroli svojih predstavnika'', što samo po sebi zvuči demokratski. Građani, dakle, ako nisu agilni, biti će sami su si krivi, jer predstavnici koji bi trebali predstavljati dotične građane, ljudi su podložni kontroli. Valjda zato jer ih treba kontrolirati, pa se onda to i mora. Tko će ako neće građani. Ako ne ide ta kontrola, biti će opet su ti građani krivi. Dvostruko. Birali su, a onda ne kontroliraju.

Čovjek se može zamisliti, prihvativši takav demokratski poziv na agilnost, i latiti se posla. Pretpostavimo li da nije glasovao ni za koga trenutno u Saboru, nego da je njegov glas čuveni d'Hondt pripojio nekome od onih za koje su glasovali neki drugi, a ne on, eto problema. Kako biti agilan u tome slučaju, kako saznati tko čovjeka predstavlja?

Pođemo li korak dalje u demokratskom razmišljanju, uz pretpostavku da smo glasovali za neku listu koja je trenutačnom sazivu Hrvatskoga sabora darovala ponekoga s te liste, kako saznati tko je s dotičnoga popisa upravo taj koji predstavlja – čovjeka, glasača? Možda ga ipak ne predstavlja – nitko? Nemoguće, reći će političari, u demokraciji vas sve – mi predstavljamo, ako smo u Saboru. Jer tamo smo zbog vas, i SustavS kojim mi pravom, recimo, u ''demokraciji'' d'Hondt može oduzeti glas? Izađem na izbore, a ispada kako sam glasovao – ni za koga. Još gore, moj glas, pretočen u frakciju nekakvog postotka, ili promila, ode u smjeru stranke, ili čak i partije. Za koju ni u snu nisam htio dati ni slovo, ni glas. Jer to ne moram, u ''demokraciji''. Ali kao lojalni ''građanin'', kad već ne mogu ništa kontrolirati, pokušavam glasovati, što bi trebala biti obveza, patriotska i građanska, civilna i civilizirana. Međutim, tko mi poništava glas? Izgleda, sustav.samo zbog vas. Čemu inače predstavnička demokracija?

Dobro pitanje. Čemu, pitanje je zna li tko danas. U Hrvatskoj, ipak, slobodan sam reći, mene ne predstavlja baš nitko. U trenutačnom sazivu Hrvatskoga, nekad Državnog, sabora. Reče isto tako recentno, uvijek aktualni Neven Šimac na Hrvatskoj televiziji Branimiru Biliću, '''demokracija je usavršiva''. Ta zaboga. Naravno, dr. Šimac. Kako odavno živimo u pseudodemokraciji, što se više nego lako da pokazati, pa i dokazati, izgleda da usavršavamo upravo takvu, demokraciju suprotnu samoj sebi. Već 25 godina. Nakon 45 godina diktature proletarijata jasno je da i takva izgleda kao prava. Ali nije.

S kojim mi pravom, recimo, u ''demokraciji'' d'Hondt može oduzeti glas? Izađem na izbore, a ispada kako sam glasovao – ni za koga. Još gore, moj glas, pretočen u frakciju nekakvog postotka, ili promila, ode u smjeru stranke, ili čak i partije. Za koju ni u snu nisam htio dati ni slovo, ni glas. Jer to ne moram, u ''demokraciji''. Ali kao lojalni ''građanin'', kad već ne mogu ništa kontrolirati, pokušavam glasovati, što bi trebala biti obveza, patriotska i građanska, civilna i civilizirana. Međutim, tko mi poništava glas? Izgleda, sustav. O kojem ''postoji suglasje'', naravno izbornih pobjednika. A ti bi i dalje pobjeđivali, kako bi ih građani, agilno, mogli kontrolirati. Kako i čime? Valjda je i to usavršivo. Jedino moramo biti agilni.

No, kako kaže legenda, ''imamo vlast kakvu smo sami izabrali''. Kako tko, moja gospodo. Neki od nas ne biraju nikoga od onih koji nama ili svima vladaju. Niti sustav niti igrače, niti vladu niti momčad. Možemo samo gledati, promatrati. Ako se oglasimo, kao i da nismo. Ali, valjda je i to usavršivo.

Vlast agilno želi kontrolirati ljude koji razvidno žele kontrolirati njih

Pa ipak, imam novost i za gospodina Leku, kao i za gospodina Šimca. Ne radi se o demokraciji. Pseudodemokracija koja se usavršava, ne ide prema demokraciji. Ona se usavršava u suprotnome smjeru. Ona nas vodi negdje drugdje. I to bez ikakve kontrole. U pseudodemokraciji imamo i ''pravnu državu''. To, međutim, ne znači kako ''imamo'' državu. Nemamo ništa, pa ni državu, jer je ima netko drugi. Ljudi koji su plaćeni iz državnoga proračuna, a zaposleni su, jer je tako htio netko tko, vrlo agilno, kontrolira državni proračun, taj ima državu. Dok ta država ima sve ostalo. Tako da ta i takva država želi rasprodati nešto ''svoje'', baš kao da je njezino. Na primjer autoceste –pardon – želi ih ''monetizirati''. Nije šija nego vrat. Radi ''kreditnog rasterećenja''.

I onda se pojavljuje jedan referendum, pa drugi, i tako dalje. Eto načina kako biti agilan. Ali javlja se i ''pravna država'', odnosno vlast u liku i djelu talentiranih zastupnika, izabranih kako bi predstavljali – birače, koji žele ponešto – kontrolirati. Recimo, demokratski, usavršivo. Putem referenduma, javno, otvoreno, izjašnjavanjem na neko jasno pitanje, i to vlastitim potpisom, uz OIB. Potpuno provjerivo, ta živi se u informatičko doba.

Eto te nesavršenosti, koju vlast osjeća potrebu usavršiti. Lativši se propisivanja referendumskih pojedinosti, kao na primjer gdje će se to potpisivati, kako bi se znalo tko to i kako – kontrolira. Jer nisu važni potpisi nego propisi. Vlast agilno želi kontrolirati – ljude koji razvidno žele kontrolirati njih. Jer kako će oni koji na vlasti – nisu, kontrolirati one koji – jesu? Oni koji vladaju, jer su ih izabrali kako bi predstavljali, baš one koji ih biraju, pa neće valjda biti kontrolirani – od istih tih koji su ih birali... OtpadMi smo u Europskoj uniji, nesavršenoj, ali usavršivoj, kontrolirani smo, integrirani smo, po svim poglavljima i propisima. Demokratska smo država, kontroliramo procese i usavršavamo procedure. Progres se nazire, iako sporo. Odnosno svjetlo na kraju tunela, iako nitko ne zna koliko je taj dug. Jedino znamo da ga ima i da je tamo negdje, jer zaboga sve ima svoj kraj. Možda ne sljedeće godine, ali dobro. Smeća po odlagalištima još nije ponestalo. A Jakovina obećava i novac iz EU fondova. To je taj kontinuitet, kad sve stalno curi. Baš kao i politika, i hrana se stalno proizvodi. Otpad se reciklira. Uvijek nešto novo.To, zaista, budno i neprekidno, treba usavršavati. Kad se donese zakon o referendumu, biti će to blizu savršenstva.

Baš kao i autoceste, kad se monetiziraju. Unatoč volji naroda, koji bi to želio spriječiti. Narod očito ne razumije kako vlast biraču želi samo dobro. Što, naravno, ne znači kako će narod time imati, na primjer, novca. Više ili manje. Taj agilni narod nikako da shvati, kako ova vlast nema ništa s time što u ovoj zemlji nema posla, ili što smo u dugovima, ili što nema dovoljno hrane za sve, unatoč stalnom rastu uvoza, usprkos tome što smo dijelom tržišta od pola milijarde ljudi? Nema ničega dovoljno za sve, nema ni smisla proizvoditi sve što smo do jučer sami proizvodili i kupovali. Nikako da birači shvate, kako je sve to van naše kontrole. Van njihove kontrole. U ovoj, usavršivoj, demokraciji bez kontrole sve ide na gore i ne vidi se rješenje, kamoli nešto savršeno. Rekli bi neki.

Ali Peđa Grbin, Zoran Milanović, Ivo Josipović, Josip Leko, Neven Šimac, Vesna Pusić, Sinša Hajdaš Dončić, Mihael Zmajlović, i još mnogi drugi, vide svjetlo. Koga briga za tunel. To što je noć duga i sve duža, zar je to važno kada oni rade? To što već rade. A tko radi, zna se, ne boji se gladi. Pa čak i cijene hrane padaju, istina zbog te demokratski deficitarne, pseudodemokratske Rusije.

No, mi smo u Europskoj uniji, nesavršenoj, ali usavršivoj, kontrolirani smo, integrirani smo, po svim poglavljima i propisima. Demokratska smo država, kontroliramo procese i usavršavamo procedure. Progres se nazire, iako sporo. Odnosno svjetlo na kraju tunela, iako nitko ne zna koliko je taj dug. Jedino znamo da ga ima i da je tamo negdje, jer zaboga sve ima svoj kraj. Možda ne sljedeće godine, ali dobro. Smeća po odlagalištima još nije ponestalo. A Jakovina obećava i novac iz EU fondova. To je taj kontinuitet, kad sve stalno curi. Baš kao i politika, i hrana se stalno proizvodi. Otpad se reciklira. Uvijek nešto novo.

Zapravo, tako smo blizu savršenstva, kada više ništa nećemo ni moći ni trebati promijeniti, sve kad bismo i htjeli. Za sve će biti kutija neke boje, i onda ćemo konačno upravljati otpadom, kako smo to oduvijek htjeli. Za bolju budućnost, sa svjetlom i s krajem tunela. Neće biti potrebe za bilo kakvim referendumom. To je to kontrolirano savršenstvo.

dr. Slaven Šuba

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.